Grijani estrih je plivajući estrih na osnovi cementa ili anhidrita s ugrađenim grijanjem. Primjer podnog grijanja su i suhomontažne podloge (estrisi). Dva osnovna načina ugradnje grijaćih cijevi predstavljaju mokar i suh način ugradnje. Kod mokrog načina ugradnje cijevi s grijaćom vodom položene su na sloj toplinske i zvučne izolacije, pričvršćene na različite noseće elemente i zalivene betonom ili anhidritnim estrihom. U jednom komadu može se prekriti najviše 30 m² površine. Kod suhog načina ugradnje mogu se koristiti tvornički već proizvedeni elementi izolacijskih ploča, kamo jednostavno polažemo plastične cijevi. Vrlo su prikladne pri obnavljanju stambenog prostora ili pri prekrivanju velikih površina kod podova male opterećenosti, koji se odlikuju svojom malom težinom, te manjom visinom potrebnom za montažu.
Podno grijanje može biti i električno, no češći način je toplovodni sustav. Cijevi su položene u pod, a toplina grijane vode prenosi se od cijevi na podnu konstrukciju, te zatim na zrak u prostor u obliku isijavanja i konvekcije. Uz sam pod su temperature najviše, dok kod stropa opadaju. Podno grijanje pripada skupini plošnih grijanja, u koja se još ubrajaju zidno i stropno grijanje.
Podno grijanje je najstariji poznati sustav centralnog grijanja prostora. Poznavali su ga već i stari Rimljani. Sustav hypocauston, što su ga koristili i u termalnim kupeljima, temeljio se na kruženju toplog zraka uzduž zidnih stijenki i pod samim zdanjem.
Razvitak suvremenog podnog grijanja seže u razdoblje prije Drugog svjetskog rata, ali se zbog uporabe čeličnih cijevi i razumljivih poteškoća pri njihovoj ugradnji nije mnogo uvriježilo. No, u posljednje vrijeme podno grijanje iznova dobiva na značaju, i to iz sljedećeih razloga:
- uporaba plastičnih cijevi omogućila je brzu montažu i niže troškove
- poboljšana toplinska zaštita zgrada omogućava manju potrebnu instaliranu moć grijaćih naprava i iskorištavanje podne površine za grijanje;
- niža temperatura grijaćeg medija (40-60 º C) omogućava uporabu toplotnih crpki i sunčeve energije kao izvora topline;
- podaci i pomagala za projektiranje, kakve nude proizvođači, omogućuju jednostavnije i podrobnije dimenzioniranje podnog grijanja.
UVJETI ZA POLAGANJE PODNE OBLOGE
Estrih mora biti položen u skladu s naputkom proizvođača, a i u skladu s propisanim standardima. Površina mora biti ravna, glatka i čvrsta, a sam estrih kompaktan i suh. Cijevi sa grijaćom vodom moraju se polagati barem 3 cm ispod površine estriha, kako bi raspoređivanje topline bilo ravnomjerno. Ako nisu položene dovoljno duboko, prilikom polaganja drvenog poda mogu znatno pospješiti nastajanje pukotina u parketu. Kod polaganja estriha moramo predvidjeti i odgovarajuću propisanu dilataciju.
Maksimalna vlažnost za polaganje završne podne obloge je prilikom mjerenja karbidnom metodom manja od 2 posto za cementni i najviše 0,5 posto za anhidritni estrih. Pri polaganju drvenih podnih obloga na grijane estrihe, stručnjaci savjetuju dosta niže stupnjeve vlažnosti, i to najviše 1,7 posto za cementni i 0,2 posto za anhidritni estrih.
Da biste postigli propisane uvjete za polaganje, nakon što protekne propisano vrijeme za mirovanje estriha, potrebno je sustav podnog grijanja staviti u pokusni rad. Estrih se mora grijati barem 2 do 3 tjedna grijaćom vodom koja ima temperaturu približno 35 º C. Dva do tri dana prije polaganja grijanje se isključuje (površinska temperatura trebala bi biti negdje između 15 i 18 º C) te se ponovno uključuje nakon polaganja. Temperatura se postupno povećava, i to približno 3-5 º C po danu, sve dok se ne dosegne temperatura kojom ćemo kasnije grijati svoj stambeni prostor. Prije polaganja treba ponovo izmjeriti vlažnost estriha, i to po njegovoj cjelokupnoj debljini.
Stručnjaci obično ne savjetuju brušenje grijanih estriha i uporabu predpremaza za utvrđivanje estriha ili zaštitnih premaza. Uporaba proizvoda za obradu podloge trebala bi biti prikladna, čak i ako se jave manje nepravilnosti. Preporuča se uporaba veznih premaza, koji povećavaju prijemljivost uporabljenog ljepila. Naravno, i premazi i ljepila trebaju biti primjereni za polaganje na grijane estrihe. Odgovarajuća svojstva proizvoda opisuje proizvođač, pa se stoga treba strogo pridržavati njegovih naputaka. Obično su ljepila za polaganje na grijaće estrihe vrlo elastična. Pri uporabi ljepila na vodenoj osnovi je prilikom polaganja drvenog poda preporučljivo da se prije brušenja parketa grijanje ostavi u radu nekoliko dana. Tako će se parket aklimatizirati prije no što se započne s kitanjem.
TOPLINSKI OTPOR I TOPLINSKA PROVODLJIVOST PODNIH OBLOGA
Toplinski otpor određene podne obloge utječe na visinu temperature grijaćeg medija. Želimo li dosegnuti dostatan prijenos topline u grijani prostor, toplinska otpornost podne obloge ne smije premašiti 0,15 m² K/W, jer bi se za postizanje prikladnog toplinskog isijavanja temperaturu trebalo isuviše povećati. Već pri izradi nacrta neke zgrade potrebno je znati kakva će podna obloga biti ovdje korištena, jer je o tome ovisna i uporaba, a i način ugradnje cijevi.
Ako je pod obložen slojevima raznih materijala, ukupan toplinski otpor je zbroj toplinskih otpora svakog pojedinog materijala. U slučaju polaganja plivajućeg poda, gdje se strogo pridržavamo naputaka proizvođača, uzimamo u obzir toplinski otpor zvučne izolacije (2,5 mm), koja je položena ispod podne obloge. U tabeli br. 1 je naveden toplinski otpor različitih tipova hrastovog parketa. Općenito se može reći da je toplinski otpor parketa nalik otporu plastičnih obloga i tankih tekstilnih obloga.
Obično za polaganje drvenog poda na grijani estrih koristimo parketne daščice manjih dimenzija i to od one vrste drva, koje su stabilnije. Toplinska izolativnost drvenog poda ovisna je o debljini drva, o načinu polaganja i vrsti drva. Prije polaganja moramo provjeriti vlažnost parketa. Dopuštena vrijednost vlažnosti drva prije polaganja iznosi 9 ± 2 posto (od 7 do 11), a kod višeslojnog parketa 7 ± 2 posto (od 5 do 9) – standardi EN 13226, 13227, 13228, 13488, 13489, 13629, koji su stupili na snagu prije dvije godine.
Da bismo izbjegli nastajanje pukotina i rascjepa u parketu, bolje je da se parket ne pokriva sagovima i drugim materijalima koji djeluju kao toplinski izolator. Značajno je također da se održava prikladna, tj. 50-60 postotna vlažnost zraka, te da se tako omogućuje parketu da sam ujednačava svoju vlažnost i ostane stabilan. No, potrebno je znati da uslijed značajne higroskopske osobine, koju ima svako drvo, između sezona grijanja ne možemo spriječiti nastajanje pukotina. Ako su one koliko – toliko pravilno raspoređene po površini, ne smijemo ih držati pogreškom, već prirodnim radom drva te ih kao takve moramo i prihvatiti.
Toplinska provodljivost je osobina kojom kvantitativno opisujemo kako neka tvar provodi toplinu. Govori nam koliki će toplinski tok prenijeti materijal debljine 1 m na temperaturnoj razlici od 1 K. U tabeli br. 2 navedena je toplinska provodljivost različitih materijala.
Temperatura na površini grijanog estriha je spomenuta zbog medicinsko-fizioloških razloga i ne smije prijeći 26-28 º C u prebivajućim prostorima (dnevna soba, kuhinja, radna soba…), odnosno 30 º C u prostorima gdje se zadržavamo samo povremeno (hodnik, nužnik) te 32-35 º C u kupaonicama.
PREDNOSTI GRIJANOG ESTRIHA
Prednosti sustava podnog grijanja, koji je pravilno zacrtan, mogu se iznijeti ovako:
- temperatura zraka u prostoru može zbog ugodnog temperaturnog profila biti niža za 1 do 2 º C, što znači od 6 do 12 – postotnu uštedu energije;
- manje kruženje prašine u prostoru radi manjeg intenzivnog kruženja zraka;
- Veći toplinski ugođaj, jer su temperature zračenja topline niže negoli kod grijanja radijatorima.
