Sve se veći naglasak stavlja na temu bioraznolikosti u urbanim područjima kao važan aspekt održivog razvoja. Brojni su razlozi tome ali možemo ih svesti na dva najznačajnija; značaj za prirodu te značaj za čovjeka. Upravo korištenje trajnica (prema jednoj od vizualnih podjela trajnice možemo dijeliti na cvatuće, ukrasne trave i paprati) u urbanim sredinama iznimno doprinosi povećanju bioraznolikosti. Potrebno je napomenuti da većina svjetske populacije živi u gradovima (prema procjeni UN-a do 2050 godine 68% svjetske populacije će živjeti u gradovima). Za veliku većinu ljudi razumijevanje veze između bioraznolikosti u urbanim područjima i utjecaja na ljude prolazi neotkriveno. Većina nas možda samo podsvjesno doživljava bioraznolikost i ne percipiramo s kojim sve organizmima dijelimo prostor, te vegetaciju doživljavamo kao nediferenciranu zelenu masu i ono što ne vodimo na „lajni“ ili s više od četiri nogu doživljavamo kao anonimne štetnike kojih se potrebno riješiti.
Vrijednost ‘divlje prirode’ u urbanim gradskim sredinama često se podcjenjuje. Priroda u gradovima nije samo stvar kultivirane i održavane bioraznolikosti poput urbanih parkova, javnih gradskih površina i travnjaka. Danas se gradska močvarna staništa uz potoke, rijeke, jezera, napuštene industrijske objekte, rubove prometnica, površine nakon eksploatacije, ruševine, urbane vrtove i gradska groblja sve više prepoznaju kao potencijalne akumulacije urbane bioraznolikosti zajedno s arboretumima, stambenim zelenilom, rezidencijalnim vrtovima, botaničkim vrtovima i pojedinačnim balkonima. Upravo ti veći i manji urbani artificijelni ekosustavi čine značajne površine urbanih gradskih sredina. Kao artificijelno stvoreni ekosustavi, oni imaju svoj specifičan životinjski svijet karakterističnih urbanih vrsta; vrsta koje se također nalaze u širom obuhvatu, ali u različitim brojevima i sastavu nego u urbanim područjima te s različitom genetskom raznolikošću. Upravo je to rezultat složenosti urbanih ekosustava, s ljudskim djelovanjem u njegovom središtu (slika 1 i 2).
Kako bi se osvijestio značaj bioraznolikosti, osmišljene su razne aplikacije koje na temelju snimljene fotografije otkrivaju značaj snimljenog i njegovu ulogu za pojedini ekosustav. Također, nastoji se raznim planovima, projektima, ali i velikim brojem tehničkih rješenja (krovni vrtovi, vertikalni vrtovi i vertikalno ozelenjavanje, kišni vrtovi, urbani vrtovi…) vratiti prirodi površine u nadi da se očuvaju, dijelom vrate ili omoguće nova staništa urbanih područja. Generalni princip povećanja bioraznolikosti je povećanje različitih tipova dostupnih staništa. Intenzivna urbanizacija uništava postojeća staništa, ali stovremeno se na tim područjima stvaraju novi, manje ili više kompleksni urbani ekosustavi (slika 3 i 4). U rubnim područjima europskih gradova broj vaskularnih vrsta biljaka smanjuje se od 400 vrsta/km² do 50 vrsta/km² u centralnim dijelovima gradova (Müller i Werner; Shakouri i Uslu).
Nisu svi otvoreni prostori podjednako otvoreni za transformaciju prostora kako bi povećali bioraznolikost odnosno bili pretvoreni u nasade ili ‘divlje’ livade. Primjerice, parkovne površine koje su namijenjene boravku ljudi i dalje prvenstveno moraju imati karakteristike koje omogućuju svakodnevnu aktivnost čovjeka. Urbane površine u kojima očekujemo intenzivno korištenje ljudi imat će manju bioraznolikost za razliku od nekih drugih u kojima će biti moguće povećanje bioraznolikosti no brojne su urbane zelene površine ili ‘zeleni džepovi’ koji bitno mogu pridonijeti cjelovitom eko-urbanom koridoru.
