Mnoga današnja dječja igrališta i drugi prostori za igru djece međusobno si nalikuju te sadrže samo bazične elemente. Standardna oprema takvih igrališta je nekolicina kataloških sprava za igru djece smještenih na anti-traumatsku, „meku“ podlogu te prateća urbana oprema. U njima je primjetan smanjeni udio prirodnih elemenata i materijala, te ako i postoje u igralištu, obično imaju neku funkcionalnu namjenu (zasjena ili ograđivanje) ili drugu dopunsku namjenu. Doživljajna uloga, a posebice igrališna uloga prirodnih elemenata prilično je mala ili slabo korištena. Iz tih razloga se u posljednje vrijeme naglašavaju prednosti oblikovanja igrališta s većim udjelom prirodnih elemenata i materijala te isticanje koncepta „prirodnih“ igrališta. Igrališta s većim udjelom vegetacije i prirodnih elemenata stvaraju ambijentalno ugodniji prostor za igru, a velik dio elemenata ujedno može biti oblikovan na način da se koristi kao struktura za igru. Ako su dobro zamišljena, ili su kombinirana s klasičnim kataloškim spravama, djeci pružaju širi spektar mogućih aktivnosti i raznolikiju igru, potiču kreativne i zamišljene igre te mogu aktivirati veći spektar senzornih osjeta djece. „Prirodna“ igrališta, ili ona sa velikim udjelom prirodnih elemenata, djeci pružaju i mogućnost spoznaje prirodnih zakonitosti te razvijanje empatije spram prirodnog svijeta u vrlo ranoj dobi. Takva igrališta su svojim obilježjima i vrlo dobro uklopljena u lokalne karakteristike (korištenje lokalnih materijala za konstrukcijske elemente, autohtona vegetacija i dr.) stoga imaju veći stupanj prepoznatljivosti od kataloških stereotipnih igrališta.
Slika 1: Dječje igralište unutar vrtića s velikim udjelom prirodnih elemenata – veliki udio visoke i niske vegetacija, modelirani travnati teren, drveni balvani, drvene sprave i konstrukcije te kataloška sprava za igru s pijeskom i vodom. Stambeno naselje Alt-Erlaa, Beč (Autor fotografije: Dora Tomić, 2016.). (gore, naslovna slika)
KARAKTERITISTIKE IGRALIŠTA S PRIRODNIM ELEMENTIMA
Prirodni elementi i vegetacija obično se smatraju elementima igrališta koji nemaju preskriptivni karakter u smislu korištenja. Oni su gledani kao elementi bez strogo definirane funkcije i/ili sa mnogo potencijalnih načina korištenja. Na takvim strukturama obično se ne može točno predvidjeti dobna skupina niti način igre budući da se ponekad isti elementi mogu koristiti na različiti način. Na primjer, kompleksna modulacija terena (zemljani modulirani teren travnate površine s dinamičnim promjenama u visini i nagibu) za stariju djecu može biti poligon za bicikle, vidikovac i okupljalište, a za najmlađu djecu „penjalica“, „skrovište“ ili zimi sanjkalište. Kao najčešći materijali u takvim igralištima ističu se vegetacijski elementi (drveće, grmlje itd.), zemljani materijal, pijesak i voda te neki izvedeni – drvene grede i balvani, mreže i slično.
Igrališta s velikim udjelom „prirodnih“ elemenata djeci omogućavaju raznolikije tipove igre i aktivnosti u odnosu na igralište izvedena samo s kataloškom opremom. Osim toga, djeca percipiraju otvorene prostore i prirodu drugačije nego odrasli – odrasli često vide otvorene prostore kao pozadinu ili „scenu“aktivnosti onoga što rade, te ih promatraju kroz estetska, sigurnosna i druga mjerila. Za razliku od toga, djeca često promatraju otvorene prostore i „prirodu“ u smislu kako njome mogu manipulirati i kao eksperimentalni prostor za istraživanje okoliša ili vlastitih mogućnosti. U prirodnom okruženju igra je manje predvidljiva i manje sputana te djeca razvijaju senzorne osjete koje ne mogu doživjeti u zatvorenim prostorima poput dječjih igraonica, prostora vlastitog doma ili u vrtićkoj zgradi. U otvorenim prostorima su i drugačiji „standardi“ igre – neke aktivnosti koje nisu prihvatljive u zatvorenom prostoru su prihvatljive ili se toleriraju na otvorenom, veća je sloboda, brzina i dinamika kretanja, intenzitet glasanja, slobodnije su i aktivnosti koje čine „nered“. Općenito, širi je i drugačiji raspon interakcije i manipuliranja okolišem te je mnogo manje ograničenja u igri.
