Glavna osobina svih aktivnosti (opcijskih, rekreacijskih i društvenih) bila bi ta, da se one mogu odvijati tek onda kad se za njih osiguraju dobre mogućnosti. Kakvoća aktivnosti raste, no to ovisi o onim najboljim i najmanje lošim mogućnostima, gledanima kako sa psihološkog, tako i sa socijalnog stajališta. Tek tada je obilazak prostora na kojemu se odvijaju razne aktivnosti i zanimljiv, i ugodan.
Kvalitetni lokalni planovi mogu omogućiti stvaranje dobre podloge za funkcioniranje vanjskog prostora. Zapravo se sve mogućnosti koje pruža okolina mogu pokazati tek kada se izvode dobro promišljeni zahvati, koji upravljaju i pojedinostima. A neplaniranim zahvatima u prostoru takve se prigode mogu lako i izgubiti…
Premda mi kao korisnici zahtijevamo da se okoliš humano prilagođava našim zahtjevima i potrebama, upravo oblikovanje okoline ostaje često u nadležnosti investitora i njihovih želja (premda se i oni moraju pridržavati nekih zakonskih minimuma). Ipak, vanjski prostor se ne prodaje baš često, pa se onda niti ne treba oblikovati. To dokazuju unutarnji pokriveni atriji u većim trgovinama, koji se odlično prodaju, i zato su i oblikovani na zadovoljavajući način.
Da prostor bez sadržaja (bez ljudi, programa) nije privlačan za korisnike, potvrdit će nam već i površan pogled. Isto to važi i za prostor u kojemu je povećan promet, buka, smog …
Za svaku njihovu društvenu aktivnost ljudima je potrebno sklonište – kako ono fizičko, tako i mentalno. Fizičko zaklonište predstavlja im zaštitu od raznih utjecaja iz okoline, a mentalno se u pojedincu prikriva kao ostatak onoga »plemenskog«, to jest socijalne pripadnosti okolini. Rado se zadržavamo prije svega na onim mjestima, gdje su ispunjeni ovi uvjeti zaštite. Radije se zadržavamo kod raščlanjene fasade. Kad sja sunce – bježimo u sjenicu, a kada kiši – jurimo pod nadstrešnicu, tražimo kakav krović, trčimo pod stupove ili drvo. Zaustavljamo se na uzanom prostoru koji dijeli vanjski prostor – trg, cestu – i to na onoj točki, iz koje možemo oboje nadzirati… U tvrdnji da tamo, gdje ima dosta ljudi – ubrzo će ih biti još i više, skriva se podloga za razumijevanje socijalnog okruženja.
Program i smjernice
Prijedlog za »revitalizaciju« ne obuhvaća samo uređivanje tradicionalnih struktura kao funkcionalnih objekata, već se odnosi i na uređivanje drugih prostora koji su potrebni za zadovoljavanje socijalnih potreba. Ovamo možemo ubrojiti i namještanje malog uličnog inventara, recimo – klupa i ulične rasvjete, prometnu signalizaciju, označavanje, usmjeravanje i obavještavanje, napise i turističke putokaze, ugibališta, uklanjanje, ograničavanje ili ukidanje prometa u prostorima namijenjenim aktivnostima ljudi, i u njihovoj blizini, uređenje podova, pločnika i prostora povezanih sa slobodnim vremenom i rekreacijom, te zelene površine, uvođenje novih (studijskih ili turističkih) pješačkih zona, športskih središta kao centara rekreacijskih putova …
Cjelovito uređenje i jasni programi koji se predlažu za javne i polujavne površine morali bi aktivno uključivati i mještane. Njihovo sudjelovanje u prihvaćanju odluka u sljedećem bi koraku moglo značiti i dobrovoljni početak uređivanja drugih, još neuređenih površina i prostora koji se nalaze u njihovu vlasništvu.
Zamisao o tome – kako obogatiti prostor u svim njegovim hijerarhijskim odnosima, da bi u očima stanovništva i namjernika (iznova) zadobio na značaju ne sadrži samo ideje arhitekturne prilagodbe, već je prije svega povezana s aktivnostima u njemu.
Mitja Pekeč