Košeni travnjak je najčešća forma u otvorenim prostorima. On je razmjerno jednolične teksture i boje te zahtijeva intenzivnije održavanje te iako omogućuje široki raspon rekreativnih aktivnosti, sadrži vrlo nizak stupanj bioraznolikosti. S druge strane, urbane livade kao alternativa omogućuju manji broj ili raznolikost ljudskih aktivnosti, ali veću bioraznolikost, te ovisno o tipu livade (količina biljnih vrsta, učestalosti košnje) veću strukturnu raznolikost te dodatne estetske vrijednosti. Tendencija oblikovanja otvorenih prostora u urbanim sredinama uključuje različita staništa za što veći broj biljnih i životinjskih vrsta te stvaranje što „prirodnog-divljeg“ okruženja koje se koliko je to moguće – spontano razvija. Spontani razvoj u ovom slučaju ne označava „divlju prirodu“ već traženje što veće kompatibilnosti prirodnih karakteristika i ljudskih aktivnosti i korištenja.
Jedan od način stvaranja pogodnih staništa u urbanim područjima su nasadi trajnica, ukrasnih trava i površina urbanih livada. Pri tome ovdje nije riječ o vizualnom utjecaju gredice s trajnicama već o potezima i površinama s višegodišnjim nasadima zeljastih vrsta (trava, trajnica, pokrivača tla..), koje su ujedno prilagođene specifičnim lokacijama u urbanim područjima, tipu korištenja tih površina te stupnju održavanja. Uvriježena definicija za izraz ‘trajnica’ je biljna vrsta koja živi duže od dvije vegetacijske sezone. Ta definicija stvara različitost trajnice od ljetnice i dvogodišnje vrste, s obzirom da obje nestanu nakon cvatnje (ljetnica unutar jedne vegetacijske sezone, a dvogodišnja vrsta u drugoj sezoni nakon zime). Mogućnosti koje trajnice pružaju osim cvijeta i boje su atraktivno lišće, habitus specifične strukture, zanimljivost teksture i ponekad miris. Iako velika većina zeljastih trajnica odbaci list zimi, postoje neke iznimke poput vrsta Helleborus, Bergenia, Epimedium. Također, trajnice omogućuju veliki raspon u visini odnosno volumenu. Neke vrste iz roda Eupatorium, vrsta Rodgersia te brojne druge mogu lako doseći visinu od 150 cm, dok brojne druge vrste dosegnu tek desetak centimetara. Ne postoje ograničenja po pitanju oblikovanja ili funkcionalnosti (slika 5).
Primjeri poput parka ‘Lurie Garden’ (10.000 m², Chicago 2004, na lokaciji bivše industrijske površine koja je danas ujedno i krovni vrt) koji predstavlja segment Millennium parka, upravo ističe mogućnost upotrebu trajnica u oblikovanju otvorenih površina. Još jedan takav primjer u kojima su obuhvaćena načela ekološke održivosti i urbane regeneracije je projekt ‘The High Line’ – New York (2009; gotovo 2,5 km dužine). Dio projektnog timatog parka bio je Piet Oudolf koji se ujedno smatra jednim od predstavnika krajobraznog pokreta koji je unio te popularizirao korištenje trajnica i ‘divlje prirode’. Brojni su i drugi primjeri zadnjih desetljeća u Europi i šire, koji podržavaju trend odmaka od formalnih tradicionalnih smjernica uređenja te korištenje ‘divlje’ prirode u urbana područja poput nasada s trajnicama, ukrasnim travama i urbanih livada (slika 6). Upravo ta ‘neuredna’ estetika omogućuje povezivanje sa staništima iz prošlosti te poziva na svjesno uključivanje i promišljanje.
Bioraznolikost i pogodnost takvih nasada u urbanim područjima je neupitna. Kako bi se dobio detaljniji uvid u mogućnosti i izazove koje donosi uvođenje urbanih livada, rađena su istraživanja (primjerice nezavisna istraživanja koje financira Vijeće za istraživanje prirodnog okoliša kroz Program održivosti biološke raznolikosti i ekosustava – BESS) koja su pokazala da brojni čimbenici utječu na percepciju izvedivosti. Najznačajniji među njima bili su estetska vrijednost i javno mišljenje, prostorni kontekst i ekonomska održivost. Kako se razina ekološke svijesti mijenja tako je sve prihvaćanje usvajanje koncepta ‘divlje’ urbane estetike kroz urbane livade i nasade s trajnicama za razliku od košenih travnjaka i gredica sa sezonskim vrstama. To ne znači da je smisleno potpuno isključiti dosadašnji način uređenja već da je potrebno pažljivim promišljanjem uvesti višegodišnje livade i nasade na lokacijama gdje je to dugoročno izvedivo i prihvatljivo, s obzirom na namjenu prostora, promjene u praksi upravljanja zelenim površinama te uz promišljanje o vizualno-estetskim, funkcionalnim, ekološkim, ekonomskim i praktičnim implikacijama (slika 7).