Slika 2: Dječje igralište unutar vrtića – kombinirane kataloške sprave uklopljene u okruženje s velikim udjelom prirodnih elemenata. Stambeno naselje Alt-Erlaa, Beč (Autor fotografije: Dora Tomić, 2016.).
Prirodni elementi s nekom igrališnom namjenom, koji se često nazivaju nestrukturirani elementi igrališta, su strukture koje nemaju predefinirane funkcije i podložene su namjeni koju im djeca nametnu svojim interpretacijom. Takvim strukturama djeca transformiraju značaj ili im pripisuju neko novo značenje. Neki od prirodnih elementa su pijesak, voda, kamen, vegetacija ili doprirodni elementi – modelirani travnati teren, drveni balvani ili grede, mreže, bale sijena itd. Nekima od njih moguće je manipulirati u vidu transformacije i promjene oblika (zemlja, pijesak, voda) dok drugi mogu biti mobilni, nefiksirani i modularni (balvani, grede i sl.). Njima se ne može modelirati oblik ali mogu biti moduli za manipulaciju (preslagivanje, prenošenje, promjena lokacije i sl.). Izostank neke jasno definirane strukture ili njihova pokretljivost djeci daju bezgraničnu fleksibilnost i mogućnost da njima manipuliraju koliko im god mašta poželi. Manipulacijom i fizičkom interakcijom s elementima i materijalima uče pravila i principe kako „svijet funkcionira“, neke zakonitosti poput statike, fizike ili stvaranja odnosno izgradnje skrovitih ili nekih drugih prostora koji služe nekoj zamišljenoj igri. Ipak, takvi elementi, da bi nosili pojedine igrališne funkcije, trebaju nositi određena obilježja i karakteristike – težina, veličina, oblik i sl. Prisutstvo takvih elemenata u dječjem igralištu povećava broj uobičajenih aktivnosti (uz igru na klasičnim kataloškim spravama) te omogućuje disperziju aktivnosti i mogućih korištenja te broj mogućih senzornih osjeta.
PRIRODNI ELEMENTI I MATERIJALI U DJEČJIM IGRALIŠTIMA
Modulacija terena. Kompleksne modulacije terena čine prirodnu prepreku, ali istovremeno pružaju mnogo prilika za istraživanje i penjanje, kretenje, skrivanje, „osvajanje vrha“, kotrljanje i sl. Također, moguće su aktivnosti poput sanjkanja zimi, vožnja biciklom (poligon ili „pump track“ staza) ili pak dječji poligon za razvijanje fizičke spretnosti ukoliko je upotpunjen i nekim drugima materijalima („preprekama“). Za takve aktivnosti modelirani teren bi trebao biti dinamičan i prostran, s izmjenama nagiba i visina te za neke aktivnosti prilagođenih nagiba (sanjkanje nije interesantno s manjih visina i na izrazito blagim nagibima, dok za „pump track“ biciklistički poligon visine trebaju biti značajno niže i s točno određenim omjerom visine, nagiba, radijusa i dužine pojedinih „rolera“ i „bermi“).
Slika 3: Dječje igralište – drvena kompozitna sprava za dječju igru interpolirana u zelenu površinu s višefunkcionalnim korištenjem – skate poligon i rampa, mreže za penjanje, pozornica s binom, neformalne konzolne grede za penjanje i tobogani. Studentski rad na Studiju krajobrazna arhitektura (Autorica rada: Ana Šandrk, Kolegij: Oblikovanje otvorenog prostora 1, 2015.).
