Na percepciju krajobraza utječu mnogi čimbenici, a jedan od njih zasigurno je i boja. Uz ostale krajobrazne odrednice, boja može utjecati na upečatljivost, ambijentalne karakteristike i opći dojam krajobraza. Nosioci boje u krajobrazu su krajobrazni elementi, osobito oni koji dominiraju u slici nekog krajobraza. Pojavnost odnosno percepcija boje izravno je vezana i za atmosferske prilike, godišnja doba (vegetacijski ciklus biljaka), točku promatranja krajobraza (prema suncu, „od“ sunca, igra svijetla i sjene) i niz drugi čimbenika.
Prema genezi, krajobraz se dijeli na prirodni i antropogeni a u svakom od njih boja je uvjetovana drugačijim čimbenicima. Na boju prirodnih krajobraza čovjek nema izravan utjecaj a nosioc boje su elementi odnosno površinski pokrov koji u nekom krajobrazu prirodno prevladava (bilje, voda, pijesak itd.). U antropogenim krajobrazima (nastalim pod utjecajem čovjeka) boja je produkt osmišljenog čovjekovog djelovanja (urbani krajobraz) ali može biti i neposredno uvjetovana (ruralni krajobraz). Pritom, ruralne krajobraze obično obilježavaju i prirodne odrednice ali i ljudske djelatnosti pa je boja krajobraza zapravo produkt spontanog djelovanja čovjeka. Stoga uzgoj neke poljoprivredne kulture neposredno određuje i boju krajobraza a neki od upečatljivih takvih primjera su polja uljene repice, suncokreta ili polja tulipana, lavande i sl. U tom slučaju upečatljive karakteristike krajobraza nastaju zbog boje cvijeta pojedinih biljnih kultura koje mogu upotpunjavati neki drugi prirodni čimbenici (reljef) ili antropogeni utjecaji poput uzorka parcelacije zemljišta. U gradskim, oblikovanim krajobrazima, boja je više-manje produkt osmišljenog i ciljanog djelovanja čovjeka, osobito ako govorimo o uređivanim, osmišljenim otvorenim prostorima. Temeljna pobuda takvog djelovanja je utjecaj na percepciju promatrača krajobraza odnosno stvaranje željenih vizualni efekata i „atmosfere“ krajobraza.
Kombiniranje boje u fazi projektiranja krajobraza prezentira ekspresiju nekih principa oblikovanja poput kompleksnosti, kontrasta, harmonije i sl. bez obzira da li se radilo o bojama bilja ili boji ne-vegetacijskih elemenata. Stoga se primjerice povećanjem raznolikosti boja u nekom krajobrazu povećava i njegova vizualna kompleksnost (postoji više doživljajnih stimulansa); ponavljanje pojedinih boja i tonova povećava njegovu koherentnost i sklad; korištenjem jedne uočljive boje koja je kontrastna drugima postiže se naglašavanje pojedinih elemenata ili dijelova krajobraza; korištenje drugačijih boja u pojedinim dijelovima krajobraza može utjecati na prostornu orijentaciju; ponavljanje neke karakteristične boje može utjecati na prepoznatljivost pojedinih krajobraza; ponavljanje i prevladavanje sličnih tonova jedne boje stvara osjećaj jedinstvenosti i cjelovitosti krajobrazne kompozicije i sl. Razlike u percepcijskom efektu vezane su i za promišljanja o udjelu i pozicioniranju pojedinih vizualnih planova prema cjelini. Primjerice, intenzivne boje privlače pogled; manja površina zasađena intenzivnom bojom (npr. biljem žarke crvene boje) ima veću vizualnu snagu i izražajnost nego neka veća površina zasađena manje intenzivnom ili kontrastnom bojom u odnosu na podlogu (travnjak). Dojam vizualnih planova također može biti do neke mjere pod utjecajem boje – nijanse koje su toplije i svjetlije djeluju prostorno bliže, dok hladnije i tamnije nijanse djeluju prostorno dalje.
