Krajobraz Medvednice i rijeke Save – okosnica identiteta grada Zagreba

Rijeka Sava i Medvednica vizualno su najsnažnije i najmarkantnije slike grada velikog mjerila. Iako ih razlikuju krajobrazna, geomorfološka, prirodna, artificijelna i mnoga druga obilježja, smatraju se okosnicom identiteta grada Zagreba, dijelom povijesne memorije grada, dijelom konstitucijske slike grada, njegovim simbolom, orijentirom i snažnom memorijskom slikom. Krajobraz Medvednice i krajobraz rijeke Save poznajemo koliko poznajemo i sam grad, stoga imaju nataloženi temporalitet, slojevito društveno, povijesno te kulturno značenje i kontinuitet. Oni su autohtoni, reliktni krajobrazi Zagreba, čija su karakteristična obilježja nastala u prošlosti. Ipak, novija zagrebačka povijest, iako se krajobraz Save i Medvednice smatra prvorazrednim kulturnim i prirodnim nasljeđem grada, kontinuirano bilježi njihove promjene i preobrazbe. Te promjene, u pravilu, i na žalost, oduzimaju sve veći dio njihove izvornosti, i prirodnosti.

Grad Zagreb je od svog postanka bio uklopljen u riječni nizinski krajobraz rijeke Save te brežuljkasti i brdski krajobraz Medvednice. Medvednica i Sava čine njegove prirodne i topološke granice, nosioci su njegovih prirodnih obilježja te ga snažno definiraju u morfološko strukturnom smislu. Suživot grada Zagreba, rijeke Save i Medvednice prožet je dugom poviješću i slojevitim međuodnosima koji su generirali njihove neraskidive veze. Te veze premrežene su mnogim aspektima života jednog grada poput onih prostornih, gospodarskih, prometnih, društvenih, ekoloških, kulturnih i mnogih drugih. U prostornom smislu, Zagreb se razvijao u prigorskom području Medvednice, između obalnog nizinskog područja Save i gorskog dijela Medvednice te se dugi period svoje povijesti skromnim dimenzijama i neagresivnim obilježjima skladno uklapao u prirodni krajobraz u kojemu je nastao. U periodima svoga intenzivnog planiranog rasta, ali ponekad i onog neplaniranog, širenje grada bio je glavni generator promjena obilježja krajobraza Medvednice i Save. U novijoj povijesti grada Zagreba za Medvednicu je to značilo fluktuaciju težnji izgradnje atraktivnih obronaka Medvednice i istovremenih težnji zaštite Medvednice od te izgradnje i očuvanja njezinih prirodnih značajki. U tom kontekstu, prirodne i društvene vrijednosti Medvednice izgleda da su manje važne za politike novijeg doba stavljajući primat njezinoj izgradnji. Za rijeku Savu novije je doba značilo nužnost reguliranja njezinog toka i izgradnju savskih nasipa kao mjere zaštite grada od poplava. Iako je time prirodni krajobraz rijeke u potpunosti izmijenjen, Sava je ostala dio povijesne memorije grada kao njegov nekadašnji prirodni okvir i okosnica identiteta. S druge strane, time je krajobraz rijeke Save na neki način „konzerviran“ između savskih nasipa i desetljećima intrigantan za brojne stručnjake čije vizije o tom vrijednom krajobraznom području ponekad suprotstavljaju i sasvim oprečne stavove.

KRAJOBRAZ RIJEKE SAVE

Rijeka Sava oduvijek je za grad Zagreb imala višestruko značenje. Još iz rimskih ali i kasnijih vremena poznajemo je kao plovnu rijeku koja se koristila za prijevoz robe i za vojna djelovanja. Do 19. st. rijeka je Sava kroz Zagreb bila uzvodno i nizvodno plovna te se njome prevozila morska i kamena sol, žitarice, tekstil, pošta, građevinski materijal i razne druge robe. Savom se odvijao promet raznim vrstama plovila i skelama a premošćivala se prvotno drvenim hrastovim mostovima a kasnije željeznim i betonskim. Na obalama Save postojali su i mlinovi a u starim popisima stanovništva Zagreba pojavljuje se i zanimanje ribara koji su lovili i prodavali savsku ribu za prehranu. Na poplavnom području Save nalazili su se i mnogobrojni vrbici kojima se služilo kao materijalom za gradnju i druge potrebe, a šire savsko područje bilo je pogodno za lov. Značaj Save za grad pokazuje i Prva regulatorna osnova grada Zagreba iz 1865.god. koja je predviđala gradnju gradske luke koja je trebala služiti za pretovar roba i skladištenje te zimsko sidrenje plovila. Od druge polovice 19.st. pa sve do polovice 20.st., savske obale postale su kultno mjesto društvenog života Zagreba. Koristile su se kao ljetno mjesto dokolice, razonode i rekreacije Zagrepčana. Prvo organizirano kupalište otvoreno je 1852.god. a višegodišnja tradicija kupanja na Savi nestaje sredinom 20.st. kada razina zagađenosti rijeke postaje prevelika zbog utjecaja rudarenja i drugih industrijskih zagađivača.