Drveće u ulozi prirodnog igrališnog elementa mora imati određene karakteristike kako bi ih djeca percipirala kao „spravu“ ili „okruženje“ za igru. Primjerice, stablo se može interpretirati kao sprava za penjanje ukoliko se koristi drveće niskog grananja krošnje te gušćih grana (na visini i udaljenosti koja se može dosegnuti) te se u tu svrhu mora koristiti drveće „jakih“ grana (izdržljivost na opterećenje i lomove). Grane drveća trebaju biti dovoljno čvrste pogotovo u slučaju kada „nose“ užad, gume, mreže, i slične konstrukcije za kretanje, njihanje i slično. S druge strane, razgranato deblo srušenog i polegnutog stabla može postati element za balansiranje ili sjedenje ukoliko pruža dovoljnu stabilnost (bez mogućnosti nekontroliranog prevrtanja).
Grmlje kao element može služiti kao sklonište, za skrivanje i provlačenje, kao prepreka, svojevrsni „labirint“ i sl. Za takva korištenja grmlje treba imati visinu i habitus koji osigurava željene mogućnosti (visina, gustoća, transparetnost, gustoća sklopa, grupiranje i dr.). Za te svrhe biraju se vrste čije su grane savitljivije te relativno otpornije na lomljenje i gaženje. Grmlje može formirati i sasvim specifične cjeline igre kao što je labirint od šišanog ili slobodnoratućeg grmlja (s različitim stupnjem kompleksnosti forme i visine bilja kako bi bio pogodan za korištenje i najmlađoj i nešto starijoj djeci). Osim tih uloga ovaj prirodni element može zatvarati ili separirati prostore aktivne i pasivne igre te se koristit za ograđivanje igrališta. Grmlje se može koristiti i kao aktivator mirisa (bilje s mirišljavim cvijetom) ili okusa (bilje s jestivim plodovima) ili za kreativnu igru s plodovima, cvijetom i lišćem. Nježnije i osjetljivije grmlje treba saditi udaljenije od prostora aktivne i dinamične igre te izvan ruta izravnog doticaja s intenzivnim igrama.
Travnjak. Prostrana otvorena travnata ploha unutar dječjeg igrališta može imati raznolike namjene. Obično je prostor za trčanje i igre „lovice“, igranje s loptom, reketima ili drugim pomagalima („frizbi“) te neke druge „slobodne“ aktivnosti. Osim košenog travnjaka koji služi tim namjenama, u igralištu ili neposredno uz njega, mogu postojati i dijelovi travnjaka s nekošenom travom (odnosno rjetko košenom travom) ili livadne mješavine bilja. Takvi dijelovi igrališta maloj djeci mogu biti interesantna za šetanje (mjerilo djeteta je drugačije nego kod odraslih stoga nekošena trava djeci može djelovati visoko), branje cvijeća ili drugih dijelova biljaka. Takva okruženja obično privlače kukce i druge životinje a poznato je da djeca pozitivno reagiraju na prisutstvo životinja u vanjskom prostoru. Površinom male travnate plohe, osobito ako se nalaze između sprava za dječju igru često bivaju izgažene stoga je travnjak potrebno smještati rubno (izvan intenzivnih komunikacijskih smjerova) ili treba biti dovoljno prostran da povremeno ili „raspršeno“ kretanje po travnjaku ne stvara značajna oštečenja na travnjaku.
Voda se u vanjskom prostoru može pojaviti u tekućoj ili stajaćoj formi i obično je element kojem djeca ne mogu odoljeti. Podržava razne oblike igre i može biti iskorištena na raznolike načine. Primjerice, pršteća voda ili ona koja djeluje „kao magla“ vrlo je privlačna za igru a nije opasna (ne postoji mogućnost utapanja), a tekuća voda u tankim mlazovima i s nekom dinamikom pokreta može biti vježba za koordinaciju i spretnost. U kombinaciji s pijeskom, može se koristiti za modeliranje.
