SIROVINE ZA IZRADU ORIJENTALNIH SAGOVA
S obzirom na područje s kojega potječu sagovi jasno je, da je glavna sirovina za prve sagove bila vuna. Ponekad možemo naići i na tragove uporabe kozje dlake. Pamuk je bio glavna sirovina za sagove na iranskom i indijskom području, dok se svila, kao i devina dlaka koristila u Kini. Nomadi su za izradu sagova koristili vunu, a u radionicama se najčešće mogao vidjeti pamuk. 
Slika 1: Broč (Rubia tinctorum)
BOJENJE PREĐE
Kao što su se za sagove koristila vlakna koja su se proizvođačima nalazila pri ruci, isto se događalo i s bojama. Od samih početaka pa sve do kraja 19. stoljeća za bojenje su se koristile boje životinjskog i biljnog podrijetla. Prvi stručnjaci za bojenje bili su iznimno cijenjeni u društvu, a samo bojenje držalo se čak i znanošću, ravnopravnom s ostalima.
Najučestalija boja je u ono vrijeme bila crvena, a dobivala se iz biljke zvane broč (slika 1), dok se tamnocrvena dobivala iz skupe vrste uši Coccus cacti, koja se uvozila iz Indije. Crveno-smeđa boja potjecala je od krvi goveda, žuta od šafrana ili listova i kore šipka, a modra iz listova indigovca. Crnu boju dobivali su od šišarki hrasta, ali se ona nije rabila na veliko, jer bi od nje vuna postajala krhkijom i lomljivijom. Češće se koristila smeđa boja koju su dobivali iz ljuski oraha ili lješnjaka i hrastove kore. Bojenje pređe se većinom obavljalo hladnim i prilično dugotrajnim proizvodnim postupkom.
Kada je 1865. godine kemičar William Henry Perkin otkrio crvenu anilinsku boju i kada su malo potom bile izrađene i druge sintetičke boje, one su vrlo brzo prodrle na zapad. Bojenje je time postalo lakše, brže, jednostavnije i jeftinije. Samo, ubrzo se pokazalo da su te boje slabe i nepostojane u dodiru sa vodom. Ugled orijentalnih sagova time je bio dovoljno narušen da bi 1903. godine perzijska vlada čak i zabranila njihovu uporabu. Sintetičke boje opet su se počele koristiti tek nakon Prvog svjetskog rata, kada su postale jednako onako poštovane kao i one prvobitne.
KONSTRUKCIJA
Ručna izrada sagova uzlanjem čvorića odvija se kao uzlanje niti pređe oko pređe osnove u podlozi, i to preko dvije ili četiri niti osnove. Pri tome razlikujemo turske (još i smirenske ili ghiordes) i perzijske (još i senneh) čvoriće. Turski čvorić je simetričan, dok je perzijski asimetričan, to jest otvoren na desnu ili lijevu stranu (slika 2A). Oba čvorića se mogu izraditi i u takozvanim jufti oblicima, a to znači da se čvorić izrađuje oko četiri niti osnove (slika 2B).
Slika 2: Turski i perzijski čvorić: A – običan, i B – jufti
Turski čvorić koriste najviše u Turskoj i na Kavkazu; perzijski se proširio u Afganistanu, Indiji, Pakistanu, Turkmeniji i Kini, dok na području Irana koriste obje vrste čvorića (slika 3).
Slika 3: Područja turskog i perzijskog čvora
U srednjem vijeku su i na jugozapadnom dijelu Pirinejskog poluotoka izrađivali sagove, samo što su koristili posve drugu vrstu čvorića.
Orijentalni uzlani sagovi izrađuju se na razbojima, koji mogu biti nepomični i okomiti ili pomični i vodoravni. Ove potonje i danas upotrebljavaju neka nomadska plemena iz Afganistana i Turske (slika 4).
Slika 4: Tkanje orijentalnih sagova na vodoravnom i okomitom razboju
Princip tkanja pomoću tehnike uzlanja čvorića: prvo se utka nekoliko redaka potke, a potom redak uzlova obojene pređe. Čvorovi se utkivaju (»pribijaju«) drvenim ili metalnim češljem, a zatim se trebaju utkati dvije, tri ili četiri niti potke. Slijedi novi redak čvorića (slika 5). Kad je sag izrađen, skida se sa razboja i njegova vlakna se strižu posebnim škarama na jednaku visinu, ovisno o vrsti saga i području gdje se koristi. Zatim se sagovi peru da bi postali mekši i dobili svilenkasti odsjaj, a nakon pranja rasprostiru se na suncu da bi se osušili.
