Naslovna slika: slika 1. Hotel „Marjan“, Split, autor: Lovro Perković, izvedeno 1963. godine, Izvor: Arhiva „Slobodna Dalmacija“
Sredinom šezdesetih počinje preispitivanje arhitektonskih teorija, ne samo u našim uvjetima već i šire, u vremenu u kojem političke, ideološke i socijalne komponente igraju sve veću ulogu u razumijevanju i stvaranju nove arhitekture. Situacija, potpuno drugačija od prijeratne, kroz građenje koje je postalo pokretač društveno-ekonomskih aktivnosti, donijela je izgradnju infrastrukture, stanovanja i industrijskih zgrada. Kad analiziramo što je u tome vremenu izgrađeno, ne može se govoriti o uzletima hrvatske arhitekture već o mudrom apliciranju znanja akumuliranog u razdoblju prije Drugog svjetskog rata. Mnoga zapažena imena prijeratne arhitektonske scene ostala su na ovim prostorima i svoje djelovanje nastavila u izmijenjenim uvjetima, uz iznimnu kreativnu živost prisutnu u svim segmentima stvaralaštva.
Početkom osamdesetih komentirajući izložbu „Škola Otta Wagnera“ Ivo Maroević u zaključku navodi da su već na prijelazu stoljeća stvoreni „korijeni i preduvjeti za temelje moderne arhitekture“ [1] koji su omogućili rad te postavili okvir arhitektonskog djelovanja u Hrvatskoj. Između dva svjetska rata na našem području profesionalno djeluje plejada arhitekata koji su svoje osnovno znanje stekli školujući se u Zagrebu, na školi iznikloj iz Tehničke škole i Škole za arhitekturu na Likovnoj akademiji. U zemlji, perifernoj za europske arhitektonske tendencije i pravce, rodila se arhitektura koja je bila na razini svjetskih zbivanja. [2] Druga polovina stoljeća polučila je rezultat tada postavljenih temelja kroz rad arhitekata rođenih između 1920.-te i 30.-te, kojima je označena naša prisutnost u europskom kontekstu stvaralačkih zbivanja u arhitekturi druge polovine dvadesetog stoljeća. To je generacija koja je svoj maksimum dala od šezdesetih do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća i za koje je karakterističan širok spektar interesa, a samim time su opusi bogati i raznoliki. Svjesni važnosti nacionalnog arhitektonskog nasljeđa djeluju na tragu izvedenih projekata početkom dvadesetog stoljeća i nadograđuju ih implementirajući značajke najboljeg iz domaće i svjetske produkcije. [3]
Slika 2. Hotel „Maestral“, Brela, autori: Julije De Luca, Ante Rožić i Matija Salaj, izvedeno 1965. godine, Izvor: Arhiva UHA
Od početka šezdesetih se puno planiralo, projektiralo i gradilo, uz iznimno odgovoran odnos prema kontekstu i stvaranju humanog krajolika. Fokus se premješta na temu urbaniteta, na ponovno uspostavljanje jedinstvene funkcije grada primjenom formalnog i funkcionalnog kontinuiteta. Svijest o urbanoj identifikaciji uz prodor zapadnih životnih stilova formira nov socijalni identitet koji se temelji na građanskim vrijednostima, a širok raspon interesa i mogućnosti koje je to vrijeme otvaralo, omogućavali su djelovanje kroz arhitekturu raznih sadržaja. Tražili su nove principe urbaniteta i osjećaja koji možemo zvati poistovjećivanje sa elementarnim urbanim jedinicama iz kojih nadalje proizlazi zadovoljstvo mjestom u kome živimo, radimo, i općenito – boravimo. Potencijali koji se otvaraju kroz izgradnju novih dijelova gradova i njihovih priključaka koji su vezani kako uz industrijalizaciju, tako i uz druge gospodarske sadržaje koji se počinju razvijati i imaju perspektivu biti izgrađeni, ne samo narisani na plahtama papira, poslužili su i za propitivanja uzajamnog odnosa fizičkog oblika grada i društveno-socijalnih potreba stanovnika. [4]
Slika 3. Hotel „Uvala Scott“, Kraljevica, autor: Igor Emili, izvedeno 1967. godine, Izvor: Arhiva Damir Fabijanić