Razlozi zašto se odlučiti koristiti trajnice u javnim urbanim područjima su višestruki: adekvatna zamjena na površinama na kojima su stari i istrošeni nasadi; oblik dugoročnog smanjenja troškova; povećanje vizualne ugodnosti sadržaja; povećanje bioraznolikosti; ekološka održivost. Raspon vrsta trajnica dostupnih na tržištu se iz godine u godinu povećava, posebno onih koje imaju male zahtjeve za održavanjem. Sam odabir vrsta trajnica koje su najpogodnije za rast u urbanim područjima se radi prema određenim smjernicama poput: brzina rasta; otpornost na sušu, vrućinu, sol, gaženje, bolesti, niske temperature. Trajnice u urbanim sredinama trebaju biti i neotrovne, kompaktnog rasta, prepoznatljive u odnosu na uobičajene korove, s većom količinom lisne mase, pogodne za košnju te ih je potrebno oblikovati prema uobičajenim principima oblikovanja otvorenih prostora (slika 8). Na tržištu je moguće pronaći veliku paletu različitih mješavina sjemena ‘divlje livade’ prilagođene različitim uvjetima lokacije, ali i sa specifičnim vizualno estetskim karakteristikama koji je potrebno ostvariti. Moguća je nadosjetva određenim vrstama na vegetacijom pokrivenoj površini (u količini od 1 g/m²) ili sjetva smjese s više desetaka vrsta na površinu bez vegetacije (u količini od 10 g/m²). Mješavine smjena osim što su odabirane prema specifičnim klimatskim uvjetima, ispunjavaju i druge karakteristike poput boje, visine, vrijeme cvatnje, medonosnim vrstama ili prema kriteriju osiguranja hrane za ptice.
Nakon definiranja krajobraznog rješenja potrebno je izraditi i promišljen plan sadnje ukoliko se radi o trajnicama koji uz zadovoljavanje projektnog zadatka treba u razradi biti definiran i smjernicama poput: odabira prave trajnice prema uvjetima lokacije (tip tla, pH, stupanj osunčanosti i vlazi), odabir vrste prema zahtjevima krajobraznog rješenja, mogućnost održavanja košnjom jednom godišnje u rano proljeće, te u pravilu korištenje odnosno sadnja u količini 8 sadnica po kvadratnom metru. Takvi višegodišnji zeljasti nasadi uz male zahtjeve za održavanjem imaju i opciju „instant“ rezultata obzirom da već u prvoj vegetacijskoj sezoni prekriju površinu na koju su zasađeni.
Prilikom oblikovanja ‘divlje’ prirode u urbanim područjima potreban je određen stupanj istraživanja i poznavanja specifičnosti vrsta koje unosimo. Odnosno da je određena zelena površina koju oblikujemo više od grupe cvijeća složena u određeni uzorak te iako nije inicijalno stanište ta površina može omogućiti veliku bioraznolikost i istovremeno značaj za čovjeka.
Slika 1 i 2. Prikaz različitih artificijelnih staništa za insekte. Sve je veći broj proizvoda s ciljem da se omoguće staništa za životinje u gradovima poput ptica, ježeva, vjeverica…
Slika 3 i 4. Prikaz mogućnosti povećanja bioraznolikosti stvaranjem mikro staništa prometnih koridora (slika 3. Barcelona 2009, slika 4. Nürnberg 2018)
Slika 5. Rodgersia sp., zeljasta trajnica impresivne veličine (Autor fotografije Mia Šarić, Josselin 2017)
Slika 6. „Divlja“ livada koja je rezultat sjetve planski odabranih vrsta (Venlo 2012)
Slika 7. Nasad trajnica i ukrasnih trava u kombinaciji s grmljem i stablima (Münich 2017)
Slika 8. Višegodišnji nasadi ukrasnih trava (Autor fotografije: Dora Tomić Reljić, Zürich 2016)
doc.art. Monika Kamenečki, dip.ing.kraj.arh.
Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu