Sl, 1. Raskršće Ulice Grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice, Izvor: fotografija_Miljenko Bernfest, arhiva_Miljenko Bernfest
Arhitektura kao materijalna potvrda društva uvijek se nalazi na raskrižju potrebe, imaginacije, želja i mogućnosti. [1] A da bi se vrsnoća arhitekture ostvarila, potrebno je primijeniti idejna rješenja, arhitektonske oblike, primjenu graditeljskih materijala i tehnologija gradnje koje od svog nastanka do trenutka realizacije doprinose razvojnim idejama i skladnom odnosu s prirodnim i izgrađenim okolišem. Na taj način kroz pažljivo programiranje, projektiranje i izgradnju smanjuju se negativni učinci koje možemo povezati uz sve vrste prostornih intervencija. Na ovom mjestu dolazimo do važnosti kulture građenja koja se očituje kroz spoznaju da život grada neminovno postaje kvalitetniji uz dobro promišljene, strukturirane i funkcionalne prostore. Premostiti razlike u stavu i odnosu prema prostoru između arhitekata i građana – korisnika svekolikog prostora, i stvoriti novu kvalitetu, protkano je s puno malih i velikih prepreka, koje, premda se svakom s njegove strane čine sitnom, u stvarnosti predstavljaju veliki problem.
Sl. 2. Pogled kroz stupove u razizemlju stambene zgrade, Drago Galić 1953./57. prema Gradskoj vijećnici, Kazimir Ostrogović, 1956./58., Izvor: fotografija_Miljenko Bernfest, arhiva_Miljenko Bernfest
Arhitektura je, ne smijemo zaboraviti, najmoćniji pokazatelj karaktera nekog društva, kako u vidljivom dijelu, tako i u onome koji reflektira način kojim živimo i želje koje imamo, kao društvo u cjelini. Projekt kuće rađa se na različite načine. Odmah, ponekad. Ponekad polako i mukotrpno. Sve ovisi o mogućnosti i sposobnosti pronalaženja poticaja – teškog i odlučujućeg oslonca za arhitekta. [2] Arhitektura može i treba pokazati procese u vremenu, mora redefinirati zatečeno stanje i konstantno težiti napretku u odnosu na već viđeno, a kao takva okvir je za novi kulturni, društveni i socijalni proces. Ali, kao što je napisao Vladimir Turina: Arhitektura ne uživa velika prava. Arhitektura i urbanizam nisu moda. To su nadasve ozbiljne stvari. Vrijedi misliti o njima. Vrijedi ih vizijom obuhvatiti, sanjati, računati, sricati… [3]
Sl. 3. Naslovna stranica časopisa Arhitektura 1-6 iz 1956., Ivan Picelj, Izvor: Privatni arhiv
Da bi izgrađeni prostor funkcionirao odmah i sada, ali i sutra i za dvadeset, trideset i više godina nije uvijek potrebno rabiti reprezentativne efekte i skupa rješenja. Treba samo, znači – samo, prostor učiniti funkcionalnim, fleksibilnim, kvalitetnom i izdržljivim, dovoljno prostranim, u skladu s okolišem, oblikovan tako da svojim proporcijama, materijalom i skladnošću boja i oblika omogući ugodan boravak, bez obzira koje namjene bio. Na samom početku često se događaju nesporazumi na relaciji naručitelj – arhitekt – stručna i ina kritika, i neminovno dolazi do sukoba i nedoumica zbog nemogućnosti artikuliranja točnih zahtjeva. Naručitelj nema i ne može imati znanja koja su nužna u definiranju prostornih zahtjeva koje pretpostavlja da mu trebaju, kao niti osjećaj za arhitektonske oblikovne izraze koji vode autore kroz projekt. Nasuprot njima, tu je arhitekt kome trebaju jasne upute što se od njega u konačnici očekuje. Stoga nam je potreban dobar plan i program. Često se zaboravlja da dobar program nosi pola projekta, jer otklanja mogućnosti nesporazuma i nedoumica, i arhitektu omogućava jasan pregled zadaća koje izazov stvaranja novog projekta, ili redefiniranje postojećeg, čine čvrsto usidrenim u trenutno stanje, zahtjeve lokacije i osigurana sredstva, a s druge strane pokazuju što mašta i strukturirano znanje mogu učiniti u prostornom smislu unutar zadanog okvira.