Nije samo „grad“ kroz stanovanje i rad kao takav bio interesantan arhitektima, tu je i pokretanje drugih investicijskih ciklusa koji su pratili razvoj zemlje, a povećanim brojem investicija u drugim sektorima dolazi do mogućnosti kreativne ekspanzije. „Šezdesetih godina se u hrvatskoj arhitekturi i umjetnosti javljaju nove tendencije. Određene su kreativnom evolucijom i stanovitim odmakom od tradicije moderne. Paralelno s tim počinje proces planiranja i izgradnje turističke infrastrukture, poglavito velikih hotela na jadranskoj obali.“ [5] Razvoj turizma i svih pratećih struktura dao je značajan doprinos mijenjanju izgleda mnogih priobalnih gradova i naselja, a Savez arhitekata Hrvatske osnovao je 1963. godine i Komisiju za turizam, koja je imala zadatak pratiti, propitivati i davati prijedloge za rješavanje problema turističkog razvoja. [6]
Slika 4. Hotel „Haludovo“, Malinska, autor: Boris Magaš, izvedeno 1970. godine, Izvor: razglednica
Turistička industrija je vrlo složena privredna grana koja u sebi sadrži niz različitih elemenata, a cilj joj je u zadovoljenju potreba krajnjih konzumenata kroz osjećaj ugode. Za isto se koriste prirodne karakteristike određenog područja kao i kulturno i arhitektonsko nasljeđe, a sve zajedno stvara mrežu prostorne organizacije turističkih područja. [7] Jednostavnost i ljepotu priobalnog područja u kontekstu urbanizacije Antoaneta Pasinović opisuje kao: „… možda najljepši dio Sredozemlja – Jadransko more i njegovu obalu. Jadranska obala je mikroorganski pejzaž, osebujan kako karakterom promjena u pejzažu, tako i iz tog pejsaža izraslim graditeljskim iskustvom. Takav kvalitet mijene prati čitav jadranski krajolik, a zasniva se na jedinstvenoj suradnji prirodnog i humaniziranog oblika, od Rovinja do Sv. Stefana. Na toj suradnji zasniva se jedinstvena estetička vrijednost i privlačnost jadranske prostorne dimenzije.“ [8] Preklopiti značaj koji je područje imalo s potrebom za tržišnom iskoristivosti donio je niz problema koji su se pokazali u određenom trenutku nepremostivima. „U tom je kontekstu i započeta planerska suradnja s OUN na izradi projekta Južnog Jadrana, pa planerska akcija na koordinacionom prostornom planu Gornjeg Jadrana, i rad na ekološkoj studiji pod imenom Jadran 3.“ [9] Planiranjem je djelomično umanjen negativni efekt koji se uvijek javlja kao rezultat nagle investicijske izgradnje u područjima bogatim zanimljivim što kulturnim, što prirodnim datostima. Premda je u slučaju jadranske obale ostao do danas neriješen jedan od najvećih problema – stihijski i bez obzira na sve planove, neplanski izgrađena prometnica duž čitave obale koja je na nekim dijelovima nepovratno devastirala prirodnu i povijesno-prostornu baštinu.
Slika 5. Hotel „Solaris“, Šibenik, autor: Boris Magaš, izvedeno 1968. godine, Izvor: Arhiva UHA
Uloga turizma bila je sve veća u nacionalnoj privredi, pa je sukladno tome i broj investicija u turističku privredu povećan. Najvrjedniji primjerci hotelske arhitekture koji su 60-tih i 70-tih godina prošloga stoljeća nastali na Jadranskoj obali predstavljaju važan dio suvremene hrvatske graditeljske baštine, a u svom osnovu su jedinstveni u vremenu u kontekstu širem od države u kojoj su nastajali. Obzirom da su hrvatski arhitekti u to vrijeme uživali znatnu slobodu kreativnog izražavanja u strogo definiranom okviru unutar koga se kretala izgradnja turističkih kompleksa gledajući iz današnje perspektive može se reći da su ostvarili funkcionalnu i oblikovno prihvatljivu arhitekturu. Turistička ekspanzija bila je adekvatno popraćena ne samo povećanjem broja kreveta koji su se našli na tržištu, već kvalitetnim pristupom koji je težio očuvanju stvarnih prirodnih kvaliteta na kome su izrastali turistički kompleksi kao i propitivanje želja i mogućnosti tadašnjeg korisnika hotelskih sadržaja. Samo sunce i more više nisu bili dostatni konzumentu turističke ponude, stvarala se polako ali sigurno težnja za aktivnim obilaskom i uživanjem u kulturno-povijesnim sadržajima u kontekstu odmora. Na ovo se nadovezala ponuda prirodnih ljepota koje nisu bile ograničene na uže priobalno područje, kao i gastronomski sadržaji koji su uz osmišljene programe snažno privlačili turiste na jadransku obalu.
