Sl. 1 ČIP 71/58, naslovnica, dio
Strukovni arhitektonski časopis Čovjek i prostor počeo je izlaziti 1954. godine [1] i sve do pred par godina kontinuirano je pratio teme s područja arhitekture, urbanizma, kulture stanovanja, estetike prostora, kulturne baštine, zatim dizajna i likovne umjetnosti. Glavni i odgovorni urednik prvog broja, te davne godine, bio je Zvonimir Marohnić koji je tu dužnost obnašao zaključno s 1958. godinom kada ga, pred šezdeset godina, zamjenjuje Vjenceslav Richter. Ideja je bila da se arhitektonsko udruženje profilira ne samo kao mjesto okupljanja na kojem se kontinuirano prate teme s područja arhitekture i kulture, mjesto na kojem se arhitekti sastaju, diskutiraju i stvaraju okvir u kojem su željeli djelovati u budućnosti, već da imaju i svoj časopis. Kroz tekstove, grafičke priloge i fotografije koje su bilježile vrijeme i ljude, stvarao se uvid u domaću arhitektonsku scenu kroz stalno prezentiranje vodećih hrvatskih arhitekata, njihovih razmišljanja, želja, znanja i mogućnosti. Prepoznajući utjecaj koji tisak ima ne samo među arhitektima već i među svima koji su u doticaju s arhitekturom, kulturom i građevinarstvom, aktivirana je bolja valorizacija i prepoznavanje mjesta arhitekture u društvu.
Sl. 2 ČIP 166/67, naslovnica, dio
Iz časopisa koji je bio namijenjen svim vrstama umjetnosti, lagano tijekom godina postaje časopis koji je namijenjen prvenstveno arhitektima, koji kroz njega imaju uvid ne samo u domaću arhitektonsku scenu, već je otvoren prozor u svijet i svjetska dostignuća kroz prezentiranje tada izvedenih djela u čitavom svijetu i kroz prezentiranje vodećih svjetskih arhitekata. Osim toga, časopis postaje poprište razmjene mišljenja, polemika, nekad mirnih, koliko polemika može biti, a nekad žučnih, punih oprečnih mišljenja i stremljenja. Spomenuti ću ovdje samo nekoliko tekstova koji su obilježili kako časopis, tako i trendove koji su stvarali društvena klima i trenutno vrijeme. Tekst o zgradi Željpoha (ČIP 108-109/62), zatim problem regulacije Save (ČIP 116/62), problemi vezani uz turizam (ČIP 125/63), ankete vezane uz urbanističke planove (ČIP 133-134/64), analize provedenih natječaja (ČIP 144/65), odgovori i refleksije na već objavljene članke (ČIP 146/65), razgovori povodom raznih predavanja (ČIP 152/65), urbanističke dileme (ČIP 157/66), problem funkcioniranja i svrhe Društva arhitekata Zagreba (ČIP 162/66) i drugi tada objavljivani članci mogli bi biti i danas aktualni. Gotovo sve teme i problemi koji su tada publicirani aktualni su i danas, jer svi ti problemi i nadalje stoje manje-više neriješeni, ili polovično riješeni. Uz polemiku ponovno važan dio arhitektonskog djelovanja postoje i institucija natječaja, od objave do prezentacije odabranog djela, uz javni uvid i sve što on omogućava – valoriziranje odabranog rada ne samo od Ocjenjivačkog suda, već i od svih zainteresiranih. Rezultat takvog pristupa je i u konačnici odustajanje od nekih djela, ne smo zbog pomanjkanja sredstava za realizaciju, već i zbog negativnog odjeka u javnosti. A to je jedan od ključnih elemenata koji su bitni za aktivan život arhitekture, slušati bilo struke, jer ma koliko neki Ocjenjivački sud bio uvjeren u svoj prvobitan odabir, pogotovo kod značajnih objekata, ponekad baš taj povratni ‘echo’ koji se čuje s arhitektonske scene može biti ključni element koji će investitoru sugerirati u kom pravcu krenuti, naravno uz poštivanje nagrađenog autora.
