Planiranje i oblikovanje rasvjete u prostoru danas više nije tek funkcionalna nužnost kojom se bavimo isključivo iz praktičnih razloga, već je to i učinkovita oblikovna pomoć, kojom možemo naglasiti određene arhitekturne posebnosti i pojedinosti u prostoru, povećati dojam njegovog volumena i utjecati na prepoznavanje odnosa u njemu. U ambijentima većih prostora možemo usmjeravanjem svjetlosti i izlaganjem atraktivnih elemenata povezati ili razdijeliti različite dijelove interijera. Rasvjeta u nekom interijeru neposredno i učinkovito djeluje na naš vid i orijentaciju u prostoru, dok novim i inovativnim svjetlima možemo postići i čitav niz dekorativnih svjetlosnih učinaka. Zahvaljujući svjetlu, možemo oblikovati atraktivne nematerijalne uzorke koji bolje naglašavaju teksture i površine predmeta u nekom prostoru, no prije svega stvarati dramatične vizualne učinke pomoću igre svjetla i sjene, čime određujemo ambijentalnu atmosferu nekog prostora i time utječemo na raspoloženje ljudi koji u njemu borave.
Razvitak novih svjetlosnih tehnologija i sustava kojima planiramo ili nadziremo svjetlost u prostoru omogućio je oblikovanje posve različitih i prilagodljivih svjetlosnih ambijenata. Suvremeno oblikovanje rasvjete preuzelo je zadaću da usklađivanjem različitih vrsta svjetlosti ostvari prilagodljiv prostor s različitim atmosferama, koje mogu biti posvećene kako postizanju željenog ugođaja, tako i praktičnoj primjeni, odnosno – prikladna je za izvođenje različitih aktivnosti. Svjetlost stvara atmosferu u nekom ambijentu. Ima dobru kakvoću onda, kada potiče ljude da u nekom prostoru žive zdravije, produktivnije i opuštenije. Rasvjeta nije, dakle, samo učinkovito sredstvo za tehničku manipulaciju prostorom, već su važni i njezini biološki, arhitekturni i estetski učinci.
Plan rasvjete dobre kakvoće isprepliće estetske i funkcionalne učinke te omogućava različite načine osvjetljavanja istog prostora. On predviđa kombinacije različitih tipova osvjetljavanja, dakle – izvora svjetlosti različite kakvoće, učinaka i intenziteta svjetlosti. Upravo je zato u oblikovanju rasvjete od velikog značaja da se primarno odredi opća, glavna rasvjeta u nekom prostoru, a zatim i različiti izvori raspršene, neutralne i meke svjetlosti. U sljedećem koraku treba izabrati rasvjetu za naglašavanje i izvođenje raznih radnih aktivnosti, kojima je određeni prostor namijenjen. Tek na kraju odabiremo takozvanu dekorativnu rasvjetu, kojom možemo postići posebne vizualne naglaske, a prije svega utjecati na onakvu atmosferu i dramatičnost prostora, kakva nam treba za posebne prigode.
Osmišljena konceptualna shema osvjetljavanja ostvaruje se na način koji nam omogućava da možemo izvršiti odabir među različitim tipovima rasvjete u istom prostoru. Osvjetljavanje prostora zahtijeva pažljivo usklađivanje različitih tipova svjetlosti, a i razumijevanje učinaka koje dobivamo njezinim nadziranjem i usmjeravanjem. U osnovne tipove rasvjete u interijeru ubrajaju se opća odnosno ambijentalna rasvjeta, rasvjeta za svjetlosne naglaske kojom ističemo ili prikrivamo predmete i pojedine detalje u prostoru, namjenska rasvjeta za obavljanje određenih djelatnosti te dekorativna rasvjeta, namijenjena postizanju željenog ugođaja. Kombinacije slojevitih i različitih svjetlosti uvjetovane su mogućnostima nadziranja pojedinih svjetlosnih izvora. Svaki tip svjetlosti zahtijeva odvojeni, zasebni nadzor, pri čemu prije svega najviše smisla ima uporaba različitih regulatora svjetlosti, kojima određujemo intenzitet svjetlosti te osvjetljenje prilagođavamo ambijentalnom raspoloženju.