Slika 6. Hotel „Pelegrin“, Kupari, autor: David Finci, izvedeno 1963. godine, Izvor: razglednica
Sazrijevanje arhitektonske misli donijelo je niz zapaženih projekata hotela i hotelskih naselja od kojih su neki i danas gotovo isti kao i u vremenu nastajanja, dok su drugi obnovljeni, najčešće neadekvatno, ili potpuno devastirani i neupotrebljivi. I danas aktualna zapadna obala u Splitu dobila je svoje oblike natječajem iz kasnih pedesetih koji su karakterizirale upravo te i danas prepoznatljive dvije bijele horizontalne linije niskog dijela objekta te izduženi kubus Perkovićevog hotela „Marjan“. Turizam je omogućio razvoj snažne autorske arhitekture duž čitave obale, a hotelska arhitektura toga vremena ide od finih, malih hotela, poput hotela „Maestral“ u Brelima – bijeli, elegantni pravokutnik usred borovine, koji izgleda poput nasukanog broda, koji potpisuju De Luca, Rožić i Salaj, na jugu do na sjevernom Jadranu Magaševog „Haludova“ u Malinskoj i Emilijeve „Uvale Scott“ u Kraljevici. Kad govori o „Maestralu“, Ante Rožić kaže: „Brela su početkom 60-tih godina bila gotovo sasvim prazna obala, bio je to jedan perfektan pejzaž, nesagrađen, sve samo šljunčane i pješčane plaže. I duž čitave obale gusta borovina. … Mi smo se zaljubili u taj obalni pejzaž! S velikim rešpektom i željom da ga sačuvamo ušli smo u prostor. Prvo je izrađen urbanistički plan, onda hotel „Maestral“ kojem smo sva trojica autori, dok je Bernardo Bernardi autor interijera.“ [10] Koliko je autorima bio važan kontekst i okruženje vidljivo je i u slijedećem Turatovom tekstu: „Hotelski kompleks Uvala Scott dobio je naziv po mjestu starog posjeda Engleza Aleksandra Scotta iz 19-og stoljeća, koji se sastojao od ribarske kuće, stambene zgrade i konjušnice. Emili koristi i projektira elemente zatečenog konteksta kao sastavni dio hotelskog kompleksa. Mjesto je od prije snažno definirano posjedom ovog davno preminulog vlasnika, pa se i cesta prema kompleksu i tada i danas naziva ‘inglezova cesta’”. [11] U svima tada projektiranim i građenim hotelima, uz arhitekturu, važno mjesto zauzima dizajn kao i druge vrste umjetničkih izražaja. To potvrđuje tezu da je tada u području kulture postojao širok interes za povezivanje različitih vrsta umjetnosti, a uz otkrivanje fenomena happeninga, tu su bili i početci uključivanja tehnoloških inovacija u arhitekturu. Taj novi pristup, pun svježine, osobito je bio zanimljiv u području izgradnje turističkih naselja i atrakcija.
