Uloga fasade kao vanjskog, vidljivog dijela zgrada s vremenom se promijenila.
U prošlosti je fasada bila isključivo arhitektonski element koji je imao zaštitnu i estetsku ulogu. Fasada je štitila zgradu od različitih atmosferskih utjecaja, ali i bila njeno prepoznatljivo lice. Danas je fasada važan element konstrukcije koji doprinosi stvaranju i održavanju ugodne mikroklime prostora kojeg omeđuje, kao i ukupnoj energetskoj učinkovitosti.
Mikroklima prostora odlučujući je faktor kvalitete stanovanja ili boravka.
Energetska učinkovitost osigurava financijsku uštedu smanjenjem potrošnje energije, ali i smanjenje emisije štetnih plinova, što su važni strateški ciljevi, ali i naša obveza. Ne smijemo zaboraviti da se u zgradama troši 40% ukupne svjetske potrošnje energije, kao i da su zgrade, zbog svog dugog životnog vijeka, najveći pojedinačni emiteri CO2.
Ključnu ulogu u ostvarivanju tih ciljeva ima toplinska zaštita. Iako je toplinska zaštita jedan od šest bitnih zahtijeva koje građevina mora zadovoljiti prema postojećoj zakonskoj regulativi, više od 80% zgrada u Hrvatskoj nije toplinski izolirano, ili je nedovoljno izolirano.
Jedan od najčešćih načina zadovoljavanja uvjeta uštede energije i toplinske zaštite vanjskih zidova je uporaba povezanog sustava za vanjsku toplinsku izolaciju (engl. External thermal insulation composite system – ETICS, njem. Wärmedämmverbundsystem – WDVS).
Kvalitetnom toplinskom zaštitom, osim smanjenja potrošnje energenata do 50% i stvaranja ugodne stambene mikroklime, bitno se umanjuju i negativni utjecaji na konstrukciju (naprezanja uslijed temperaturnih promjena, ekstremno visokih ili niskih temperatura, prodora vode ili vlage, razaranje uslijed smrzavanja i dr.) čime se bitno produljuje vijek trajanja građevine.
Stoga je, već prilikom izbora povezanog sustava za vanjsku toplinsku izolaciju, potrebno imati na umu da nije dovoljno izabrati sustav koji ima samo dobra toplinsko-izolacijska svojstva, već sustav koji će zadovoljiti sve pred njega postavljene zahtjeve.
Pravi izbor su certificirani toplinski sustavi za koje je proveden postupak ocjenjivanja sukladnosti i izdane isprave o sukladnosti u skladu s odredbama Pravilnika za ocjenjivanje sukladnosti, isprave o sukladnosti i označavanje građevnih proizvoda. Takvi sustavi isporučuju proizvođači kao potpune sustave koji sadržavaju minimalno sljedeće sustavu prilagođene komponente:
- mort za lijepljenje i/ili mehaničko pričvršćenje
- toplinsko-izolacijski materijal (EPS, mineralna vuna)
- mort za armaturni sloj
- staklenu mrežicu
- završno-dekorativnu žbuku.
Sve komponente sustava odabiru se ovisno o specifičnosti sustava i podloge.
Samoborka d.d. u svojoj ponudi ima četiri certificirana sustava:
TERMOZOL i TERMOZOL EPS s pločama ekspandiranog polistirena, TERMOVOL s pločama mineralne vune i TERMOLAM s lamelama mineralne vune.
Uz toplinsko-izolacijski materijal, koji osigurava osnovni zahtjev toplinske zaštite, najvažniji element sustava predstavlja armaturni sloj koji sprječava pojavu pukotina zbog mehaničkih i higro-termičkih naprezanja nastalih uslijed izloženosti sustava atmosferilijama, mehaničkim udarima i površinskim naprezanjima.
Polimer-cementni mortovi SAMOTERM, SAMOTERM F i SAMOETRM GLET, kao komponente Samoborkinih sustava, svojim visokokvalitetnim svojstvima (visoka fleksibilnost, vodoodbojnost, paropropusnost) u potpunosti zadovoljavaju sve gore navedene zahtjeve.
Završni sloj toplinskog sustava čine temeljni premaz za ujednačavanje upojnosti podloge i završno-dekorativna žbuka.