Rijeka Sava je na zagrebačkom području sve do 20.st. bila prirodnog toka, što znači da se razvijala pod prirodnim zakonitostima i bez mjera regulacije. Bila je tipična nizinska rijeka čineći okosnicu nizinskog riječnog krajobraza. Promjenjivog osnovnog korita i trase toka, sadržavala je brojne meandre, suhe i vodene rukavce, mrtvaje, sprudove, nanose i otoke koje je upotpunjavala nizinska vegetacija. Ovakav suživot grada i rijeke trajao je sve do 19.st. kada se grad počeo intenzivnije širiti prema rijeci Savi. Tada je rijeka postala fizička prepreka širenja grada te mu je donosila velike štete za vrijeme poplava. Stoga se u 19.st. počinje intenzivno promišljati o regulaciji rijeke a 1900.god. započinje njezina tehnička regulacija te uspostava fiksnog toka. Od tog vremena sve djelatnosti koje su se u starom gradu Zagrebu odvijale uz rijeku postupno prestaju a savski krajobraz počinje gubiti svoje stoljetne prirodne karakteristike.

Preobražaj savskog krajobraza nagao je posebice u 20.st. nakon najrazornije poplave novijeg doba u Zagrebu koja je bila je 1964.god. Ta poplava probila je tadašnje savske nasipe i poplavila trećinu grada Zagreba te se nakon toga pristupilo sustavnoj regulaciji cjelokupnog srednjeg Posavlja koja je izvedena tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Tada izgrađen sustav, ujedno je i današnji sustav obrane od poplava, nakon kojeg se grad počinje intenzivno širiti i „preko“ rijeke te postaje integrirani, a ne kao do tada – rubni dio grada. Sustav regulacije rijeke podrazumijevao je prostiranje trajne trase korita Save kroz Zagreb koja u poprečnom presjeku sadrži 100 m korita rijeke i 200 m poplavne zone koja je rubno definirana formalnim nasipima. Taj se pojas prostire cjelokupnom dužinom grada, spada u nizinski riječni krajobraz kojeg već desetljećima čini središnji urbano riječni krajobraz (centralni dio grada) te rubni poluprirodni riječni krajobraz (krajnji istočni i zapadni dio grada).

Od reguliranja rijeke Save do danas prostor između dva nasipa je praktički nepromijenjen a prisutstvo rijeke usred grada uvjetuje brojne višeslojne i kompleksne aspekte njezine funkcije i uređenja kroz hidrotehnička pitanja i pitanja zaštite od poplava, utjecaj na izvore pitke vode, urbanistička rješenja i krajobrazno uređenje, namjene prostora, vodnogospodarskih energetskih i mnogi drugih pitanja. Pritom, neupitno je da pitanje sigurnosti i opstojnosti grada poput zaštite od poplava i problema produbljivanja korita Save (povećanje kapaciteta za velike vode ali i snižavanja vodostaja koji uvjetuje i snižavanje razina podzemnih voda) uvjetuje nužnost odgovarajućih intervencija. Međutim, pitanje njezinog urbanističkog i krajobraznog uređenja, odnosno njezine buduće namjene i povezivanja s ostankom grada, intrigantno je i aktualno već pedesetak godina suprotstavljajući često i sasvim suprotne stavove. U tom smislu prostor između dva Savska nasipa gleda se često (negativno) kao neiskorišteni prostor odnosno neiskorišten potencijal i vrijednost za “nešto drugo”, neuređen prostor, fizičkom razdjelnicom grada, „praznim“ prostorom bez svrhe. Suprotno tome zaboravljaju se (pozitivne) intrinzične i postojeće vrijednosti tog poluprirodnog područja, dakle one vrijednosti koje upravo proizlaze iz djela njegove sačuvane prirodnosti i slojevite povijesnosti: kulturno povijesno značenje, estetske i vizualne vrijednosti, vrijednost naslijeđenog habitata, prepoznatljivost, simboličnost, izvornost, nataložena društvena memorija i trenutno korištenje, njegova izvorna i originalna slika. Nije zgorega nadodati da u svijetlu današnjeg održivog razvoja, to područje je u odnosu na druge dijelove grada (izuzev Medvednice), najmanje opterećeno svjetlosnim zagađenjem i zagađenjem bukom, nije opterećeno cestovnim prometom te stvara jedinstven rekreacijski potencijal. To je prostor koji, iako fizički dijeli grad na sjeverni i južni dio, izravno povezuje grad u smjeru istok – zapad neprekinutim pješačkim i biciklističkim putem pružajući izuzetne i gotovo neponovljive vizure na grad i Medvednicu, Savu i Savske mostove.