Analizirajući poruku toga vremena, iščitava se vrijednost koja je nesporno bila na europskom vrhu, a danas je većina znatnog arhitektonskog fonda izgrađenog u turističke svrhe na ovaj ili onaj način devastirana, budući su u vremenu tranzicije olako i bez imalo kriterija mnogi hoteli prepušteni na milost i nemilost lokalnim zajednicama, javnim institucijama i fondovima za privatizaciju, koji su, u želji za odbacivanjem atributa i naslijeđa socijalizma, odbacili i devastirali velik dio kulturne baštine iz doba velikih turističkih investicija i snažnih arhitektonskih ambicija. Većina spomenutih hotela iz toga razdoblja, danas je nepovratno devastirana, neki propadaju jer današnji vlasnici nemaju interesa za rekonstrukciju i obnovu, ili obnavljaju na način koji je neprimjeren i koji uništava vrijednosti koje su nas pred pedeset godina učinile prepoznatljivima, privlačnima i suvremenima. „Marjan“ je izgubio identitet, to je samo stakleni kubus kakvih ima napretek svuda, „Haludovo“ je ruševina, a kompleks „Solaris“ se pretvorio u zabavni park? Što su u Magaševoj kreativnoj imaginaciji „Solaris“ i „Haludovo“ bili, najbolje govore njegove vlastite riječi: „Ako … gledate Solaris, vidjet ćete temu Mondriana koji je ušao u krajolik dalmatinskih gromača. Kad sam sa slobodnim formama krenuo u Haludovo, nisam još znao za postmodernu, samo sam tražio sljedeći korak puta koji je u mojoj disertaciji na neki način naznačen.“ [12] Danas, možda ipak prekasno, te iste lokalne zajednice polagano shvaćaju što su imale i što su olako izgubile, pa uz pomoć arhitektonskih udruženja pokušavaju zaštititi baštinu koju nisu na vrijeme prepoznali, a posljednji primjer je Fincijev hotel „Pelegrin“ u Kuparima.
„Kupari se sastoje od pet hotela i kampa. Prvo je u tom vojnom odmaralištu 1961. godine izgrađen hotel Goričina 1 kapaciteta 162 kreveta. Tri godine kasnije sagrađen je hotel Pelegrin kapaciteta 419 kreveta. Taj hotel spada u značajna djela moderne arhitekture 60-tih godina. Hotel Kupari sagrađen je 1978. godine. Riječ je o najvećem hotelu kapaciteta 554 kreveta. Kapaciteti su dodatno podignuti 1983. godine kada je sagrađen hotel Goričina 2 kapaciteta 352 kreveta. Hoteli su ukupno imali kapacitet od 1626 kreveta. Kasnije je izgrađen i autokamp za 4500 gostiju. Nekada se u tim objektima za goste spremalo 7000 obroka dnevno, a danas se ruševine između ostalog koriste i kao poligon za igranje paintballa.“ [13] Nakon završetka Domovinskog rata kompletno hotelsko naselje preuzela je hrvatska vojska koja je kompleks napustila 2001. godine. Od tada je njime upravljao Hrvatski fond za privatizaciju, putem tvrtke kćeri Club Adriatic. Kupari godinama propadaju i očekuju rekonstrukciju i obnovu, međutim stvari baš ne idu tako brzo. Kad je vojska napustila kompleks, još su neki od hotela bili u uporabnom stanju, odnosno pogodni za smještaj, međutim „Nikada nije realiziran projekt javno-privatnog partnerstva koji su tada predlagali u Clubu Adriatic. Umjesto toga, zaključena je potpuna pljačka i devastacija objekata, i to kao državne imovine za koju očito nitko nije mario. Odnosilo se sve – prozori, vrata, sanitarije, instalacije. Sve što je bilo na dohvat ruku. Hotelske stube nekad obložene mramornim pločama, debljine 15 centimetara i dužine oko metra, potpuno su ogoljene.“ [12] Novi vlasnik dobio je kompleks na upravljanje na razdoblje od 99 godina. To je ruska Avenue grupa, koja je 2014. kupila i institut IGH, [14] instituciju koja je nekad okupljala najkvalitetnije inženjere i imala opremu sa kojom je bila konkurentna u europskim i svjetskim razmjerima.
Početkom kolovoza ove godine Društvo arhitekata Dubrovnik potaknuto Odlukom o izradi Urbanističkog plana uređenja „Kupari I“, kojom je predviđena obveza uklanjanja većine postojećih zgrada kompleksa Kupari, predložila je hitno donošenje akta o zaštiti hotela „Pelegrin“. Donošenjem novog Urbanističkog plana uređenja biti će jedan od onih kojem prijeti rušenje, a „… izrazito vrijedno arhitektonsko ostvarenje modernističkog korpusa grada Dubrovnika”, treba zasigurno zaštititi, i to je „prvi korak k budućem projektu sanacije, adaptacije i rekonstrukcije koja će uvažiti njegovu neprijepornu arhitektonsku vrijednost”. [15] Postoji niz inicijativa koje se javljaju kako bi se zaštitila vrijedna baština koja postoji i nesmiljeno se devastira, a jedna od onih koje imaju i medijsku pažnju je dokumentarac Maroja Mrduljaša, „Betonski spavači“, koja se bavi turističkim megastrukturama iz vremena bivše države.