Slika 5: Konstrukcija orijentalnog saga, tkanog perzijskim uzlovima
Broj čvorića po kvadratnom decimetru obično se kreće između 2.000 i 6.000, a može dosegnuti i 12.000. Turski orijentalni sagovi, koji su izrađeni od svile, imaju obično i više od 10.000 čvorića po kvadratnom decimetru. Prema podacima iz literature, najveći ikada zabilježeni broj čvorića iznosio je 67.600 na kvadratni decimetar. Nomadski tkalci u prosjeku izrađuju od 6.000 do 10.000 čvorića na dan, dok u tkalačkim radionicama djelatnici postižu i do 14.000 čvorića dnevno, jer iskusan tkalac u njima izradi čvorić za približno 3 do 4 sekunde.
Osim tehnike izrade čvorića potrebno je spomenuti još i tehniku koju koriste u Tibetu za izradu tibetanskih sagova. Oni su ne samo po tehnici izrade, već i po korištenim uzorcima posve drukčiji od orijentalnih. Izrađuju se tako da se pređa neprekinute dužine ovija oko osnove i palice, koja leži pravokutno u odnosu na osnovu. Kada je palica ovijena po cijeloj svojoj dužini, nožem kojim se kliže po palici, pređa se treba razrezati na dva dijela, čime se dobiva čupava površina (slika 6).
Slika 6: Konstrukcija tibetanskog saga
Kao i kod perzijskih i turskih čvorića, i tibetanski čvorić (koji još nazivamo i senna) se pričvršćuje na preostali dio saga s odgovarajućim vrstama tkane potke.
GUSTOĆA ČVORIĆA
Kako će se kretati gustoća čvorića, ovisit će o području na kojemu je sag izrađen. Najčešće se gustoća izražava u razlomcima, pri čemu se kroz brojnik navodi broj čvorića po osnovi, a kroz nazivnik broj čvorića po potki. Njihov umnožak daje nam broj čvorića po jednici površine. Navedimo nekoliko primjera:
- kod pakistanskih sagova je gustoća čvorića izražena u obliku razlomka, na primjer 16/18, pri čemu 16 odnosno 18 predstavlja broj čvorića po osnovi odnosno potki na jedan inch (1 inch = 2,45 centimetra); pomnožimo li 16 sa 18, dobit ćemo 288 čvorića na kvadratni inch, što približno iznosi 4.500 čvorića na kvadratni decimetar;
- kod indijskih sagova je gustoća isto tako prikazana razlomkom, recimo 9/60, pri čemu brojnik predstavlja broj čvorića u smjeru potke na dužini od 0,9 incha, a broj u nazivniku daje nam broj čvorića uzduž osnove na dužini od 4,5 incha. Prema tome, ono 9/60 znači da je izrađeno 540 čvorića na 4,05 kvadratnog incha, odnosno 2.070 čvorića po kvadratnom decimetru;
- posve drukčiji sustav koriste u Kini, gdje se gustoća čvorića označava kao 70, 90 ili 120 line. Takvo označavanje znači uzdužni i poprečni broj čvorića na dužinu stope (1 stopa = 12 incha = 30,48 centimetra). Dakle, oznaka »90 line« zapravo znači da sag ima 90 čvorića uzduž osnove te 90 čvorića uzduž potke, i to na dužini od 1 stope, odnosno 1.800 čvorića na kvadratnoj stopi, ili 872 čvorića po kvadratnom decimetru.
JESTE LI ZNALI …
- da je Sivas, tada zvan Sebastia, u doba starih Rimljana bio velika trgovačka metropola. Početkom 2. stoljeća su taj grad naselili kršćani. Izgubio je na značaju nakon turskih osvajanja. Razvitak koji se danas može vidjeti i osjetiti u njemu započeo je nakon uspostavljanja željezničke veze između Ankare i Samsuna. Tako je danas Sivas industrijski grad, čiji su stanovnici nažalost posve napustili izradu sagova…
izv. prof. dr. Urška Stankovič Elesini
Prirodoslovno- tehnički fakultet, Odsjek za tekstil
Izvori
Crawshaw, G. H.: Textile Floorcoverings. The Textile Institute, Manchester, 1977.
SIST EN 1470 Textile floor coverings – Classification of needled floor coverings except for needled pile floor coverings
Loos, A. A.: Orientalske preproge. Delo, br. 109, str. 4
Hajdarović, L., Hajdarović, K.: Orijentalni ćilimi kroz povijest i danas. Tekstil, 2001., Vol. 50, br. 4, str. 164–175
Hajdarović, L., Hajdarović, K.: Konstrukcija orijentalnih ćilima. Tekstil, 2000., Vol. 49, br. 9, str. 478–484
Jacobsen Oriental Rugs. http://www.jacobsenrugs.com/iran.htm. © Charles W. Jacobsen, Inc., 25. srpnja 2002.
Sakhai, E.: The story of carpets. Studio Editions, London 1996., 178 str.
Gans – Ruedin, E.: The Great Book of Oriental Carpets. Harper & Row, Publishers, New York, 1983.
