Epoksidne smole su radi velike kemijske otpornosti i odličnih mehaničkih svojstava široko iskoristive kod novogradnji i obnove objekata. Pravi procvat su doživjele u sedamdesetim godinama, i to posebno na području industrijskih podova. Oni moraju, naime, pored nosivosti, omogućavati još i žilavost, otpornost na udarce i habanje, ne smiju biti klizavi niti prikupljati prašinu, trebaju biti kemijski otporni ili imati električnu provodljivost …
Slika 1: Elektroprovodni samorazlivni epoksidni pod u skladištu streljiva
Većinu navedenih zahtjeva moguće je ispuniti nanošenjem epoksidnih slojeva koji se mogu nanositi u obliku impregnacija, premaza, samorazlivnih slojeva i slojeva za žbukanje te estriha. Među njima su – s obzirom na postignute mehaničke i fizikalne osobine te postojanost na jednoj, i cijenu na drugoj strani – najbolje i najčešće u uporabi upravo samorazlivni epoksidni podovi.
SASTAV
Epoksidni samorazlivni podovi sastavljeni su od epoksidne smole, utvrđivača i punila. Pored navedenih osnovnih komponenata, materijalu se dodaje i jedna vrsta dodatka, kao što su ubrzivači i usporivači vezanja, dodaci za postizanje optimalne sposobnosti razlijevanja, viskoznosti, i drugo. Od epoksidnih smola još uvijek se najčešće koriste klasične smole s topilima, premda ih sve više zamjenjuju smole bez topila, prije svega iz ekoloških razloga, a u posljednje vrijeme i smole na vodenoj podlozi. Kao punila se pored pigmenata koriste i kremeni pijesak te kalcijevi ili barijevi sulfati. Sadržaj veziva (epoksidne smole) u samorazlivnim epoksidnim podovima je razmjerno visok, tako da se težinski omjer između punila i veziva kreće od 2 : 1 do najviše 4 : 1.
SVOJSTVA
Svojstva epoksidnih podova u pravilu su znatno bolja od svojstava same podloge (većinom beton). Tvrdoća betona obično odgovara potrebama konstrukcije, no polimernim preslojavanjem se poboljšava kakvoća površine koja je neposredno izložena opterećenjima. Pogledajmo usporedbe radi približne vrijednosti nekih svojstava betona i samorazlivnog epoksidnog poda:
Tablica 1: Okvirne vrijednosti nekih osobina betona i epoksidnog samorazlivnog poda
Kao što je vidljivo iz tabele, samorazlivni epoksidni podovi dosežu visoke čvrstoće na pritisak i savijanje. Povežemo li to sa debljinom poda, to omogućava razmjerno velika opterećenja pa njima prije svega možemo postići veliku abrazijsku otpornost i kemijsku postojanost površina. S druge strane, njihovom uporabom udovoljava se estetskim mjerilima i zahtjevima uobičajenog čišćenja i učinkovitog održavanja. Odgovarajućim promjenama (dodatkom grafitnih zrna, bakrenim trakama) možemo postići i visoku provodljivost samorazlivnog poda. Ona je potrebna za izvedbu elektroprovodnih podova, kakvi se zahtijevaju u skladištima sa zapaljivim i eksplozivnim tvarima te u prostorima s osjetljivom elektronskom opremom.
PRIPREMA PODLOGE
Dobra podloga je – kod uporabe svih epoksidnih materijala, pa i samorazlivnih epoksidnih podova – od suštinskog značaja za konačnu kakvoću poda. Podloga mora biti čista, bez površina koje slabo prianjaju ili su kontaminirane pa je stoga prije nanosa epoksidnih podova većinom potrebno neprašno pjeskarenje, brušenje ili rezanje površine.
Pri tome se može preporučiti da se na podlozi prije nanosa sloja provjere:
- sadržaj vlage,
- čvrstoća na pritisak,
- čvrstoća površine na vlak,
- raspukline,
- raslojavanje u podlozi,
- dilatiranje.
Podloga mora ispunjavati minimalne zahtjeve čvrstoće na pritisak (25 MPa) i čvrstoće na vlak (1,5 MPa prema metodi »pull off«). Ograničen je i sadržaj vlage u podlozi, a beton treba biti star najmanje 28 dana.
Ukoliko uvjeti glede vlage i starosti betona nisu ispunjeni, koriste se epoksidno-cementni materijali, a najnoviji hit su samorazlivni podovi od epoksida na vodenoj osnovi. Njihova propusnost pare je vrlo velika (koeficijent paropropusnosti je 500–1000, a za uobičajene epoksidne samorazlivne podove približno 40 puta veći). Kako dobro propuštaju paru, možemo ih koristiti i kod premazivanja betonskih ploča, tamo gdje se opaža pritisak pare radi kapilarnog podizanja vlage (podne ploče bez hidroizolacije).
UGRAĐIVANJE
Samorazlivni podovi nanose se većinom u dva ili tri sloja. Prvi sloj (predpremaz) osigurava dobro prianjanje na podlogu, zatvara podlogu i smanjuje postojeće razlike u kakvoći podloge. Drugi sloj je samorazlivni i nanosi se u debljinama od 1 do najviše 5 milimetara. Za ugrađivanje tankog samorazlivnog sloja koriste se obični i nazupčani alati za zaglađivanje, a kada se sloj do kraja razgrne – ježasti valjci za prozračivanje. Hoće li nakon nanosa samorazlivnog sloja biti potreban još i nanos trećeg sloja ovisit će o željenoj konačnoj strukturi poda. Želimo li postići manju klizavost površine, kao završni sloj se izvodi premaz sa posipom. Zrnatost posipa i njegova količina su standardizirani i ovise o namjeni prostora. Za smanjivanje klizavosti mogu se koristiti i takozvani strukturni premazi ili posipi sa listićima (čips), koji se zapravo više nanose radi estetskog izgleda površine.
Slika 2: Različite površinske strukture samorazlivnog epoksidnog poda
Samorazlivni podovi su vrlo osjetljivi na temperaturu (zbog svojstva razlijevanja) pa stoga prilikom nanošenja treba strogo paziti na uputstva proizvođača materijala, kako glede vanjske temperature, tako i temperature podloge. Većina proizvođača propisuje temperaturu okoline od 5 do 30 stupnjeva Celziusa, dok temperatura podloge mora biti iznad 10 stupnjeva Celziusa, odnosno iznositi barem 3 stupnja Celziusa više od točke rosišta. Prilikom izvedbe obično je ograničena i najviša relativna vlažnost zraka (od 80 do 85 posto).
ZAKLJUČAK
Samorazlivnim epoksidnim podovima može se postići visoka kakvoća poda, kako glede mehaničkih svojstava, tako i kemijske postojanosti. Ti podovi udovoljavaju i visokim estetskim mjerilima, a usto su i jednostavni za održavanje.
Naravno, cijena njihove izvedbe je dosta visoka, ali se uz pravilan odabir i kakvoću izvedbe poda, i uz uračunavanje troškova za njihovo održavanje njihova uporaba većinom – itekako isplati.
Iztok Leskovar, dipl. ing. građ.
