Keramika obuhvaća cjelovito područje industrije gline (silikata), odnosno sve što je napravljeno iz oblikovane i pečene gline, ili od mješavine gline. Obuhvaća proizvode na podlozi gline, kako one od obične opeke tako i one od najfinijeg porculana.
Riječ ‘keramika’ proizašla je iz imena gradića smještenog u blizini starih Atenjana, zvanoga Cerami, u kojemu su lončari izrađivali svoje predmete. Starogrčka riječ »keramos« je isprva označavala rog za piće, a kasnije i glinu, kao i lončarske proizvode.
Keramički predmeti ubrajaju se u najstarije proizvode izrađene ljudskom rukom. Mnogi misle da su najstarije opeke stare oko 15.000 godina. Pečenim keramičkim proizvodima pronađenima u dolini Nila u Egiptu pripisuju starost od 13.000 godina. U Engleskoj, Belgiji i Njemačkoj su pronađene posude od pečene gline, izrađene još u – ledeno doba.
Keramičke sirovine dijelimo na tri glavne skupine:
plastične sirovine: tu se ubrajaju gline i kaolini (jedne od najčistijih glina koje nastaju pri ispiranju glinice, prije svega iz kiselih magmatskih stijena, primjerice granita). Miješanjem tih sirovina i vode dobiva se masa podesna za oblikovanje;- neplastične sirovine: u ovu se skupinu ubrajaju kremen, škriljevac, grog – mljevena pečena glina…) i topitelji (glinenac, kalcijev karbonat …). Pomoću njih mijenjamo osobine masa, to jest ujednačavamo stezanje, poroznost, stabilnost mase, otpornost na temperaturne promjene, prihvaćanje glazure…;
- sirovine za bojenje odnosno glaziranje: nanosima površinu keramičkog proizvoda činimo tvrđom, povećavamo njegovu otpornost, a time i trajnost, a ponekad njima i ukrašavamo površinu. U nanose ubrajamo premaze i glazure.
Izrada keramičkih predmeta općenito obuhvaća tri stupnja:
- oblikovanje: keramičke pločice najčešće se industrijski oblikuju kroz dva glavna postupka, odnosno – tiještenjem i izvlačenjem;
- dorada površine: mislimo prije svega na obradu nepečene površine, nanos glazure i ukrašavanje površine proizvoda;
- pečenje: o njemu velikim dijelom ovise osobine proizvoda. Njime oni dobivaju na tvrdoći, a boju i kakvoću dobivaju još prilikom pečenja na visokoj temperaturi, i stoga je to najznačajniji proces u proizvodnji keramike. Pečemo ih u pećima različite izvedbe, jer one mogu biti kontinuirane (tunelske) ili periodične (šaržne).
Izvori
Drago Horvat: Tehnična keramika 1, Zavod RS za šolstvo in šport, Ljubljana, 1993.
Maja Jug – Hartman: Naravoslovje s poznavanjem blaga, DZS, Ljubljana, 1997.
Milena Horvat: Keramika. Tehnologija keramike, tipologija lončenine, keramični arhiv, Znanstveni inštitut Filozofske fakultete, Ljubljana, 1999.
Giorgio Timellini, Carlo Palmonari: Come e perché, le piastrelle di ceramica italiane, Edi. Cer. Spa, CD 1999.
Oxfordska enciklopedija nežive prirode, DZS, Ljubljana, 1995.