Kako svjetlost određuje naš vid i sve što vidimo, ujedno je i odlučujući čimbenik koji utječe na doživljaj nekog prostora. Svjetlost može stvoriti osjećaj prostora i volumena, topline i intimnosti, isticati samu arhitekturu ili naglašavati odnose u prostoru. Svjetlost prepoznajemo radi njezinog odbijanja od površina u prostoru; zato su vrste tekstura, materijala, boja i oblika predmeta u prostoru od odlučujućeg značaja za nju. Svijetle površine odbijaju više svjetlosti i zato stvaraju više iluzionističkih i prostornih učinaka od tamne ili crne površine. Tamni prostor apsorbirat će svjetlost i neće nikada djelovati svijetlo, bez obzira na to koliko ćemo ga i na koje sve načine pokušati osvijetliti. Nasuprot tome, bijeli prostor je vrlo podesan za manipuliranje svjetlom te istodobno može djelovati jednako intimno i prigušeno, kao i svijetlo i prozračno. Pritom je odlučujući i smjer osvjetljavanja: ako bijelu sobu osvjetljavamo sa stropa, dok zidovi ostaju nerasvijetljeni, tako da je jedina svjetlost u prostoru ona koja se odbija i odsijava od poda, tada potencijal tog prostora nije iskorišten. Ako pak svjetlost usmjerimo u zidove, prostor će biti svjetliji i djelovat će prostranije, dok će meka raspršena svjetlost ostvarivati dojam svijetlog i otvorenog ambijenta.
Akromatski ambijenti, u kojima prevladavaju bijeli, crni i sivi tonovi u različitim stupnjevima, izrazito su osjetljivi na svjetlosne učinke. Naime, u prostoru u kojemu dominiraju bijele površine, upravo odabir tipa osvijetljenosti i prije svega uzimanje u obzir temperature obojene svjetlosti postaje od ključnog značaja. Razne tonove bjeline u prostoru možemo ostvariti uporabom različitih svjetlosnih izvora, odnosno dobrom kakvoćom bijele svjetlosti. Minimalni, ali iznimno značajni tonovi bjeline u svijetlim akromatičnim interijerima ovise upravo o odabiru rasvjetnih tijela odnosno sijalica, koje mogu pružati halogensku kristalno bijelu, hladnu fluorescentnu svjetlost, kristalno bijelu ili obojenu LED svjetlost ili toplu žućkastu svjetlost, kakvom sjaje klasične žarulje. Tako u monokromatskom bijelom prostoru možemo – i to isključivo kombiniranjem te odvojenim nadziranjem dvaju različitih tipova svjetlosti i njihovih temperatura boje – ostvariti posve drukčiju ambijentalnu atmosferu i raspoloženje.
Temperatura boje fluorescentnih sijalica, koje isijavaju ledenu bijelu svjetlost, vrlo je hladna; stoga tako osvijetljeni prostori mogu djelovati previše klinički i sterilno. Ova se vrsta energetski štedljive sijalice može najbolje iskoristiti ako želimo postići učinak dnevne svjetlosti, koje stvara difuzno prosijavanje svjetlosti kroz mutno staklo, ili za svjetlosno obasjavanje zidova (slike 2 i 3). Visoka temperatura boje hladne, modrikaste svjetlosti potiče na rad te podiže raspoloženje i optimizam. Klasične žarulje sa svijetlećom volframovom žarnom niti imaju nisku temperaturu boje, žare se u toploj, žućkasto obojenoj svjetlosti i prikladne su za ostvarivanje ugodnog, toplog, opuštajućeg i intimnog ozračja. Halogene žarulje, koje u svom staklenom ovoju sadrže halogeni plin, daju vrlo bijelu svjetlost s visokom temperaturom boje te tako ostvaruju učinak sunčanog sjaja u unutarnjem prostoru. LED svjetiljke su energetski najštedljivije, a koriste se kako za dobivanje obojene, tako i vrlo kristalno bijele rasvjete; omogućuju različite dekorativne učinke i prelijevanja boja, dok se LED trake koriste i za naglašavanje rubova polica, namještaja, stuba i raznih arhitekturnih detalja.
Kada koristimo različite vrste rasvjete, neki bijeli akromatski interijer možemo oživjeti i varijacijama u materijalima i teksturama površina koje se nalaze u tom prostoru. Bijela boja je s optičkog motrišta najprikladnija za igre svjetlosti i stoga je bitno je li neka bijela površina sjajna ili mat, grubo teksturirana ili glatka. Naime, ista bijela boja djeluje posve drukčije kada je gledamo na kamenu, ili na drvu, svijetloj plastici, staklu, metalu ili na različitim vrstama tkanine. Promišljenim odabirom materijala u prostoru možemo – uz odgovarajuću rasvjetu – ostvariti čitav niz rafiniranih tonova bjeline.
