Za većinu polagača je predaja objekta zasigurno onaj trenutak u kojemu se okončava poslovni odnos među strankama, odnosno između korisnika i polagača, ili – po novim europskim standardima – prodavača nekoga dobra. Taj važan trenutak ipak polagaču ne osigurava i plaćanje za obavljeni posao, već naprotiv. Česte su pritužbe koje se podnose odmah, ili se stranka žali nakon nekoliko mjeseci uporabe podne obloge, kada se pokažu nedostaci i kada se s punim pravom počne postavljati pitanje o kakvoći obavljenog posla. 
Slika 1: U ovom primjeru možemo gotovo sigurno nedostatke pripisati laku.
Tako se može vrlo lako dogoditi da se tim nedostacima pozabavimo na pogrešan način, a posebno ako se polagač sam odluči za popravak. Jer, on time pokazuje da ne samo što nije poštovao sve postojeće čimbenike i okolnosti, već prilikom polaganja nije poštovao ni sva pravila, a niti upotrijebio svu svoju stručnost koju zahtijeva polaganje parketa.
Naime, ovakva neugodna iskustva i okolnosti često mogu biti tek posljedica nedostatnih dogovora između stranke i prodavača ili polagača parketa. Značajna je još i vrsta drva koja se svidjela stranci, kao i cijena obavljenog posla. Pritom se zaboravlja da je konačno zadovoljstvo svih strana ovisno o više čimbenika. Oni su:
- očekivanja stranke, koja treba provjeriti još u samom početku;
- zakonska utemeljenost stranke u postupku – razlaganje prednosti, ograničenja i posljedica;
- izvedbene mogućnosti s obzirom na prostor u koji će se parket polagati te na vrijeme, potrebno za izvedbu posla visoke kakvoće;
- opis potrebnih materijala – treba poštovati prije svega zdravlje polagača kao i korisnika stambenog prostora, paziti na prirodu i odabrati proizvode koji ne zagađuju okolinu;
- sposobnost i stručnost polagača, koji mora imati i tehničko znanje;
- opterećenja kojima će parket biti izložen;
- spremnost stranke da vodi brigu o pravilnom održavanju parketa.
Ako se vodi računa o svemu nabrojenom, jasno je da se polagač prilikom predaje objekta neće moći obraniti od bilo koje istinite ili čak i izmišljene pritužbe stranke, ukoliko kod izvedbe ugovora želi poštovati izgled i cijenu parketa. Ako se još pritom radi o vrlo zahtjevnoj stranci koja djeluje u zloj namjeri, konačni ishod pritužbe bit će vrlo teško sklon polagaču.
Ako su prilikom predaje objekta na drvenoj podnoj oblozi očiti nedostaci koje možemo pripisati POMANJKANJU STRUČNOSTI POLAGAČA, jasno je da će se on odmah zateći u slabijem položaju. U najboljem se slučaju može izvući spuštanjem cijene za svoju uslugu.
Slika 2: Stranka zasigurno neće biti zadovoljna ovakvim konačnim izgledom.
Slika 3: Prikladni primjeri, koji će gotovo sigurno pasti na teret polagača.
U ovim slučajevima su glavni parametri mjerenja i utvrđivanja štete brojni:
- nesklad i manji nedostaci, koji se mogu ili ne mogu ukloniti,
- nesklad i veći nedostaci, koji se mogu ili ne mogu ukloniti.
U drugom slučaju korisnik može zahtijevati razvrgavanje postignute pogodbe i – odštetu. Kazna može biti i znatno veća ukoliko korisnik zahtijeva da naručeni posao podrobno i u svemu odgovara svim opisima i pravilima koji su predviđeni za to područje, te kada općenito dođe do podizanja parketa. Tada su troškovi iznimno visoki te – ovisno o ustrajnosti odnosno pretjerivanju stranke i suca – mogu poduzeću ili polagaču uzrokovati pozamašnu štetu.
Naime, često se događa da prilikom obavljanja popravaka treba posve isprazniti prostor, rastaviti namještaj, privremeno ga premjestiti u druge, za to neprikladne prostore, ukloniti sav dotad položeni parket, sanirati podlogu tako da bude prikladna za određenu drvenu podnu oblogu, položiti novi parket, te ga na kraju izbrusiti i polakirati.
Osim toga, često puta se može dogoditi da stranku opterećuje još i plaćanje hotela odnosno zamjenskog stana, u koji mora privremeno preseliti s obitelji tijekom obavljanja popravka.
Ponekad se sva polagačeva dobit može posve istopiti, ukoliko oblogu mora još jednom izbrusiti i polakirati. Ipak, u sličnim uvjetima mu se ne isplati nastali spor rješavati na sudu, jer će sudac – bilo da se radi o očitim ili skrivenim nedostacima – u najboljem slučaju raspodijeliti suodgovornost i sa drugima, upletenim u postupak. Zato iznosu treba pribrojiti još i troškove sudskih vještaka, odvjetnika i samog sudskog postupka.
Često puta je za polagača bolje platiti i neopozivo zahtijevati okončanje sudskog postupka, jer već i pojavljivanje u postupku znači priznanje odgovornosti, dok će stranka postati opreznija i – zahtjevnija.
