Antika
Sa sigurnošću možemo ustvrditi da je čovjek za svoje podne obloge kao konstrukcijski element najprije koristio prirodni kamen – granit, pješčenjak. Kada je započeo rabiti pečenu glinu i mramor, najvjerojatnije je pokušao iskoristiti i drvo, iako se na prva spominjanja drva kao podne obloge nailazi u 10. stoljeću prije naše ere, a povezana su s opisima iz života kralja Salomona.
U rimsko doba razvila se tehnika pečenja drva i slogova u plohe i zatim u daske, što je i omogućilo pojavu tehnike parketa od daščica, odnosno brodskog poda. Kod drvenih se podova uvriježio poseban uzorak, kojega su nazivali testacea spicata i koji je bio preteča današnjega polaganja u obliku riblje kosti. Krajem prvoga tisućljeća moglo se naići na drvene podne obloge po čitavoj sjevernoj Europi i atlanskim državama hladnoga podneblja.
Od Srednjega vijeka do 17. stoljeća
Krajem Srednjega vijeka javilo se zanimanje za spajanje različitih vrsta drva u višebojne uzorke. U Skandinaviji i Engleskoj se i danas možemo diviti ovim starinskim uzorcima drvenih podnih obloga.
Razvila se tehnika intarzije, koja se posve razmahala krajem 17. stoljeća. Počele su se koristiti rijetke i prestižne vrste drva. Intarzije su u Europi krasile gradove i palače te su ih ubrajali u umjetnička djela, baš kao i zidne tapiserije ili obojena prozorska stakla, jer su se izrađivale ručno.
- stoljeće – zlatno doba parketa
Krajem 17. stoljeća se dekoracija unutrašnjosti poznatih dvoraca i palača temeljila na harmoniji prostora. To je važilo i za intarziju, koja je mnogo puta bila i odlučujuća za odabir cjelokupne opreme prostora. Bilo je to zlatno doba i najveći procvat drvenih podnih obloga. Vrlo je poznata obloga iz dvorca Versailles, rezidencije Luja XIV ili »Kralja Sunca«, po kojemu se taj uzorak naziva i danas. Isto tako je iz Francuske stigao i sam naziv parket – mali park. Uporaba drva za pod je, naime, podsjećala na šume koje su okruživale Versailles.
- stoljeće
Obrada i brušenje parketa su se dugo, baš kao i prerada drva – odvijali ručno. Izučeni majstori su godinama izrađivali samo jedan drveni pod, kojega si je moglo dopustiti samo vrlo bogato plemstvo. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće počela se razvijati industrija pa smo dobili stroj za zarezivanje pera i utora, dok su se u tridesetim godinama 20. stoljeća pojavili i prvi strojevi za brušenje.
Prvi je parket bio sastavljen od daščica debljine od 17 do 22 milimetara. Bile su obrađene na utor i pero, a polagali su ih plivajućim načinom ili pribijali na drvene letve, prethodno uronjene u beton. Polagali su i parket na vrući sloj bitumena, ali je radi poteškoća ovaj postupak ubrzo izumro.
Početkom pedesetih godina je na europsko tržište stigao lamel – parket (mozaik) debljine 8 milimetara, sastavljen od više daščica dimenzija 22 x 120 milimetara, koje su tvorile kvadrate veličine 480 x 480 milimetara. Najvažniji proizvođači tog parketa, koji se često koristio u godinama nakon Drugog svjetskog rata, bili su Francuzi, Talijani, Hrvati (većina ovih proizvoda izvozila se u Italiju i Njemačku) i Slovenci. Ovu vrstu parketa ubrzo su zamijenili prestižniji proizvodi, na primjer 10- i 14-milimetarski lam-parket, a počeo se koristiti i parket normalnog i velikog formata, debljine 22 milimetara.
Statistika proizvodnje za 2004. godinu
Europsko udruženje parketarske industrije (FEP) sastaje se na kongresu i iznosi statistiku. Na raspolaganju su nam podaci za 2004. godinu.
Proizvodnja parketa za 2004. godinu s obzirom na vrstu parketa
Korištene vrste drva pri proizvodnji parketa u 2004. godini
Novosti i smjernice
Neke se smjernice nisu izmijenile, ali ima i nekih novosti. Još uvijek je u modi postarani parket i parket velikog formata, a na sajmovima još možemo vidjeti i veliku ponudu drva za vanjske prostore i kupaonice.
Mogli bismo reći da smjernice ukazuju na jednostavnije postupke polaganja. Novost su svjetla u svim vrstama podnih obloga.
Irena Hribar