U oblikovanju interijera u kojima preovladava crna boja (kao simbolički i vizualno pol suprotan bijeloj), crnina se češće pojavljuje u uzorcima i crnim predmetima negoli na zidovima, stropovima ili podovima. Kako crna površina ne odbija mnogo svjetlosti, ona može vizualno smanjivati dimenzije prostora. Kada se crna boja koristi samo za podove, tamna boja tla istaknut će bjelinu zidova i davati dojam prostora šireg no što doista jest. Slično kao i kod bijele boje, kontrast se može ostvariti i s dvije crne boje, ukoliko se izvrši promišljeni odabir rasvjetnih tijela i materijala: sjajni crni podovi odražavaju svjetlost i predmete poput zrcala, dok će ‘samtasti’ (mat) crni zid otvarati prostor u dubinu koja je naoko – bez dna. Samtasta crnina djeluje zapravo slično kao i prozirnost – stvara iluziju beskonačnosti prostora, koji odvlači pogled u neograničeno, odnosno u beskraj.
I interijere izvedene u sivoj boji odlikuje iznimna osjetljivost na kontraste svjetlosti i različite temperature boje neke svjetlosti. Siva boja se vrlo dobro slaže sa skoro svim drugim bojama, jer zbog simultanog kontrasta djeluje komplementarno: sivilo boje će se uz neku drugu boju obojiti tonom njezinog komplementa: radi li se o plavoj, siva će postati više narančasta, uz ljubičastu žućkasta, uz zelenu više crvenkasta, i obratno. Interijer u kojemu preovladavaju sivi tonovi možemo oživjeti predmetima i površinama od različitih metala. Svjetlosno osjetljivi sivi tonovi nehrđajućeg čelika, aluminija ili cinka obogaćuju akromatsku kombinaciju sivih tonova posve specifične vizualne kakvoće upravo radi iznimne svjetlosne interaktivnosti (slika 6). Kada kombiniramo sivu boju sa bijelom, dobit ćemo pokretniji kontrast nego kod bijele i crne, koje zato djeluju smirenije, elegantnije i neutralnije. Crni predmeti u bijelom prostoru postaju uzajamno naglašeniji, njihovi oblici i materijali izrazitiji, a čitav raspored u prostoru ritmičniji i dramatičniji nego što bi djelovali kada bi bili u sivim tonovima. Posebna odlika sivo-bijelog ambijenta je ta, da sjene, dakle -nematerijalne svjetlosne projekcije – postaju u odnosu na stvari do te mjere kontrastno izrazite, da odlučujuće oblikuju interijer. Djeluju kao materijalni arhitekturni elementi prostora, premda se zapravo radi tek o svjetlosnim vizualnim učincima.
Promišljeni koncept osvjetljavanja nekog akromatskog ambijenta vodi računa kako o razlikama u odazivu pojedinih boja, materijala i oblika na svjetlost različitih kakvoća, tako i o nizu psiholoških, simboličkih, optičkih i fizioloških učinaka, koje akromatske boje imaju na pojedinca. Bijela i crna boja su temeljne boje minimalističkog oblikovanja prostora te istodobno odražavaju eleganciju i jednostavnost. Djeluju zahvaljujući snažnim kontrastima svjetla i tame te u interijeru stvaraju antagonizam i dramatičnost.
Dramatičnost i dinamičnost u interijeru uvijek će se temeljiti na snažnom kontrastu svjetlosti i sjene. Kontrast bijele i crne boje možemo ostvariti i pravilnom rasvjetom, pri čemu je pametno polaziti od arhitekturnih posebnosti određenog prostora te se odlučiti za kontrastno osvjetljavanje arhitekturnih ili prostornih detalja kakvi su primjerice kamin, luk iznad vrata ili prozora, stupovi u prostoru, itd. Kontrast svjetla i sjene možemo ostvariti i u ambijentu bez arhitekturnih specifičnosti, kada korištenjem uskosnopnih reflektora ili svjetlosnih projektora u prostor ‘ucrtavamo’ moćne kompozicije osvijetljenih i zatamnjenih područja. Učinak objedinjavanja komplementarne suprotnosti između svjetla i sjene u ovom će slučaju biti sasvim nematerijalan i iluzionistički, ali će istodobno ambijentalna atmosfera djelovati skrovitije i mističnije.
doc. mag. Uršula Berlot, akad. slik.
Fotografije: arhiva autorice
