Klizavost odnosno otpornost na klizanje bitno je svojstvo podnih obloga, važno za sigurnost korisnika. Kako se upravo zbog klizavosti podne obloge događa velik broj nesreća, potrebno je pažljivo odabrati ne samo podne obloge, već i postupke njihova čišćenja te sredstva za čišćenje. Naime, sve više je žalbi radi nezgoda i štete nastale zbog nepravilnog odabira podnih obloga ili pogrešne uporabe sredstava za čišćenje. A u inozemstvu takvi odštetni zahtjevi mogu biti čak i toliko visoki, da počesto mogu ugroziti i sam opstanak manjih poduzeća. Pa i kod nas su kupci postali svjesniji svojih prava i već su u tijeku neke tužbe zbog odštete. Zato prije ugradnje pločica svakako nije loše dobro promisliti koje treba upotrijebiti, i za što. Dodatni sigurnosni zahtjevi u pravilu se odnose na prostore, na kojima se kreće velik broj ljudi, odnosno na sredstva koja povećavaju klizavost. Takvi prostori su trgovačka središta, industrijski okoliš, bazeni …
Metode određivanja klizavosti i mjerila za odabir
Klizavost keramičke obloge određujemo koeficijentom trenja. Koeficijent trenja je odnos tangencijalne sile i okomitog opterećenja kliznog elementa pri pokretanju kliznog tijela po površini. Što je viši koeficijent trenja, manja je klizavost neke obloge, i time se dobiva veća sigurnost pri njezinoj uporabi.
Koeficijent trenja ovisan je o površini pločica, okolnostima (mokro, suho), nazočnosti nečistoća (na primjer – ulja), a i o obući. U pravilu je niži ako je površina glatka i sjajna. Koeficijent trenja se smanjuje i ako se na podnoj oblozi nalaze prljavština, ulje, masti, voda …, jer sve to na površini stvara film. On će se povećati ako je površina obloge grublja, dakle hrapava i neravna. Reljefna površina osigurava bolje prianjanje čak i ako je prljavija ili onečišćena uljem, mastima i drugim nečistoćama, jer je već i radi same prirode takve površine onemogućeno da na njoj nastane neprekinuti film koji bi uvećao njezinu klizavost. Ako je površina pločica hrapava, znatno je teže održavati propisane higijenske uvjete, a to je u nekim prostorima, primjerice tamo gdje se priprema hrana, također od velika značaja, pri čemu bi trebalo zadovoljiti oba uvjeta.
Za određivanje koeficijenta trenja keramičkih pločica postoje četiri metode, propisane u prEN 13552, odnosno ISO/DIS 10545-17. U nastavku ćemo ukratko opisati njihova načela.
Kod metode A utvrđujemo dinamički koeficijent trenja putem kretanja kliznog elementa konstantnom brzinom preko vodoravne površine (na slici 1 je prikazana aparatura). Mjerenje se obavlja pomoću kliznog elementa od standardizirane gume (4S), i to u suhim i mokrim uvjetima.
Slika 1: Naprava za mjerenje koeficijenta trenja po metodi A (ISO/DIS 10545-17)
Kod metode B utvrđujemo statički koeficijent trenja tako, da određujemo silu koja je potrebna za pomak kliznog elementa iz statičkog položaja. I ovdje se koristi gumeni klizni element, dok se mjerenje također odvija u suhom i mokrom okružju.
Kod metode C osoba se kreće naprijed i nazad po ukošenim pločama, koje su obložene keramičkim pločicama namazanim uljem. Pri tome se bilježi kut kod kojih osoba pokazuje znakove nesigurnosti (princip mjerenja prikazan je na slici 2).
Kod metode D određujemo visinu otklona njihala koje kliže preko površine koju ispitujemo (takozvani ‘pendulum test’). Ova metoda se koristi samo za površine po kojima voze automobili, odnosno motorna vozila.