Promišljanje o bojama u krajobrazu mora biti vođeno i činjenicom da su mnogi tipovi krajobraza primarno – zeleni. Razlog tome je što u slici mnogih krajobraza dominira vegetacija i to osobito visoko drveće (dominantan trodimenzionalan element krajobraza) te travnjak kao element koji dominira u plohi krajobraza. Stoga se zelena smatra temeljnom bojom koju druge boje često upotpunjuju ili obogaćuju. Osim toga, na zelenu boju u krajobrazu ljudsko je oko naviklo (očekivano je da krajobraz poput parka bude „zelen“). Stoga mnoge druge boje privlače više pažnje i to osobito ako su u velikom kontrastu sa zelenom bojom. Dominacija zelene boje vidljiva je i kroz pokušaje generiranja tematskih parkova ili vrtova „u bojama“ („žuti vrt“, „bijeli vrt“, „crveni vrt“ i sl.). U takvim pokušajima, iako se žuta, crvena ili neka druga boja u velikoj mjeri pojavljuje na motivima unutar kompozicije, cjelina ipak djeluje „zeleno“ („tematska“ boja može biti izrazito uočljivija u vrijeme cvatnje ali kroz cjelokupnu vegetacijsku sezonu ipak dominira zelena). Odstupanje od dominacije zelene su krajobrazi s velikim udjelom građenih elementa poput atrija, trgova i sličnih prostora. U njima, boja je ponajprije uvjetovana dominirajućim ne-vegetacijskim elementima ili materijalima (tipovi opločenja, boja fasade, reklamni sadržaji itd.) a slično je i u nekim prirodnim krajobrazima u kojima dominira pijesak, kamen ili neki drugi površinski pokrov.
Boja krajobraza može izravno utjecati na percepciju i utisak koji neki krajobraz ostvaruje na promatrača. Ukoliko u krajobrazu prevladavaju svijetle i tople boje krajobraz može djelovati stimulativno, energično, uzbuđujuće i razigrano dok tamne i hladne boje generiraju smirujući efekt, „suzdržani“ karakter, pa čak i turoban ambijent ukoliko je tamna boja jako izražena. Razliku bivanja u prostorima takvih karaktera možda najviše ilustrira bivanje u crnogoričnoj i listopadnoj šumi – crnogorična šuma obično djeluje podosta „mračnije“ te može djelovat „tmurno“ za razliku od listopadnih šuma svjetlijih tonova lišća (ali i transparetnijih krošnja koje propuštaju više sunčevih zraka). Tamniji tonovi ipak se koriste kao „baza“ krajobraznih kompozicija (obzirom da posjeduju „vizualnu težinu“ koja daje kompoziciji stabilnost) te se koriste i kao pozadina svjetlijem bilju (ostvarivanje kontrasta, primjerice crnogorica u pozadini breza čime se vizualno naglašavaju bijeli i svijetlozeleni tonovi breze). Osim toga, u nekim otvorenim prostorima namjerno se koristi suženi raspon korištenih boja, ujednačeni tonovi, izbjegavaju se razigrane kombinacije boja i žarke boje. To su krajobrazi u kojima se želi postići utisak ozbiljnosti, pijeteta, suzdržanosti i monumentalnosti poput memorijalnih prostora, groblja, spomen područja i sl. Otvoreni prostori suženog raspona korištenih boja su i oni koji služe pasivnom odmoru i kontemplaciji, šetnji te doživljavanju prirode (ne koriste se jarke i intenzivne boje, ne koristi se veliki raspon različitih boja biljnog materijala i drugih elemenata). Takvi su obično krajobrazi ili dijelovi krajobraza za opuštanje i kontemplaciju, odmor, „bijeg“ od užurbanog urbanog života – tvz. „oporavljajući“ krajobrazi (eng. „restoration landscape“). U njima je uobičajeno da prevladavaju vegetacijski elementi i zelena boja – prirodne komponente krajobraza, što naravno ne isključuje i druge boje no u manjem obimu. S druge strane, postoje krajobrazi koji su namijenjeni aktivnostima zabave, igre te „živih“ i dinamičnih aktivnosti. To su primjerice skate parkovi, plaže za zabavu („partijanje“), neka dječja igrališta i drugi prostori za zabavu (lunapark, prostori za mlade). Boja vegetacijskih i ne-vegetacijskih krajobraznih elemenata može biti življa i raznolikija budući da je želja stvoriti veselu i razigranu atmosferu koja je naravno u nekim razumnim granicama.