Samoborka d.d. u svojim certificiranim sustavima nudi široku paletu proizvoda. Ovisno o vrsti korištenog veziva preporučuju se akrilatne žbuke TERAKRIL, SILIKONSKE ŽBUKE, SILIKATNE ŽBUKE kao i mineralne žbuke SEP. Odabirom različitih struktura (zaribane, ribane, špricane ili valjane) i granulacija (najmanje preporučena 1,5mm) moguće je dobiti različite teksture završne obrade. O granulaciji, odnosno debljini i vrsti završno dekorativne žbuke, ovise i svojstva i funkcionalnost cijelog sustava.
Kako bi se osigurala funkcionalnost izvedenog sustava, važna je savršena usklađenost svih komponenata te stručno planiranje, kao i izvedba.
Iz gore navedenog vidljivo je da je potrebno izbjegavati kombiniranje komponenti sustava različitih proizvođača, kao i nedovoljno educirane izvođače koji, u pravilu, nude rješenje koje je za njih najjednostavnije i najprofitabilnije.
Iako se izvođenje toplinskih sustava čini vrlo jednostavnim, ne radi se samo o „lijepljenju toplinskog izolatora, „utapanju“ mrežice i završnoj obradi.
Toplinski sustavi izvode se u nekoliko faza: toplinsko-izolacijski materijal lijepi se na pripremljenu podlogu i, po potrebi, dodatno mehanički pričvršćuje pričvrsnicama; na zalijepljeni toplinsko izolacijski materijal nanosi se polimer-cementni mort u debljini od min 2mm, u koji se utiskuje alkalno postojana staklena mrežica. Drugi sloj polimer-cementnog morta nanosi se u debljini 1,5–2mm unutar 24 sata. Oba sloja polimer-cementnog morta, zajedno sa mrežicom, čine armaturni sloj. Nakon minimalno 7-10 dana sušenja, nanosi se temeljni premaz za ujednačavanje upojnosti podloge, te završni sloj (mineralni, silikatni, akrilatni ili silikonski) različitih tekstura i granulacija.
Vrlo važni detalji prilikom izvedbe toplinskih sustava, osim standardnih uvjeta za izvedbu fasaderskih radova (temperatura zraka i podloge, vlažnost zraka, izravno djelovanje sunčevih zraka i sl.), su pravilno nanošenje ljepila i lijepljenje ploča, odabir odgovarajućih pričvrsnica i njihova pravilna ugradnja, izvedba armirajućeg sloja dostatne debljine i pravilno utiskivanje mrežice sa izvedbom preklopa, dodatna dijagonalna armiranja na kutovima oko otvora, mehanička ojačanja svih kutova, postava okapnih profila na isturenim dijelovima pročelja, dodatna armiranja u zonama povećanog opterećenja na udar, izvedba podnožja i dr.
Posebnu pozornost potrebno je obratiti kod izbora boja. Nijansa završnog sloja bitno utječe na zagrijavanje površine zida. Kod tamnijih tonova dolazi do razvoja visokih temperatura na površinama zidova čime se značajno povećavaju termička naprezanja u armaturnom i završnom sloju te rizik pojave pukotina.
Stupanj refleksije je numerička vrijednost koja označava količinu reflektirane sunčeve svjetlosti. Što je vrijednost niža, nijansa je tamnija, a fasada se više zagrijava.
Kako bi se smanjio rizik stvaranja pukotina, stupanj refleksije (ovisno o vrsti veziva završno-dekorativne žbuke) mora biti veći od:
■ ≥ 25 za akrilatnu i silikonsku žbuku
■ ≥ 30 za silikatnu žbuku
■ ≥ 50 za plemenitu tankoslojnu mineralnu žbuku
Isto vrijedi i za vanjske fasadne boje na završno-dekorativnim žbukama.
Iz svega navedenog može se zaključiti da je izvedba toplinske zaštite primjenom povezanih sustava za vanjsku toplinsku izolaciju složen zahvat, koji zahtijeva određena znanja i vještine.
Nažalost, svakodnevno se suočavamo s brojnim problemima: otpadanjem, pucanjem sustava, promjenom boje završnog sloja, kao i potpunom nefunkcionalnosti izvedenih toplinskih sustava, već nakon 2-3 godine od izvedbe.
Stoga je, prilikom projektiranja, odabira i izvedbe toplinskih sustava, potrebno imati na umu da je, prema važećoj regulativi, uporabni vijek svake izvedene građevine, u odnosu na zahtjev uštede energije i toplinske zaštite, najmanje 50 godina.
Cilj pravilno odabranog toplinskog sustava, primjene kvalitetnih materijala, kao i pravilne izvedbe, je ostvarivanje ugodne mikroklime prostora i toplinske zaštite kroz cijeli životni vijek građevine.