KRAJOBRAZ MEDVEDNICE

Već u pretpovijesno doba u nižim dijelovima Medvednice postojale su ljudske naseobine. Od tog vremena kontinuirana je prisutnosti čovjeka na planini i u njezinu podnožju te se i najstarije povijesne cjeline Zagreba – Gradec i Kaptol, razvijaju na središnjim južnim ograncima Medvednice. U kasnijim periodima na višim nepristupačnim dijelovima Medvednice grade se zamkovi i kamene obrambene utvrde, na nižim pobrđima uzgajaju se vinogradi i šljivici a u nizini, prema Savi, prostiru se manja sela i oranice na koje se nastavlja poplavno područje rijeke Save. Iako se grad Zagreb širio uglavnom prema savojskoj nizini, veliki dio svog svakodnevnog života vezao je za Medvednicu. Na potocima Medvednice postojali su brojni mlinovi i vodenice, koristio se „medvednički kamen“ a stari dokumenti govore i o pravu na kopanje soli i rudarenje. Ipak, grad je u prošlosti najviše koristio medvedničke šume za ogrjev i za drvnu građu sve dok u gradu nije zabranjena izgradnja drvenih kuća zbog čestih i razornih požara.

Na južnoj i na sjevernoj strani Medvednice u kasnijim periodima grade se plemićki burgovi, kurije i dvorci. Od 19.st. podižu se brojni ljetnikovci i vile na nižim južnim brežuljkastim dijelovima Medvednice a već postojeća naselja šire svoje gabarite. Ipak, zarana je prisutna spoznaja o vrijednostima Medvednice jer se već tada neki obronci Medvednice formalno štite od gradnje kako bi ostali dostupni građanstvu za boravak u prirodnom okruženju. U novije doba, otprilike u slično vrijeme kada se na Savi razvija organizirana rekreacijsko kupališna aktivnost, razvijaju se izletničke i planinarske aktivnosti. Već 1870.god. planinarsko društvo gradi drveni vidikovac na Sljemenu te neposredno nakon toga grade se izletišta, planinarski domovi i druga izletnička infrastruktura. Na Medvednici se u to vrijeme počelo i skijati no kroz dugi niz godina uglavnom na ljetnim pješačkim putevima i na Cmroku zbog neprikladnih gustih medvedničkih šuma. Intenzivnije trasiranje skijališnih staza provelo se tek nakon drugog svjetskog rata kada se izgradila i Sljemenska žičara.

Od vremena kada se intenzivirala gradnja na medvedničkom području  (20.st.) pa sve do danas prisutno je konstantno suprotstavljanje interesa zaštite Medvedničkog područja zbog njezinih prirodnih, rekreacijskih i ekoloških dobrobiti te razvojnih potreba i pritisaka zbog eksploatacije šuma i/ili zbog širenja stambene gradnje, prometa i prateće infrastrukture. Nastojanja zaštite Medvednice poznata su već od 1894. god. kada su na inicijativu članova Hrvatskoga planinarskog društva zaštićena pojedina šumska područja. Medvednica je zatim 1932.god. proglašena zaštitnom park šumom te se 1963.god. proglašava 8 posebnih rezervata šumske vegetacije. Pedesetih godina i šezdesetih godina 20.st., na osnovi mišljenja specijalne komisije i konzervatorskog zavoda, predlaže se u nekoliko navrata da se Medvednica proglasi nacionalnim parkom no međutim ta inicijativa nije odobrena. Tek se 1981.god. proglašava park prirode Medvednica u granicama površine od 22.826 ha.