Sl. 3 ČIP 222/71, dio teksta, str. 12
Tekstovi koje su tijekom godina pisali sami sudionici vremena, oni koji su stvarali arhitektonsku scenu, uvijek su bili popraćeni nizom grafičkih priloga i fotografija nastalih u povodu raznih događanja, kroz odabir recentnih arhitektonskih djela, od izložbi do predavanja i prezentacija. Tu su i prikazi suvremenih arhitektonskih ostvarenja, uz kritičke osvrte, te komentari aktualnih zbivanja u arhitekturi i umjetnosti. Uporno i angažirano istraživanje otkriva mogućnosti koje arhitektura i urbanizam stavljaju pred arhitekte a sistemsko određivanje redoslijeda i načina rješavanja problema, rezultiralo je vrijednim tekstovima u području arhitektonske teorije. Kroz godine, nižu se brojni tekstovi o stambenoj arhitekturi i stanovanju, školama, zdravstvenim i sportskim objektima te drugim javnim zgradama, o urbanističkim projektima i zahvatima, o turističkim i ugostiteljskim objektima, o tehničkim i ekonomskim aspektima građenja kao i o dizajnu i likovnoj umjetnosti te povijesnoj građi. Širokom paletom tekstova obuhvaćeno je niz važnih pitanja vezanih za djelovanje arhitekata, i otvorena mogućnost novog i drugačijeg sagledavanja stvarnosti.
Sl. 4 ČIP 222/71, dio teksta, str. 30
Širok raspon interesa koji su imali čitatelji časopisa rezultirao je odabirom različitih tekstova nastalih u povodu raznih događanja, od izložbi do političkih utjecaja na stvaralaštvo. Vremenom je profiliran na način da kroz njega progovara struka, odabirom radova, njihovim protagonistima i utjecajem koji su imali na oblikovanje prostora. Od šezdesetih prikazi novih arhitektonskih ostvarenja, uz kritičke osvrte, te komentari aktualnih zbivanja u arhitekturi i umjetnosti dali su novo i drugačije određenje časopisa, potpuno odmaknuto od krutog akademizma i načina pisanja koje je do tada egzistiralo u časopisu. Čovjek i prostor postaje definitivno arhitektonski časopis dok se Arhitekturi prepušta u cijelosti akademski i teorijski pristup što ne isključuje prisutnost teoretičara arhitekture i povijesti umjetnosti u dijelu ČIP-a koji ostaje rezerviran za njih. Arhitekti su u to vrijeme zaista predstavnici promjena, vizionari novog društva kako su opisani u članku povodom izlaska dvjestotog broja časopisa. [1] Angažirano i uporno istraživanje mogućnosti koje arhitektura i urbanizam stavljaju pred arhitekte i obične ljude, uz istraživanja, sistemsko određivanje redoslijeda i načina rješavanja problema, rezultiralo je adekvatnim odlukama unutar logičnih granica i zapreka u ostvarivanju konačnog cilja – dobrog strukovnog časopisa.
Sl.5 ČIP 262/75, dio teksta, str. 24
Ako analiziramo tekstove iz šezdesetih i sedamdesetih, ČIP se izdvaja kao referentni stručni časopis koji je oblikovao stručna mišljenje, i mišljenja šire kulturne, pa i svekolike javnosti. Vještina kojom je u kontroliranim uvjetima grupa arhitekata okupljenih u uredništvu dolazila do rezultata, uz preciznost i uvjerljivost u komunikaciji, danas, gledajući s odmakom od četrdeset, pedeset godina, pokazuje svu umješnost u slaganju potke na kojoj se stvara teorija, iz koje izrasta nova arhitektura. Što sve novi načini rješavanja zadanog problema mogu dati kao rezultat, kako se u osjetljivom prostorno određenim sredinama mogu naći zanimljiva, pristupačna rješenja razumljiva i arhitektima i korisnicima novih prostora, do pisane riječi, koja kao i kuća, traje. Vjenceslav Richter uređuje časopis tijekom 1958., 1959., 1960. i 1961. godine [2] a nakon njega uredničko mjesto preuzima Miroslav Begović i postaje urednik strukovnog časopisa ČIP s najdužim uredničkim stažem, od 1962. do 1976. godine. U tome razdoblju časopis obuhvaća većinu važnih pitanja vezanih za djelovanje arhitekata i daje još jednom znati da nema važnih i manje važnih tema, značajnih i manje značajnih prostora, jer život pojedinca i grada satkan je od izuzetno velikog broja malih koraka, malih tema i malih prostora koji u konačnici daju grad i sliku onih koji njime kroče i upravljaju. Tada snažno profiliran i usmjeren prema arhitektima i arhitekturi kao jednoj od ključnih poveznica i smjernica kojima jedno društvo i jedan grad trebaju težiti, dao je pečat stručnom tisku i zacrtao pravac djelovanja. Kreativna sposobnost pojedinca nezavisna od okruženja u kome djeluje ovdje je dala sjajan rezultat.