Pijesak kao element je moguće uključiti u znatno više kombinacija od klasičnog manjeg pješčanika za najmlađu djecu osobito ako se kombinira s drugim građenim ili prirodnim elementima. Manipulacija pijeskom obično aktivira igre vođene maštom te potiče razvijane manipulativnih aktivnosti i finih motoričkih sposobnosti kroz kreativnu igru građenja i oblikovanja.
U oblikovanju igrališta mogu se koristiti i drugi elementi koji mogu biti nepomični, pomični i fleksibilni. Primjerice grupacije stijena mogu služit za skrivanje i penjanje, bale sijena predstavljaju lako pokretni terestrički element s beskrajnom mogućnosti kreativne igre. Osim toga, svi ovi elementi se mogu međusobno kombinirati što omogućuje praktički neograničeni broj igrališnih mogućnosti. Svaka od tih zona, osobito ako su kombinirane sa kataloškim spravama za dječju igru, te formiraju „pasivne“ i „aktivne“ zone igrališta nude neku svoju posebitost te mogućnost izbora djeteta da se igra prema nekom svojem trenutnom raspoloženju ili općim preferencijama.
Slika 4: Modelirani travnati teren s višefunkcionalnim neformalnim korištenjem – visina, nagibi i pozicioniranje modulacija omogućuju različite aktivnosti djece – penjanje i spuštanje, kotrljanje, vidikovac, odmorište, poligon ili rampa za bicikle, trkalište, sanjkalište i drugo. Park F.Tuđmana, Velika Gorica (Autor fotografija: Petra Pereković, 2016.).
Osim navedenog, u igralištima bi se trebala primjenjivati i neka opća oblikovna i funkcionalna načela. Primjerice, u dječjim igralištima treba biti dovoljno sjene kako bi se produžio boravak i ugoda „na zraku“ i kako bi se djeca djelomično zaštitila od UV zračenja, posebno tijekom boravka na igralištu u ljetnim mjesecima. Bilje za zasjenu postavlja se i u ovisnosti s aktivnostima odnosno igrališnim spravama. Tamo gdje se očekuje duže zadržavanje u jednoj aktivnosti potrebna je veća zasjenjenost, dok neki materijali poput pijeska zahtijevaju sunčan ili djelomično sunčan položaj kako bi se brže osušili nakon oborina. U dječjim igralištima određeno bilje treba izbjegavati zbog nekih nepogodnih karakteristika. Ne koristi se bilje koje ima otrovne dijelove zbog tendencije male djece stavljanja stvari u usta, ali također i bilje koje je neugodno na dodir, neugodnih mirisa, ili trnovitog habitusa zbog mogućih ozljeda. Treba izbjegavati i bilje koje onečišćuje podloge sprava na dječjim igralištima (anti-stres podloge, sipinu, pijesak i dr.). To se odnosi na bilje koje ima „meke“ mesnate plodove koje često onečišćuje podloge, bilje s „tvrdim“ orašatim plodovima koji na tvrdim podlogama mogu uzrokovati proklizavanje ili bilje čiji oštećeni plodovi privlače nepoželjne insekte. S druge strane, bilje s plodovima može biti poželjno u igralištima kada je na lokacijama gdje nema bojazni od onečišćenja podloga ili sklizanja (rubni položaji ili travnate površine gdje plodovi ne opadaju na sprave ili čvrste podloge). Jestivi plodovi za konzumaciju poput voća i orašastih plodova su poželjni u igralištima ali u područjima odnosno na lokacijama koja su pouzdano izolirana od zagađenja. Vrste čiji se plodovi ili neki drugi dijelovi mogu brati ili sakupljati više su nego poželjni zbog mogućnosti kreativne igre ili izrade raznih elemenata za igru. Neke takve igre mogu zaokupiti dječju pažnju na raznolike načine i definitivno u drugačijem tipu igre nego što to pružaju klasične sprave. Štoviše, raznolikost bilja vezana za oblik, boju, cvatnju, ugodan miris, plodove i opću prirodnu raznolikost stvaraju uvjete i za pojavu životinja (privlače vjeverice, ptice, leptire i druge životinjice).
Slika 5: Dječje igralište s velikim udjelom kataloških sprava ali kombiniranih i uklopljenih u bogati doprirodni ambijent i upotpunjen prirodnim materijalima (stijene, skupine visokog i niskog bilja, pijesak i dr.). Ljubljana (Autor fotografije: Petra Pereković, 2016.).
PRIRODNI ELEMENTI I MATERIJALI U VANJSKIM PROSOTRIMA DJEČJIH VRTIĆA
Za dječje vrtiće mnogi principi oblikovanja i grupiranja bilja su istovjetni onima kao za dječja igrališta. Ipak, dječji vrtići imaju neke svoje specifičnosti koje im daju i posebne odrednice. Budući da u dječjim vrtićima imamo samo najmlađu djecu, onu do 6 godina, sve sprave ali i prirodni elemenati (igrališne sprave, modulacije terena, biljne formacije) su dimenzionirani i prilagođeni tom uzrastu djece na isti način kao što je i unutrašnji inventar dječjih vrtića prilagođen tom uzrastu djece (stolci, stolovi, sitni razmjeri i površine). Dakle, grmlje ili živice kao i modulacije zemljišta u dijelovima koji su uz zgradu i terase vrtića trebaju biti postavljeni u mjerilima djece, dok odstupanja od toga mogu biti na rubnim dijelovima parcele ili nekim drugim položajima. To je vrlo važno i zbog preglednosti prostora te čimbenika sigurnosti – odgajatelji u vrtićima, za razliku od roditelja s djecom, za vrijeme boravka na otvorenom izlaze s većim brojem djece stoga je osobito važno da vanjski prostor vrtića bude vizualno pregledan kako bi na vrijeme uočili neke poteškoće ili nedaće. Stoga nije uputno pretjerivati s višim biljem a osobito s grmljem. Visoko drveće može imati i visoko grananje krošnje pa stoga značajno ne smanjuje preglednost, a istovremeno je osobito važno zbog stvaranja zasjene. Hladovina je osobito važna i neposredno na terasama koje su produžetak soba za vrtićke grupe obzirom na mogućnost produžetka boravka i aktivnosti djece na vanjskim terasama u ljetnim mjesecima. Osobitosti dječjih vrtića može biti i edukativan uzgojni ili osjetilni vrt. Takve površine mogu poslužiti za učenje i spoznavanje prirode, njezinih elemenata, pojmova i zakonitosti. Takav tematski dio otvorenog prostora može poslužiti za sadnju bilja, promatranje rasta bilja, promjene boja lišća, promjene vezane za cvatnju i stvaranje plodova bilja te za uzgoj povrća i voća (mini povrtnjak ili voćnjak). Osobitu vrijednost takvi tematski dijelovi mogu imati ako se koristi bilje s plodovima koje se može brati i sakupljati kroz godinu te upotrebljavati radi konzumacije, pripremanja jednostavnih proizvoda poput čipsa od jabuka, pekmeza ili izrade nekih sekundarnih proizvoda (nakit, ukrasi i sl.). Osim što takvi programi mogu povećati aktivnosti vrtićke djece za vrijeme cjelokupnog godišnjeg ciklusa, praćenje cjelokupnog procesa od cvatnje do stvaranja plodova i drugih prirodnih zakonitosti pomaže u razvijanju ekološke svijesti djece u vrlo ranoj dobi. U površinama za uzgoj bilja (mini povrtnjaci) trebalo bi koristiti bilje koje nema kompleksnu potrebu za njegom te bilje koje donosi plodove u periodu kada su vrtićke skupine kompletne (izvan godišnjih odmora). Dobro je i koristiti kombinacije biljnih vrsta koje prikazuju biljnu raznolikost – primjerice vrste koje donose plodove na nadzemnim dijelovima biljke ali i podzemnim dijelovima, a isto se odnosi i na uzgoj cvijeća i drugog bilja (jestivi plodovi sa ili bez pripreme, mirisno cvijeće, bilje raznolikih plodova i sl.).