Sl. 4, 5 i 6. Spomenik domovini, Nenad Fabijanić 2017./20., Izvor: fotografija_Miljenko Hegedić, arhiva_Miljenko Hegedić
Izgrađeni prostor ovisi o suradnji arhitekata, umjetnika i svih drugih struka koje u konačnici stvaraju projekte, stvaraju prostorne odnose, zgrade i gradove, a satkana je od međusobne interakcije i finog balansa utemeljenog na znanju. Vrsnoća arhitekture još se uvijek temelji na osnovnim pravilima: trajnosti, upotrebljivosti i ljepoti koja slijedi ciljeve suvremenog izričaja, udobnosti, ugodnosti, cjelovitosti i jedinstvenosti arhitektonskih rješenja, uporabi novih materijala i novih građevinskih tehnologija, težeći pri 
Sl. 5
tome za kulturnom i civilizacijskom nadgradnjom. [4] Ispitivanja i traženja najboljeg primjenjivog za određenu lokaciju u okvirima suvremene arhitekture donosi uvođenje novih oblika i materijala, ali i stalno ponavljanje poznatih, gdje se vremenom koje nesmiljeno prolazi, poredak vrijednosti mijenja kroz svladavanje odnosa unutar društva i financijske snage određenog trenutka. Unijeti u projekte ono što je već zapravo tu, što je vrijednost postojeće arhitekture i zatečenog mjesta, dovodi do projekata u kojima su primijenjeni odnosi i tehnike suvremene arhitekture, uvaženo postojeće i zatečeno na lokaciji. Potraga za konačnim, primjenjivim, izvedivim, rezultira rješenjima kroz koja su ispitivani mogući utjecaji na lokaciju, mogući odnosi s postojećim, s novim, sa samim sobom.
Sl. 6
Važnu ulogu u ovom procesu ima stvaranje uvida u domaću kulturnu scenu kroz prezentiranje vodećih arhitekata i umjetnika koji djeluju na našim prostorima, njihovih razmišljanja, želja, znanja i mogućnosti. Prepoznajući utjecaj koji stručne rasprave imaju na formiranje arhitektonske scene ne samo među arhitektima, već i među svima koji su u doticaju s arhitekturom i kulturom, moguće je aktiviranje šire valorizacije i prepoznavanja mjesta arhitekture u društvu, kroz razgovor o recentnim arhitektonskim djelima, njihovim protagonistima i utjecajem koji imaju na oblikovanje prostora. Potrebno je stvarati mogućnosti kvalitativne usporedbe nastale arhitekture i odnosa koje je stvara, čime se otvara mogućnost novog i drugačijeg sagledavanja prostora. Govoriti o vrsnoj arhitekturi nije moguće bez prepoznavanja kvalitete uvažavajući sve vanjske utjecaje i procese koji posredno ili direktno utječu na arhitekturu koja nas okružuje, od ekonomskih i društvenih do povijesnih i tehnoloških. Implementacija tehnološkog napretka i mogućnosti, uz minucioznu predanost traženju tehničkih rješenja koja će dati maksimum u krajnjem doživljaju, kako gradu, tako i slučajnom prolazniku. Složenost i sve veća prisutnost tehnologije u umjetnosti i arhitekturi neminovna je refleksija kompleksnih potreba suvremenog društva u cjelini.
