U prethodnom dijelu smo obradili osnovnu podjelu prirodnog kamena s obzirom na njegov nastanak (magmatsko, sedimentno i metamorfno stijenje) te njegove osobine (tvrdoću, čvrstoću ili otpornost na habanje, upijanje vode). Opći je zaključak bio, da su među nabrojenim vrstama najpostojanije magmatske stijene (granit, tonalit, porfirit, bazalt, …), a slijede metamorfne (mramor, kvarcit, …) i sedimentne stijene (vapnenac, pješčenjak, lesnjak, …), koje držimo manje postojanima. Unatoč tome, i sedimentne i metamorfne stijene rado koristimo zbog njihovih prelijepih uzoraka i boja.
Komercijalna podjela raznih vrsta prirodnoga kamena
Komercijalno gledano, kamen dijelimo na dvije osnovne skupine: na mramore i granite, a gledano šire, još i na porfirite, kvarcite, pješčenjake, travertine i onikse. U mramore u načelu ubrajamo i vapnence, iako su pravi mramori postojaniji (jer pripadaju metamorfnim, a vapnenci sedimentnim stijenama).
Već u uvodu moram spomenuti da je svaki kamen jedinstven. Iste vrste kamena (čak i iz istoga bloka) mogu se razlikovati po tonu boje i uzorku, jer je kamen prirodni materijal.
Mramori (i vapnenci)
Mramori se ubrajaju među najljepše vrste kamena. Nisu oni slučajno u prošlosti bili najomiljeniji materijal kiparima, arhitektima i bogatim investitorima. Pa i danas je mramor za mnoge sinonim za obrađeni kamen. Mramori imaju lijepe boje i uzorke. Najljepše se doživljavaju kada su polirani, kakvi se često koriste u unutrašnjosti (podovi, stube, obloge, dekorativni elementi, …).
Površinska obrada mramora i vapnenaca
Najčešće se radi o poliranju. Polirani mramori i vapnenci se koriste isključivo u unutarnjim prostorima, jer su opasni kada su vlažni zbog klizavosti.
U zadnje vrijeme je vrlo omiljen postupak postaravanja kamena (njihova komercijalna imena su tada u pravilu izvedenice riječi »antika«). Ovakva se obrada koristi za mramore i vapnence. Postupak se obično temelji na gruboj obradi gornje plohe (mehanički – četkama, ili kemijski – raznim preparatima), koja se na kraju još obrađuje zaštitnim ili drugim premazima, nepropusnima za vodu. Ovako »postarani« podovi su prikladni za unutarnje ili natkrivene prostore.
U Primorju se vapnenci često rabe i za popločavanje vanjskih površina. U pravilu su rezani, štokani ili zašiljeni, jer takva gruba obrada onemogućava klizanje.
Vapnenci i mramori koji se koriste za vanjske podove moraju biti debeli najmanje 4 centimetra, jer se gornja površina radi smrzavanja i zimskog bacanja soli brže troši i haba. Mramori i vapnenci su, naime, znatno osjetljiviji od granita, jer upijaju više vode i manje su otporni na habanje.
Graniti
Granite prepoznajemo po njihovoj zrnastoj strukturi. Neki imaju vrlo sitnu, drugi veću. Tekstura je kod nekih ravnomjerna, a kod drugih su uzorci veliki i neravnomjerni; na primjer, tonalit sa Pohorja (koji je ujedno i jedini slovenski granit), prošaran je bijelim kalcitnim i vapnenačkim žilama i po njima se lako prepoznaje.
Graniti se ubrajaju u magmatske stijene. Oni su tvrdi, čvrsti i otporni na habanje te imaju malu sposobnost upijanja vode. Zbog navedenih su svojstava prikladni za sve vrste vanjske ugradnje: za pločnike, stube, fasade, spomenike, fontane …
Površinska obrada granita
Graniti se površinski obrađuju na različite načine, a najčešće se poliraju. Polirana površina je tijekom vlažnoga vremena opasna radi klizavosti, zbog čega nije prikladna za vanjsko popločavanje. Za popločenje frekventnih prostora je prikladnija fino brušena površina. Fino brušenje kamenu oduzima sjaj i smanjuje mogućnost klizavosti. No, obje spomenute površinske obrade ostaju i dalje sporne kada se radi o stubama pa zato rubovi kamenih stuba u javnim zgradama trebaju biti zaštićeni trakom protiv klizavosti.
Osnovna površinska obrada je – rezana površina. Kako se blokovi grubo izrezuju, i ploče imaju grubu površinu. Ona je vrlo prikladna za vanjske prostore, jer se na njoj ne kliže. Kako ovu površinu nije potrebno dodatno obrađivati, takva je obrada i jeftinija od ostalih načina površinske obrade prirodnog kamena.
Druga površinska obrada je pjeskarenje. Pjeskarena površina izgledom jako nalikuje rezanoj, ali je za razliku od nje ravnomjerno zrnasta.