Sl. 6 ČIP 292/77, naslovnica
Rane šezdesete još su opterećene političkim imperativima u pisanju tekstova, jer časopis je bio ne samo prozor u svijet, nego i vrata kroz koja je znanje i novo viđenje stvarnosti ulazilo kako u arhitektonske biroe tako i u razgovore i polemike svih onih koji su na bilo koji način bili dio intelektualne elite. Još uvijek nisu postojali arhitekti koji su se bavili isključivo teorijom i pisanjem tekstova već se vremenom profiliraju oni koji uz svoj stručni, arhitektonski rad imaju volje i znanja pisati o svojim i tuđim djelima. Imena Juraja Neidhardta, Andrije Mohorovićića, Vladimira Turine, Darka Venturinija, Bore Pavlovića, Ivana Zemljaka, Zdenka Kolacia i drugih koja srećemo kako u Arhitekturi, tako i u časopisu ČIP kontinuirano se provlače od početka pedesetih. U prvoj polovini šezdesetih počinju dobivati nove kolege Vjencelsava Richtera, Miroslava Begovića, Fedora Wenzlera, Srđu Šeferova, Grgu Gamulina, Milana Preloga, Duška Rakića, Nikolu Dobrovića, Antoanetu Pasinović, Senku Sekulić Gvozdanović, Tomislava Premerla, Mira Marasovića i druge koji pišu neposrednije, s određenim odmakom od uvriježenog načina pisanja. Kako vrijeme prolazi približavaju se pisanju članaka koji su sve bliže novinarskim tekstovima kakvi i na kraju krajeva trebaju biti u časopisu koji je po svom osnovnom određenju bio katalizator stavova i odnosa prema praktičnim pitanjima urbanizma i arhitekture. [3] Časopis je kontinuirano unaprjeđivan kroz postavljanje jednostavnih pitanja na koje je bilo moguće dati odgovor, na primjer što je važno, što je bitno, što nosi trenutak? Kroz interakciju mišljenja svih autora tekstova čitatelj ČIP-a dobivao je odgovore ugrađene u poboljšanu, novu strukturu časopisa. I tu se polagano ČIP profilira u arhitektonski časopis koji u sebi ima umjetničku dimenziju koja prati sva događanja vezana uz oblikovanje prostora – urbanizam, arhitekturu i dizajn u svim segmentima, od spoznaje da postoji potreba za intervencijom do same realizacije.
Jedna od tema koja se kroz sve te godine pojavljuje u ČIP-u, artikulirana na različite načine, je arhitektonska izvrsnost, odnosno njezina uloga u stvaranju kvalitete izgrađenog prostora koji je osnova uravnoteženog i održivog razvoja gradova, naselja i svekolikog prostora. Takovi gradovi i naselja imaju ključnu ulogu u razvitku svake zemlje, budući u sebi sadrže težnju za socijalnim i kulturnim napretkom, razvitkom znanja i gospodarskim rastom. Jačanje svih elemenata cjelovitog urbanog razvoja koji vodi očuvanju vrijednosti krhkog urbanog prostora kroz tiskani medij koji je dostupan, i na raspolaganju svim arhitektima, bio je imperativ nekad, na žalost, ne i danas. Danas tu ulogu preuzimaju ‘portali’, nitko više ne voli papir.
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
- Begović, M., (1969.), Za nama je dvjesto brojeva „Čovjeka i prostora“, Čovjek i prostor, XVI[11-12(200-201)]:1-2, Zagreb
- Galjer, J., (2009.), Expo 58 i jugoslavenski paviljon Vjenceslava Richtera, Horetzky, Zagreb
- Jelinek, S., (1969.), Anketa čovjeka i prostora, Čovjek i prostor, XVI[11-12(200-201)]:4-8, Zagreb
Grafički prilozi: Hrvatski muzej arhitekture HAZU