Druga polovina dvadesetog stoljeća donijela je neke nove odnose ne samo u društvu nego i u načinu razmišljanja i pristupa našoj osnovnoj temi, arhitekturi. Kroz godine koje su nekad polako, a nekad silovito žurile prema kraju stoljeća, planiralo se i projektiralo na svim razinama zadataka. Zadatci su rješavani mudrošću i senzibilitetom koji je rezultat razmišljanja u kontinuitetu bavljenja arhitekturom, i prije svega odnosom prema mjestu i kulturi u kojoj su stvarani. Naš zadatak je između ostalog, prepoznati i zaštititi od propadanja i devastacije svih oblika, kulturnu baštinu koja je stvarana u drugoj polovini dvadesetog stoljeća.
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
[1] Maroević, I., (1981.), Skromna izložba velike škole, „Čovjek i prostor“, Udruženje hrvatskih arhitekata, XXIX[06(339)]: 33, Zagreb
[2] Radović Mahečić, D., (1999.), Slavko Löwy – sustvaratelj hrvatske moderne arhitekture tridesetih godina, Institut za povijest umjetnosti i Horetzky, Zagreb, str. 7
[3] Bobovec, B., (2011.), Arhitektonski opus Miroslava Begovića, Doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str. 9
[4] Frampton, K., (1992.), Moderna arhitektura – Kritička povijest, Globu nakladni zavod, Zagreb, str. 294-295
[5] Latin, D., (2006.), David Finci, Hotel Pelegrin, „Oris“, Arhitekst, VIII[(42)2006]: 106-115, Zagreb
[6] Rak, Duško (1963.), Problem turizma, Rad komisije Saveza arhitekata Hrvatske, „Čovjek i prostor“, Udruženje hrvatskih arhitekata, X[08(125)]: 1-2, Zagreb
[7] Kaliterna, A., (1969.), Projekt Južni Jadran – razmatranje prikazanih studija, „Čovjek i prostor“, Udruženje hrvatskih arhitekata, XVI [04 (193) ]: 5-8, 18, Zagreb
[8] Pasinović, A., (2001.), Izazov mišljenja o prostornom jedinstvu, [priredila Sandra Križić Roban], Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, str. 308
[9] Pasinović, A., (1977.), Graditeljska baština kao sadnica suvremenosti, „Arhitektura“, XXXII(162-163): 131-139, Zagreb
[10] Sutlić, K., (2017.), Kako je nastala jedna od najvažnijih turističkih destinacija, Jutarnji list od 25.06.2017., Zagreb, str. 28-31
[11] Turato, I., (2012.), Igor Emili Uvala Scott, Hotel je Grad, http://www.idisturato.com/2012/01/01/995/ pristupano 23.08.2017.
[12] http://pogledaj.to/arhitektura/umro-je-boris-magas/ pristupano 05.09.2017.
[13] Žabec, K., Galović, G., (2015.), Reportaža iz uništenog turističkog dragulja – Hoće li 100 milijuna eura od Kupara doista stvoriti hrvatsku top destinaciju?, http://www.jutarnji.hr/vijesti/foto-reportaza-iz-unistenog-turistickog-dragulja-hoce-li-100-milijuna-eura-od-kupara-doista-stvoriti-hrvatsku-top-destinaciju/176917/ pristupano 21.08.2017.
[14] Fiorović, K., (2016.), Betonski spavači: Hotel Pelegrin u Kuparima, http://dubrovniknet.hr/novost.php?id=50178#.WZqRRihJbIU pristupano 21.08.2017.
[15] Hina/gs, (2017.), Dubrovački arhitekti protiv rušenja hotela Pelegrin u Kuparima, https://narod.hr/hrvatska/dubrovacki-arhitekti-rusenja-hotela-pelegrin-kuparima pristupano 21.08.2017.