U oblikovanim krajobrazima, za razliku od nekih drugih grana umjetnosti i dizajna, boja je temporalni čimbenik odnosno može se dramatično mijenjati kroz vegetacijski ciklus tijekom godišnjih doba i neke druge uvijete. Sezonske promjene boje pojavljuju se zahvaljujući vegetacijskim elementima koji imaju veliki utjecaj na izmjene boje u krajobrazu – čitav niz tonova i boja izmjenjuju se na bilju od proljeća pa do jeseni odnosno zime. Boje, kao i njihove promjene prisutne su na svim dijelovima biljke uključujući list, cvijet, plod, pa čak i na grani odnosno kori. Jedna od najupečatljivijih boja je ona koja je uvjetovana cvatnjom bilja ili izmjenom boje lišća (odstupanja od temeljne zelene boje vegetacijskih elemenata). Pritom cvatnja pojedinog bilja zaista može biti teatralna, kao i intenzivne žute ili crvene boje lišća drveća prije opadanja no takve promjene, osobito kod cvatnje, prisutne su na bilju samo privremeno – od nekoliko dana do nekoliko tjedana. Primjerice, cvatnja nekih ukrasnih trešanja traje oko desetak dana a ostatak godine stablo trešnje se ni po čemu ne razlikuje od ostalog drveća. Obzirom na kratkotrajnost i privremenost nekih od tih efekata moguć je čitav niz kombinacija boje koje se mijenjaju u krajobrazu obzirom na vrijeme cvatnje bilja te proljetne i jesenske promjene boje bilja.
Neka od temeljnih promišljanja kod kombiniranja boja bazira se i na principima „spektralnog kruga“ te općem shvaćanju značenja i dojma koje pojedine boje ostavljaju na čovjeka. U krajobrazu, kao i u drugim dizajnerskim i sličnim disciplinama, mogu koristiti raznolike sheme boja – monokromatska shema (nijanse samo jedne kromatske boje – npr. bazična zelena sa raznolikim nijansama zelene što stvara umirujuću atmosferu); shema temeljena na sličnim bojama (koristi dvije do tri ili do 5 boja koje se nalaze jedna do druge u spektralnom krugu); shema temeljena na komplementarnim bojama (ako se neoprezno koristi krajobraz može izgledati prenapadno te se sugerira da jedna od boja dominira); „nasumična“ sheme (korištenje mnogo raznolikih boja ali na način da se boje previše ne „sukobljavaju“ te da ne djeluje prenapadno s previše vizualnih stimulansa); itd. Bez obzira koju shemu koristili zelena je dominirajuća boja krajobraza (djeluje umirujuće i utječe na cjelovitost kompozicije) te je za preostale boje koje se pojavljuju u krajobrazu preporučljivo izrađivati „testiranje“ ili „dijagramiranje“ sheme boja (analitička studija boje). Unutar toga izrađuje se konceptualni dijagram boja svih vrsta bilja (i drugih materijala) korištenih u nekoj krajobraznoj osnovi kroz cjelokupnu sezonu. To znači da se promatra boja svake pojedine biljke kroz jednu kalendarsku odnosno vegetacijsku godinu te se međusobno provjeravaju kombinacije koje pritom nastaju između bilja koje se nalaze u istim percepcijskim cjelinama. Na taj način provjerava se ima li neželjenih kombinacija boja te da li te kombinacije djeluju neskladno i neumjereno – previše raznolikih boja, boje koje se ne uklapaju, odstupanje od željene „atmosfere“ ili ugođaja krajobraza (previše tamno, kičasto i itd.). Stoga, umjesto da u otvorenom prostoru imamo nasumičnu (slučajnu) cvatnju ili da se sva cvatnja ili „igre boje“ dogode unutar samo jednog mjeseca ili u istom dijelu otvorenog prostora, tendencija je ostvarivati ciljane promjene. One mogu biti vezane na to da se promjene događaju tijekom cijele vegetacije (ili samo u određenim dijelovima godine) te promišljanje na kojim dijelovima krajobraza želimo određene efekte. Time se u svakom dijelu sezone zapravo može nešto novo i drugačije doživjeti (krajobrazna dinamika, izmjena akcenata) ili možemo imati više statičan krajobraz koji nema mnogo izmjena boja.
