Deklaracija o hrvatskom prostoru_ Izvor: Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske
Arhitektura je društveno odgovorna disciplina koja se danas sve više treba okretati prema poboljšanju korištenja prostora svakodnevnice. Postoje neslaganja stručne i kulturne javnosti prema prijedlozima dokumenata koji bi trebali biti uporište za razvojni, strateški put kojim bi valorizacija i vrsnoća prostora bila imperativ, u odnosu na mogućnost grubog kršenja pristojnih odnosa u prostoru i devastacije postojećeg. Godinama se nizom dobrih ideja i realizacija rješavalo samo točke, ponekad manje mreže i područja, ali ne i prostor, u vizionarskom smislu, u cjelini. Čuvati prostor, prirodni i izgrađeni, graditi grad ili njegove dijelove znači promišljati, planirati, imati viziju, poštovati mehanizme i modalitete koji nam stoje na raspolaganju kako bismo u konačnici došli do održive i za život ugodne zemlje. Čuvanje i zaštita prirodnih i kulturnih dobara kroz sustav zaštite i unaprjeđenje regulative trebali bi biti osnova za podizanje društvene svijesti i sustavno unaprjeđivanje odnosa vlasnika i korisnika. I tu dolazimo do problema. Prostor je na udaru novih vlasnika, novih investitora. Ako se sustav pažljivo odnosi prema prostoru, prirodnom i artificijelnom, postojećem i izgrađenom, s vremenom će svi naučiti prepoznavati vrijednosti vizura i slika prirode i gradova koji bogatstvom upućuju na slojevitost kulture građenja, a samim time prirodno i kulturno naslijeđe postaje poticaj za razvoj suvremene arhitekture, i održivog prostora.
Prikaz trenutnog događanja bez stvarne zaštite_Izvor: Branko Silađin
Prostorni rast gradova i pripadajuće infrastrukture, osim mjesta za spavanje i rad, očekuje i mjesta na kojima će osjetiti povezanost s prirodnim i kulturnim krajolikom, arhitekturom koja uspostavlja ravnotežu između artificijelnog i zatečenog. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća postojao je urbanizam, postojali su prostorni planovi i projekti razvijani na temelju domaćih znanja i prakse, provjeravanih kroz angažiranu interakciju s inozemnim stavovima i određenjima. Stvaranje i planiranje zemlje i gradova, mjesta i sela, društveno je i tehnički odgovorna disciplina, a socijalni aspekti, stvaranje fizičkog i virtualnog, dijeljenje prostora i infrastrukture te preklapanje različitih mjerila, moraju postati nezaobilazni elementi u zauzimanju novih stavova. O suvremenoj arhitekturi, kao i o svemu, treba razgovarati smireno, bez utjecaja dnevnopolitičkih tema i raznih utjecaja na planove, projekte i realizacije, ali i u kontekstu svega što se događa na planu uništavanja prostora o kojem svi vole pričati kao o prioritetu, dolazimo do činjenice da se kroz prostor reflektira vrijeme i mjesto stvaranja, od sitnih, na prvi pogled potpuno nebitnih utjecaja na dnevnoj razini, do onih krupnih i globalnih, koji su kroz povijest mijenjali zemljovide. Preispitivanje vrsnoće ili nevrsnoće izvedenog, u vremenu u kojem političke, ideološke, tehnološke i socijalne komponente imaju sve veću ulogu u razumijevanju i stvaranju nove arhitekture i novih prostornih odnosa, treba biti moćan pokretač promjena koji se temelje na nizu kompleksnih povijesno-kulturnih procesa koji afirmirane uzore i norme žele implementirati u postojeći prostor.
Prikaz mogućeg događanja bez buduće zaštite_Izvor: Borislav Doklestić
I tu dolazimo do Deklaracije o hrvatskom prostoru koju je donijela Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske, kao, jednostavno rečeno apel, ne samo prema struci, jer struka je ta koja zna kako nešto treba izgledati, koja su izvorišta, kakve su procedure i pod broj jedan, što je to vrsnoća! No to sve trebaju znati i uvažavati svi, zaista svi koji žive na ovom prostoru. Zašto, jednostavno zato da bi imali sutra. Stoga, bez komentara, slijedi
DEKLARACIJA O HRVATSKOM PROSTORU
Preambula
Hrvatski geografski, prirodni i kulturni prostor, nakon ljudi, najvrjednije je nacionalno blago. Unatoč toj općoj spoznaji, hrvatski prostor dramatično se pustoši i obezvrjeđuje uz neshvatljivu nebrigu svih struktura trodiobne vlasti, nehaj i nemoć struke i odsutnost osviještene javnosti.
Prikaz prostora_Izvor: Zlatko Ugljen
Stanje u hrvatskom prostoru odraz je stanja u hrvatskom društvu. Ono u prostoru ostavlja svoj trajni materijalizirani otisak – sliku vlastite moći i nemoći, kulture i nekulture. Zadivljujuće urbanističko i arhitektonsko nasljeđe, mjerilo visokih socijalnih, humanih i kulturnih dometa naše prošlosti, prinijeli smo Europi kao kulturni miraz, a sada, u osamostaljenoj državi, u tom istom prostoru stvaramo kaos.
Hrvatski prostor trenutačnom potrošačkom ovisnošću ne smijemo učiniti neobnovljivim, trajno izgubljenim bogatstvom, otužnim ambijentom demografske i socijalne pustoši.
Stoga je nužno i hitno:
Ustavom zaštititi hrvatski prostor
Hrvatski prostor temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske staviti pod postojanu zaštitu, kao branu od kratkoročnih interesa podložnih legislativnim oscilacijama.