Slično je i sa obradom pečenjem. Pečena površina (granitna) je još grublja od pjeskarene i rezane, jer tijekom pečenja otpada gornji sloj kamena, zbog čega površina postaje neravnomjerno hrapava.
Rezane, pjeskarene i pečene granitne ploče su zbog grube površinske obrade prikladne za popločavanje vanjskih površina.
Za popločavanje vanjskih površina jako su omiljene granitne kocke i rubnici. U prošlosti su u Sloveniji postojali brojni gradski trgovi i najprometnije ceste, koje su bile popločane tonalitnim kockama. I još jedna zanimljivost: u kamenolomu na Cezlaku, na Pohorju, koji radi i danas, u vrijeme najvećeg procvata i potražnje (1949. godine) proizvodilo se više od 1.200.000 tonalitnih kocaka.
Porfiriti
Porfiriti imaju crvenkastosmeđe tonove i sitne strukture. Pripadaju magmatskim stijenama i zato su, poput granita – tvrdi, čvrsti, otporni na habanje te imaju malu sposobnost upijanja vode. Porfiriti su jako omiljeni kod popločavanja vanjskih površina.
Veliki dio porfirita dobiva se lomljenjem, zato je njihova cijena (a naročito manjih komada) promjenjiva. Porfiriti se mogu nabaviti i u blokovima koji se onda režu na ploče, mada su takvi dosta skuplji od lomljenih.
Možemo ih nabaviti prije svega kao rezane i lomljene (a i pečene) ploče za pločnike, stube i obloge te u obliku kocaka i rubnika. Najpoznatiji kamenolomi porfirita nalaze se u Italiji, i to u okolici Trenta.
Kvarciti
Kvarciti pripadaju metamorfnim stijenama. Poznati su još i kao kremen ili kremeni kamen. Zbog dobre otpornosti na habanje prikladni su za izradu vanjskih popločenja i obloga, stuba te rubova bazena. Prepoznaju se po izvanrednoj obojenosti. U prodaji se mogu naći u žutim, ružičastim, sivim i zelenim tonovima. Najčešći su lomljeni – odvaljeni, a mogu biti i pečeni te obrađeni četkama.
Pješčenjaci
Pješčenjaci su sedimentne stijene. Poznajemo više vrsta koje se međusobno razlikuju po boji i strukturi. Najčešće su svijetle boje u tonovima pijeska – od žućkaste do sive, zelene, a i ružičaste.
Pješčenjaci su prikladni prije svega za oblaganje zidova i fasada, a manje za popločavanje, jer se brže habaju. Neki su prikladni za popločavanje vanjskih površina, mada su radi velike sposobnosti upijanja vode osjetljivi na smrzavanje. Kod ugradnje u vanjske površine preporuča se uporaba ploča za popločavanje debljine od najmanje 5 centimetara.
Najpoznatiji slovenski pješčenjak je onaj iz Sečovlja. U Ljubljani su njime popločali Hribarjevo nabrežje i Dvorni trg. Autori spomenutog uređenja su arhitekti ateliera Vozlič.
Travertini
Travertini su rupičaste stijene. Najčešće se koriste kao obloge. Zbog osobina dobrih za toplinsko izoliranje prostora, prikladni su za oblaganje drvenih podova i fasada. Manje se koriste za popločavanje, jer se u rupičastim prostorima skuplja nečistoća pa se teško čiste. Mogu se nabaviti (već serijski pripremljeni) kitani travertini, kod kojih su rupičasti otvori i pore zatvorene. Travertine režu, poliraju i bruse, a mogu se nabaviti u smeđim, žućkastim i crvenim tonovima.
Oniksi
Oniksi su poludrago stijenje. Prikladni su za oblaganje zidova, jer se najljepšima pokazuju kada su u velikim pločama. Lijepljeni na staklo (kao laminati), oni propuštaju svjetlost. U novoj podutiškoj crkvi (čiji je autor arhitekt Igor Skulj) u Ljubljani su od oniksa »miele« izrađena prekrasna vrata.
Stijene nas prate na svakom koraku
I za kraj, samo kratak pregled nabrojenoga:
Mramori i vapnenci su iznimno dekorativni i plemeniti, iako i osjetljivi. Graniti imaju vrlo dobre mehaničko-fizikalne osobine i stoga su vrlo prikladni za vanjsku uporabu. Naravno, to nikako ne znači da se ne mogu koristiti i u unutrašnjosti. Porfiriti i kvarciti se najčešće koriste za vanjske podove, stube, obrube bazena i obloge. Pješčenjaci i travertini su zbog svoje poroznosti i rupičastog sastava najprikladniji kao obloge. Nabrojeni materijali nas prate skoro na svakom koraku. Treba samo otvoriti oči!
Jožica Curk, dipl. ing. arh.