Općenito, u krajobraznim kompozicijama varijacije boje ne bi smjele formirati previše individualnih točaka ili akcentnih mjesta u ukupnoj kompoziciji (krajobraz može djelovati „točkasto“, kaotično i nepovezano). Oprez je također potreban kod smještanja bilja s neobičnom bojom lišća kao što je brončana, purpurna i šarena ili s upečatljivom cvatnjom (crvena, narančasta, žuta i sl.) obzirom da su jako uočljive. Takvo bilje smješta se u manjim količinama, grupirano odnosno u skupinama i na pomno odabrane lokacije poput orijentacijskih točaka i usmjeravanja vizura. Takve mase mogu se dodirivati ili biti djelomično izmiješane no ne bi smjele biti neartikulirano i nasumično „pobacane“. Dakle, bilje koje nekom karakteristikom bitno odstupa od cjeline (temeljnih vrsta u kompoziciji) može se koristiti zbog povećanja varijeteta ili za akcentiranje no ne u velikim količinama. Varijetet boja se pritom može pojaviti u detalju ili segmentu krajobraza ali nije dobro da se pojavljuje kao osnovna tema, pogotovo ako postoji velika raznolikost boja, tekstura, materijala, habitusa i slično. Stoga je važno prepoznati razliku između akcentiranja i dominacije te razliku između skladnog uklapanja i neskladnog umetanja.
Kombinacije boje danas se pojavljuju u nebrojenim kombinacijama, i to ne samo na bilju. Prisutne su i u drugim krajobraznim elementima poput bojanih sprava, bojanih ograda, bojanog asfalta, betona ili tartana, plastični i stakleni bojani elementi, itd. Ukorak s time, važno je usklađivati boje građenih te ne-vegetacijskih i vegetacijskih elemenata, kao i boja koje su prisutne u široj krajobraznoj slici prostora koji oblikujemo. Trebalo bi izbjegavati dominaciju boja koja djeluje strano i artificijelno u nekom području. Mogu postojati iznimke ali u pravilu treba poštovati boje i obilježja postojećih krajobraza kako predloženo rješenje kompozicija ne bi izgledalo suviše napadno i „strano“. Osobito u tome treba poštovati i „boju regije“ – primjerice, krajobraz otoka Paga odudara od krajobraza Gorskog kotara, Slavonije ili Istre, između ostalog i prema prevladavajućim bojama koje percipiramo u krajobrazu. Također, korištenje boja ne bi trebala biti stvar „hira“ ili „mode“ poput ostvarenja nekog „pink“ krajobraza naprosto da bude drugačiji od ostalih. Boja treba nositi neki smisao i značenje te treba imati neki ciljani i koristan utjecaj na percepciju ljudi. Stoga uloga boje u krajobrazu nije da zamijeni sadržaj i potrebne funkcije nego da ga obogate i upotpune. Pri tome je potrebo uskladiti: boju bilja i boje ostalih elemenata krajobraza (klupe, opločenja, ograde itd.); boju bilja i građevina; boju bilja i okolnog lokalnog krajobraza; boju bilja s namjenom krajobraza te boju bilja s „raspoloženjem“ mjesta koju želimo postići.
doc.dr.sc. Petra Pereković
Monika Kamenečki, dipl.ing.kraj.arh.