Danas, iako je krajobraz Medvednice djelomično očuvan (preostali nezaštićeni šumski obronci usječeni u strukturu izgrađenih dijelova grada) i djelomično zaštićen (park prirode) te se deklarativno priznaju sve njezine vrijednosti, pritisci i degradacije trend je koji desetljećima urušava te iste vrijednosti. U tom smislu najčešći čimbenik narušavanja i degradacije je širenje izgradnje i prateće infrastrukture u podsljemskoj zoni te gubljene zelenih koridora koji su nekada povezivali vršne dijelove Sljemena sa gradom i obalama rijeke Save. Takve degradacije nastale su zbog izostanka pravilnih politika odnosno kriterija i smjernica kod zaštite, planiranja i izgradnje podsljemenskog područja pri čemu su i sami sastavni dijelovi parka prirode postali urbana zona neprimjerenih obilježja zbog čega se uostalom i 2009. god., granica parka prirode Medvednica smanjila sa 22.826 na 17.938 ha. Šumske i prirodne krajobrazne cjeline medvedničkog područja kontinuirano se smanjuju, sve je veća njihova fragmentacija uz smanjivanje izvornih šumskih krajobraza te kontinuirano nestaju dijelovi zelenog sustava između Medvednice, centralnog dijela grada i savskog priobalja. Takvom izgradnjom bivaju ugrožene i degradirane neke od najvrednijih vizura grada, posebice prema Medvednici kao prirodnom planinskom zaleđu na kojem se ocrtava obris grada.

…I TAJ GRAD U NARUČJU PLANINE I ZAGRLJAJU RIJEKE NIKAKO DA USPOSTAVI ZDRAV I OZBILJAN ODNOS PREMA TEMELJNIM TOPOLOŠKIM KARAKTERISTIKAMA GRADA… (PASINOVIĆ, 1978.)

Iako neke dijelove zelene infrastrukture grada poput Medvednice i Save smatramo prvorazrednim kulturnim i/ili prirodnim nasljeđem grada, u nekom  dužem vremenskom slijedu, njihovo je često obilježje promjena, preobrazba a ponekad i degradacija nastala pod pritiscima i nasrtajima nepažljivog razvoja grada. Takve promjene često su dugotrajne i postupne, nastaju nizom manjih zahvata sve do trenutka kada postanu nepovratno izgubljene. Stoga planovi i rješenja za rijeku Savu i za Medvedničko područje trebaju rigoroznije zastupati i inzistirati upravo na onim vrijednostima zbog kojih te predjele smatramo vrijednim – one jedinstvene i neponovljive za grad Zagreb. Takvim krajobraznim cjelinama ne treba neki nov identitet, neka pragmatična nova obilježja, simbolna značenja i trendovska oblikovna rješenja legitimno nametnuta pod dobrim namjerama uređenja i dovođenja svrsi. Upravo suprotno – njihovo eventualno planiranje i uređenje treba respektirati ona intrinzična, samo njima svojstvena i jedinstvena obilježja te ih smatrati glavnim postulatima daljnjeg suživota grada, njegove planine i njegove rijeke.

Literatura:

Vujasinović, B. (2007): Uloga rijeke Save u povijesnom razvoju grada Zagreba, Ekonomska i ekohistorija, vol. 3, br.3, str. 121-155
Pasinović, A. (1978): Neki problemi oblikovanja i namjene zelenila u suvremenom prostoru, zbornik radova „Uloga i značaj zelenila za stanovništvo Zagreba i njegove regije“, Gradska konferencija SSRNH, Zagreb, str. 114-147
Čaldarović, O. (2006): Konceptualizacija prirode kao vrijednosti javnog dobra i aspekti njezine valorizacije, Revija za sociologiju, vol. 37, br. 1-2, str. 47-62
Fotografija 1: Krajobraz rijeke Save – pogled iz zraka na zapadni dio grada Zagreba (autor: Petra Pereković, 2016.)
Fotografija 2: Krajobraz rijeke Save – pogled na Domovinski most (autor: Petra Pereković, 2018.)
Fotografija 3: Panoramska vizura na Medvednicu – jedna od rijetkih preostalih panoramskih vizura iz grada na Medvednicu u kojoj nije vidljiva izgradnja podsljemenske zone (Fakultetsko dobro, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, autor: Petra Pereković, 2018.)
Fotografija 4: Panoramska vizura na Medvednicu – intenzivna izgradnja podsljemenske zone koja stvara izgrađeni „obruč“ uz granicu parka prirode Medvednica i prekida brojne zelene koridore prema gradu i rijeci Savi (pogled prema Grmoščici i Milerovom bregu, autor: Goran Andlar, 2016.)

Autori:
doc.dr.sc. Petra Pereković, dip.ing.kraj.arh.
doc.art. Monika Kamenečki, dip.ing.kraj.arh.

Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu