Dijagnostika drva povijesnih građevina u postupcima obnove

Počinje veliki zamah obnove iza potresa, iako se on za sada poglavito odvija za javne objekte. Među njima, međutim, mnogo je kulturnih dobara, koja su zaštićena bilo individualno, bilo zonski u pojedinim gradskim sredinama: radi se o školama, crkvama, zgradama upravne ili kulturne svrhe i sličnima. Prvi koraci u obnovi su istražne radnje za potrebe izrade elaborata o ocjeni stanja, da bi se na temelju toga moglo mjerodavno projektirati, a zatim i sprovesti građevinske radove obnove. Dijagnostika stanja drva na kulturnim dobrima, ali i na svim ostalim starim zgradama, kompliciran je i odgovoran zadatak, naročito ako su one starije od stotinu godina, pa je drvo možebitno već i mjestimično trulo, izvijeno, oštećeno ili djelomično popravljano. O tome što će se predvidjeti s drvenim dijelovima građevine – rušenje, zamjena, kurativna zaštita ili preventivne mjere i monitoring (praćenje, promatranje i nadzor), ovisi njihova buduća trajnost. Ako su u potresu stradale zgrade stare stotinu, pa i više stotina godina, onda mi – inženjeri dvadeset i prvoga stoljeća – moramo imati znanja i tehnike kojima bi se  osiguralo da ono, što sada načinimo na tim zgradama, traje barem još jednom toliko koliko su trajale do sada.

UVOD

Inspekcija građevine je nešto što bi trebalo predstavljati redovitu, vjerojatno i propisanu rutinu, slično kao i tehnički pregled automobila. To je određeno Pravilnikom o održavanju građevina, Tehničkim propisom za građevinske konstrukcije, a u ovom slučaju i Tehničkim propisom za drvene konstrukcije, i to u vremenskim razmacima predviđenim projektom. Svjesni smo, međutim, da  se zgrade baš i ne pregledavaju redovito,  sustavno i detaljno, pogotovo ne za starije zgrade, nego tek kada ne dođe do nekog bitnog izvanjskog poticaja. To može biti neka nenadana šteta, primjerice pojava prodora vode, pukotina, uleknuća ili kakovog drugog znaka da je građevina nečime oštećena i da treba prekontrolirati njezinu strukturnu stabilnost. To može biti i benigni poticaj, primjerice prenamjena zgrade ili njezinog dijela, kada novi vlasnik i njegov projektant trebaju imati točan  uvid u stanje materijala i konstrukcije da bi mogli projektirati nove zahvate i uporabivost u predviđenom vijeku trajanja. To može biti i poticajno nastojanje korisnika zgrade koji nakon nekog vijeka uporabe želi modernizirati svoj prostor ili poboljšati njegova svojstva: primjer ovog slučaja su trenutne energetske obnove, u kojima se na pročeljima istovremeno poboljšava izolacija i kvaliteta fasade, a onda se razmišlja i o prozorima. Ako je vlasnik redovito pregledavao i obnavljao svoje prozore, vjerojatno bi ih sada samo malko tehnički poboljšao i oni bi i dalje perfektno služili svojoj svrsi. Najčešće, međutim, vlasnici nisu desetljećima ni kontrolirali, a kamoli obnavljali svoje prozore, pa su sada u stanju u kojem ih je potrebno potpuno zamijeniti.

U prošla dva nastavka smo pisali o prozorima (Korak 1 i 2/2021), no u posljednje se vrijeme učestalo radi i o mnogo ozbiljnijem i zahtjevnijem razlogu za ocjenu stanja zgrada, jer izvanjski poticaj koji nalaže provjeru stanja spada u one nenadane, prekomjerne i slučajne događaje koji mogu bitno oštetiti zgradu: to su bili potresi u 2020. godini. Obnova potresom oštećenih dobara zahtijeva kompletno razmatranje svih aspekata sigurnosti i kvalitativnog stanja zgrade, pa se za projekt sanacije zahtijeva da se provjeri stanje opće geometrije, ali i stanje strukture i svojstava materijala glavnih dijelova građevine: temelja, zidova, međukatnih konstrukcija, krova. S obzirom na to da su u potresima najteže stradale stare zgrade, koje nisu bile građene po modernim građevinskim standardima, ocjena njihovog stanja redovito se odnosi na sastavnice i materijale ugrađene prije više desetaka, pa i stotina godina. Tako dolazimo do problema ocjenjivanja stanja drva – primjerice drvenih grednika u međukatnim konstrukcijama ili strukturnih dijelova u krovnim konstrukcijama – koje treba iskazati može li se taj dio zgrade ostaviti da traje, i s kojom pouzdanošću se ta trajnost može predvidjeti, ili se pak mora intervenirati da mu se osiguraju bitna svojstva kao što su nosivost, tehnička i higijenska ispravnost i predviđena trajnost. Rezultati istražnih radnji, dakle, služe projektantu obnove konstrukcije da dobije odgovor na sljedeća, njemu važna, pitanja:

  • Koje je BIOLOŠKO STANJE drva?
  • Koji je zaostao KORISNI POPREČNI PRESJEK drvenih elemenata?
  • Koja su FIZIČKA SVOJSTVA materijala o kojima ovisi nosivost i postojanost?
  • Koja su MEHANIČKA SVOJSTVA materijala?
  • Kakvo je stanje spojeva?

Problem je u tome što projektant obnove želi te odgovore čim je moguće brže, čim jednostavnije i tako da budu čim sveobuhvatniji. Ako uzmemo u obzir da u projektima koji apliciraju za sredstva iz europskih fondova isplata dolazi tek nakon završenih radova, ta je za taj posao prije njegova početka potrebno zgotoviti troškovnik i program rada, da se to pak temelji na projektu obnove kojega treba sačiniti, a za projekt je prethodno potreban Elaborat o ocjeni stanja, ispada da se istražne radnje, osnova ocjene stanja, nalaze u nezavidnom vremenskom tjesnacu: nalaze se na početku dugačkog procesa i svi očekuju da budu načinjene „odmah“. Ukratko ćemo prikazati kako Laboratorij za drvo u graditeljstvu (LDG) Fakulteta šumarstva i drvne tehnologije Sveučilišta u Zagrebu pomaže svojim tehnikama i znanjem da se ocjena stanja drva provede na adekvatan način, te da se projektantima, ali i ostalim dionicima u postupku – ponajprije arhitektima i konzervatorima, predlože mjere i sredstva sanacije.

Slika 1. Shema suradnje različitih dionika uključenih u projektiranje obnove zgrada