Nažalost, kod polaganja podnih obloga postoje i neki slučajevi koji stranci omogućuju da odugovlači s plaćanjem te čak da niti ne plati obavljeni posao. Tu se radi o premalo poštovanom i poznatom, ali zato vrlo opasnom čimbeniku – o OČEKIVANJIMA STRANKE.
U tome nema pravila po kojima bismo se mogli ravnati i zato se stranka može potužiti dobro poznatim riječima:
- To nisam znao!
- Htio sam više mat površinu!
- Uzorci koje ste mi pokazali nisu bili takvi!
- Neću ove mrlje ovdje!
- Zašto mi to niste prije rekli?
I u ovim slučajevima polazimo sa dva stajališta, naime od:
- zakonitih (opravdanih) očekivanja,
- nezakonitih (neopravdanih) očekivanja.
Slika 4: U ovim je slučajevima mnogo lakše zagovarati polagačev rad.
Spomenuta očekivanja su nažalost upoznali mnogi polagači, jer i neopravdano očekivanje stranke omogućava joj podizanje tužbe, ukoliko s njom nismo sve podrobno razjasnili još i prije polaganja. Kako takve situacije mogu biti dvosmislene, treba ih temeljito razjasniti još u početku.
Na raspolaganju su nam standardi po kojima se parketi razvrstavaju u razrede kakvoće. Tako recimo, u drugi razred kakvoće se ubrajaju parketne daščice iste vrste drva, dok standard dopušta da boja pojedinih daščica bude različita, pa čak i kontrastna, ukoliko je to obilježje te vrste drva. I ako polagač ili dobavljač parketa u ugovor upiše samo drugi razred kakvoće, to bi moglo postati predmetom spora, jer taj izraz nije dostatan korisniku i ne objašnjava mu da dostavljena serija parketa može sadržavati i daščice drugačije, kontrastne boje.
Slika 5: Karakterističan slučaj koji stranci moramo podrobno razjasniti, ili – još bolje, razjasniti na uzorcima prije nego što počnemo polagati parket.
Zapravo, ni standard ne oslobađa polagača odgovornosti za to da stranku na vrijeme obavijesti o njegovom sadržaju, bilo da se govori o parketu, estetskom izgledu površine završenog poda, polaganju, lakiranju (mrlje), održavanju (pukotine) …
U Italiji se s novim Priručnikom za polaganje drvenih podnih obloga za stanogradnju pokušavamo pozivati na neke opće smjernice, koje proizlaze iz dopuštenih odstupanja i nazočnosti mogućih pogrešaka na drvenom podu prilikom predaje objekta. Naravno, treba uzeti u obzir da su polaganje i završna obrada drvenih podnih obloga obrtnički, a ne tvornički rad, kojega treba dovršiti u prostorima i uvjetima koji nisu nužno jednaki i koje se ne može baš uvijek ni razjasniti.
Slika 6: U ovom primjeru vezivnom sloju nedostaju osnovne osobine.
U svakom slučaju, stranci treba razjasniti sve opće smjernice, pravila, standarde ili zakone. Nije dovoljno samo se pozivati na njih, jer poznavanje ovih čimbenika stranci nudi mogućnost odabira. Govorimo li o stabilnosti neke vrste drva, a stranka želi parket od bukve prvog razreda kakvoće, neće biti dobro ako bez ikakvih primjedbi samo prihvatimo njezinu želju ili zahtjev. Treba joj objasniti da je bukva, pa makar i prvog razreda kakvoće, dimenzijski nestabilna i da stranka prilikom ugradnje neće moći izbjeći pojavu vidljivih pukotina.
Sljedeće, i to vrlo opasne primjedbe su one vezane uz NESLAGANJA ZBOG KORIŠTENIH PROIZVODA.
Ako polagač koristi neprikladan proizvod ili, još gore, proizvod koji doista nije ni predviđen za određenu namjenu, u najboljem slučaju će se to pripisati njegovoj nedovoljnoj stručnosti, a u najgorem – nesposobnosti.
Slika 7: U ovom slučaju je topilo, kojega ljepilo sadrži u sebi, negativno utjecalo na estetski izgled filma vodenoga laka.
Slika 8: Neugodnosti su najvjerojatnije nastale radi nepravilnih kemijskih reakcija između sastojaka ljepila i laka.
Nažalost, događa se i to da se polagač, premda je koristio proizvod prema uputstvima na tehničkom listu i za preporučenu namjenu, susreće s neugodnostima radi proizvoda koji nema odgovarajuća svojstva za uporabu. Takva su, recimo – ljepila, koja ne osiguravaju dostatno prianjanje uz drvo.
Drugi primjer su pukotine, koje se pojavljuju već nakon dva ili više dana i postaju bijele čak i kada je polagač poštovao sve mjere predostrožnosti koje je posao zahtijevao.
I samo poduzeće može ograničiti štetu u ovim slučajevima, ukoliko otvoreno prizna nedostatke svog proizvoda ili jednostavno financijski pomogne polagaču, budući da ovdje doista nije došlo do štete uslijed njegove nestručnosti.
Antonio Viscardi, talijanski sudski vještak za građevinsku struku