Hrvatski prostor Ustavom Republike Hrvatske zaštititi kao narodno bogatstvo koje se ne smije nepovratno trošiti, već se mora razvijati u skladnom odnosu čovjeka i prirode, kako egzistencijalni prostor, naš nacionalni habitat ne bi bio izgubljen za buduće naraštaje.
Održivo upravljati hrvatskim prostorom
Hrvatskim prostorom upravljati sustavom graduiranoga planiranja, od krovnih nacionalnih ustanova do institucija lokalne razine, koje će biti spremne razvijati suvremeno upravljačko okruženje otvoreno sinergiji gospodarskih i društvenih interesa
te konvergenciji kronično neusklađenih strategija, zakona i praksa.
Hrvatski prostor štititi reanimacijom važećih strateških dokumenata i pozitivnih zakona (ApolitikA, Zaštićeni obalni pojas/ZOP…) koji se iz neshvatljivih razloga ignoriraju i ne provode. Za svaki čin bespravne gradnje u Zakon vratiti prijašnju, a potom ukinutu, kvalifikaciju kaznenoga djela.
Hrvatskim prostorom integralno upravljati novim planskim i upravljačkim alatima prilagođenima suvremenim fizičkim i digitalnim transformacijama, kako bi se uskladili danas dramatično sukobljeni privatno-proizvodni i javno-kulturni interesi.
Hrvatski kulturni prostor oblikovati u organičke urbanističke i arhitektonske nukleuse, suprotno neartikuliranoj i beskonačnoj linearnoj betonskoj distopiji kakvoj svjedočimo na Jadranu.
Hrvatskim prostorom mudro gospodariti, skrbeći o pomorskom, vodnom i poljoprivrednom javnom dobru, kako se nikako i nikada ne bi ugrozila opstojnost i geostrateška sigurnost Republike Hrvatske.
Hrvatski kulturni urbani i ruralni prostor zaštititi od gentrifikacijske preobrazbe u konzumerističku turističku scenu na kojoj autohtono stanovništvo odbija biti protagonistom i na kojoj sve teže ostvaruje opstanak i priuštivo stanovanje.
Hrvatski društveni prostor obraniti od komodifikacije koja lokalnu materijalnu i nematerijalnu kulturu pretvara u potrošnu robu i tako izobličuje izvorni, prirodni, kulturni, prostorni i društveni identitet zajednice.
Hrvatski primarni prostor sačuvati nedirnutim i onda kada je on stavljen pod institucionalnu zaštitu, a pogotovo onda kada nije, jer već danas, na konačnoj i ograničenoj Zemlji, nedirnut i neoskvrnjen prostor najveća je vrijednost.
Hrvatski javni prostor, kao opće i neutrživo javno dobro zaštititi od bezobzirnih uzurpacija, rasprodaje, koruptivnih manipulacija, stavljanja u službu lokalnih potrošačkih proračuna te ga učiniti javnim sučeljem ekonomije i kulture na tradiciji prostorne urednosti, pristojnosti i obazrivosti.
Hrvatski prirodni i kulturni prostor osokoljenom društvenom odgovornošću arhitektonske struke obraniti od društveno štetnih i etički dvojbenih pothvata; obraniti ga od surogata koji ne pripadaju našemu podneblju kako bi suvremena hrvatska arhitektura odvažnije promicala pripadnost vlastitomu prostoru i kulturi. Kreativnost, interdisciplinarnost, znanstvena utemeljenost i autentičnost odgovornoga arhitektonskoga djelovanja bit će moguća tek kada kultura prostora postane sveprisutno gradivo u cijelom rasponu obrazovnoga sustava.
Apel za obranu hrvatskoga prostora
Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti kao hrvatsko udruženje arhitekata, umjetnika i znanstvenika, poziva hrvatske političke strukture, hrvatsku arhitektonsku i urbanističku znanost i struku te sve druge znanstvene i stručne snage koje dotiču prostor, sve medije, a naročito osviještenu hrvatsku javnost, da pitanje opstojnosti hrvatskoga prostora iznesu u središte političkoga, znanstvenoga, kulturnoga, gospodarskoga i sveukupnoga društvenoga interesa.
Sada kada su svi temeljni hrvatski državotvorni i strateški ciljevi ostvareni, sada kada smo postigli najviši oblik integracije s Europom i ušli u najsnažnija savezništva, sada je došao trenutak da se okrenemo učvršćenju svoje nacionalne opstojnosti, a koja po mnogočemu počiva na dugoročno održivom prostoru.
Naš narod kao politička zajednica ostvaruje svoj suverenitet na zemlji/teritoriju/prostoru koji se zove Hrvatska. Nisu slučajno pojmovi zemlja i država – sinonimi. Zato je posljednji čas za nacionalni konsenzus o tome kako je prostor, uz narod i suverenu vlast, treći oslonac državne stabilnosti i opstojnosti.
Bez dugoročno održivoga prostora nema ni opstanka hrvatske države.
Hildegard Auf Franić, akademik Nikola Bašić, Bojan Bilić, Borka Bobovec, Stjepo Butijer, Borislav Doklestić, Miljenko Domijan, Marijan Hržić, Helena Knifić Schaps, Željko Koški, Ante Kuzmanić, akademik Andrija Mutnjaković, Robert Plejić, Goran Rako, Ivan Rogić Nehajev, Jerko Rošin, Branko Silađin, Darovan Tušek, Ante Uglešić, Feđa Vukić.