Premda postoje četiri metode utvrđivanja klizavosti, među njima ne postoji zadovoljavajuća korelacija. U svakom slučaju, važi pravilo: što je viši koeficijent trenja, to je veća sigurnost za korisnike. Kako države rabe različite metode, a među njima nema odgovarajuće korelacije, neke su izdale i vlastite pravilnike vezane uz klizavost. Proizvođač odnosno uvoznik mora pločice označiti tako da je vidljivo koja se metoda koristila i koliki je koeficijent trenja. U većini europskih država se najčešće koriste metode A i C.
Prednost metode A, kod koje prenosivim mjeračem brzo utvrđujemo koeficijent, svakako je njezina jednostavna uporaba, jer koeficijent trenja mjerimo na razmjerno maloj površini, na kojoj pločice već mogu biti položene. Nedostatak ove metode je taj, što za nju u krovnom standardu ne postoje mjerila za prianjanje, odnosno – nema propisa koji bi određivao gdje se mogu koristiti pločice određene klizavosti. Kao okvirni vodič može se stoga iskoristiti sljedeća tabela, preuzeta iz B.C.R.A. (British Ceramic Research Association):
Okvirne vrijednosti koeficijenta trenja za glazirane keramičke pločice kreću se od 0,45 do 0,60, za neglazirane od 0,42 do 0,75, a za glazirane pločice, i to obrađene tako da je njihova površina gruba i hrapava, ove vrijednosti iznose od 0,75 do 0,85. Vrijednosti se odnose na mjerenja u suhom, dok su vrijednosti dobivene kod mjerenja u mokrom u pravilu niže.
Metoda C, koja je preuzeta iz njemačkog standarda DIN 51130, daleko je podrobnija od ostalih, jer zahtijeva uporabu različitih pločica. Kod određivanja klizavosti po toj metodi rezultati pokusa (nagib kod kojega osoba pokazuje znakove nesigurnosti) razvrstavaju se u odgovarajuće razrede, kao što je prikazano u donjoj tabeli.
Glede tako utvrđenih razreda, njemački propis Merkblatt für Füssböden in Arbeitsräumen und Arbeitsbereichen mit Rutschgefahr ZH 1/571 (1993) – ‘Pravila za podove u radnim prostorima i područjima s opasnošću od klizanja’ – određuje koji je razred primjeren za pojedine radne prostore. U tabeli 1 je navedeno nekoliko primjera iz spomenutog njemačkog propisa. Kao što je vidljivo, radi se o podrobno utvrđenim zahtjevima za prostore u okviru različitih tipova industrijskih prostora.
Što se tiče očekivane klizavosti u mokrim uvjetima (prije svega u bazenima), njemački propis koji se temelji na odgovarajućem pokusu kakav se koristi kod metode C (razlika: bosonoga osoba na mokroj površini – pokus prema normi DIN 51097), dijeli obloge na tri skupine: A, B i C. Za skupinu A je minimalan nagib 12 °, za skupinu B 18 °, a za skupinu C 24 °. Tako se obloge iz skupine A koriste većinom u suhim hodnicima, svlačionicama i bazenima za neplivače, u kojima voda nije viša od 80 centimetara. Obloge iz skupine B nalaze se između ostalog u prostorima za tuširanje i hodnicima uokolo bazena, a u skupinu C potpadaju najopasniji dijelovi kao što su stube kojima se ulazi u vodu, mali bazeni kroz koje se hoda i ukošeni rubovi bazena.
Zaključak
Premda zakonodavstvo na ovom području još nije posve dorađeno, klizavosti podnih keramičkih obloga treba unatoč tome posvetiti dužnu pozornost. Proizvođač odnosno prodavač mora osigurati da pločice budu označene na odgovarajući način glede klizavosti i da izvedbena kakvoća odgovara deklariranoj. Ulagač odnosno projektant se na temelju odgovarajućih propisa mora pobrinuti za to, da se odaberu takve keramičke pločice koje su dovoljno sigurne za korisnike.
Pregled 1: Neki radni prostori i preporučena vrijednost klizavosti, preuzeta iz Merkblatt für Füssböden in Arbeitsräumen und Arbeitsbereichen mit Rutschgefahr ZH 1/571, 1993.)