Pred šezdeset godina promišljano je rješenje raskršća koju čine Ulica Grada Vukovara i ulica Hrvatske bratske zajednice, slagane su i preslagivane strukture koje su trebale potvrditi suvremenost i arhitekturom obilježiti mjesto na kojem je počinjao rasti novi grad, nova urbanost. U starim časopisima moguće je naći programe i opise natječaja, rezultate, a uspoređujući maketu [5] raskršća i prostora koji ga okružuje, vidljivo je da je od tada predlaganih projekata izgrađena Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski na sjeveroistočnom dijelu raskršća, zgrada Općinskog suda bez kubusnog aneksa iste visine koji je trebao biti uz ulicu Hrvatske bratske zajednice na jugoistočnom dijelu, te zgrada Gradske vijećnice na sjeveroistočnom dijelu bez dvije trećine kompozicije – nebodera uz Ulicu Grada Vukovara kao i bez dijela Vijećnice koji je trebao biti položen okomito na izgrađeni dio. Očito, izgradnja čitavog područja nije dovršena, izrađene su mnogobrojne studije, proveden je niz natječaja koji su redom ostajali samo predloženi projekti, i ostajala je slobodna zelena površina između Dvorane i Vijećnice koja se protezala od Glavnog kolodvora, preko Save, pa sve do Novog Zagreba. Vezano uz ovu lokaciju Snješka Knežević u nekoliko rečenica pojašnjava: Taj prostor ima pretpovijest. Još 1986. raspisan je natječaj za spomenik Josipu Brozu Titu na Trgu revolucionara, kako se trg tada nazivao; 1990. izrađene su studije za isti trg, preimenovan u Novi središnji trg; 1992. proveden je anketni natječaj za Trg Stjepana Radića, kako je glasio njegov novi (konačni) naziv, s Ulicom hrvatske bratske zajednice. U svim tim studijama predviđalo se uređenje površine između Gradske vijećnice i Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski u gradski trg. Tek 1999. javio se zahtjev, da se na njegovu dijelu postavi simbolička forma u spomen na sve pale ili stradale u Domovinskom ratu,…. [7] Grad živi, nije dovršen, prostori se planiraju, projektiraju i ne realiziraju, vrijeme prolazi. Izgradnja prethodno planiranog nije se dogodila, mijenjali su se programi. Danas je prostor izgrađen, nije se uredio trg niti pojavila zgrada, već simbol u prostoru, spomenik koji ima iznimnu simboličku vrijednost koja prerasta grad. Na službenim stranicama Grada stoji: Idejno rješenje za Spomenik domovini, autora Nenada Fabijanića, dobilo je prvu nagradu na natječaju koji su raspisali Grad Zagreb i Udruženje hrvatskih arhitekata. U nastanku koncepta razmatrani su urbanistički, arhitektonski i simbolički aspekti s obzirom na mjesto, urbani kontekst, arhitektonski identitet sredine i dominantnu simboličku važnost spomenika. [8]
Proveden je arhitektonski natječaj, arhitektonska struka je sudjelovala u programiranju, projektiranju i ocjenjivanju, a sve što je izloženo oku javnosti neminovno je izloženo i kritici. Ideja i projekt nagrađeni su prvom nagradom između pedeset i dva prijavljena rada – što je izuzetno puno prijedloga. Sam autor kaže: Vrlo je teško bilo graditi u vremenu kada se činilo da se sve urušava. Spomen-područje raslo je u izuzetno teškom vremenu pojave covida, potresa, otežane međunarodne suradnje, recesije, političkih izbornih i predizbornih ritmova, anonimnih podmetanja i zlonamjernih ‘kritika‘. Nekima je bilo teško prihvatiti činjenicu da je to primarno umjetnički dizajniran spomenik, a ne isključivo građevinsko zdanje. Hodao sam po žici sumnje i ushićenja. [7] Protok vremena, mirnoća koja je potrebna za sagledavanje kako djela, tako i konteksta, neminovno će dovesti do mnogih mišljenja i zaključaka. Moderna, živa, društvena i intelektualno korisna, slobodna kritika ne služi stoga samo kao priprema za estetski užitak u povijesnim djelima, nego prije svega, ima postaviti problem društvene sredine u kojoj živimo, gradskih i arhitektonskih prostora u kojima provodimo veći dio dana, tako da ih prepoznamo, da ih ‘znademo vidjeti’. [9] Očuvanje vrijednosti izgrađenog prostora je u činjenici da reflektira povijesnost i ljepotu, stoga svaka intervencija u njemu mora biti duboko promišljena, i u konačnici osviještena okom struke i građana.
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
[1] Odak, T., (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945.-85., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, Arhitektura, XXIX(196-199): 31-101, str. 31, Zagreb
[2] Siza, A., (2006.), Zapisi o arhitekturi, AGM, str. 43, Zagreb
[3] Turina, V., (1963.), Sudar dviju sudbina, Telegram, Zagreb, u: Rukopisi Vladimira Turine, (2007.), UPI-2M PLUS, str. 237, Zagreb
[4] Bobovec, B., (2010.), Arhitektonska izvrsnost kao baza arhitektonske politike, Čovjek i prostor, LVII[09-10(676-677)]: 86-88, Zagreb
[5] Venturini, D., (1960.), Natječaj za robnu kuću i kino, Čovjek i prostor, VII [12(105)]: 1 i 8, str. 1, Zagreb
[6] https://www.index.hr/vijesti/clanak/pitali-smo-struku-o-spomeniku-domovini-bukvalan-je-preskup-i-na-krivom-mjestu/2237703.aspx (pristupljeno 18.12.2020.)
[7] https://www.zagreb.hr/spomenik-domovini/149713 (pristupljeno 18.12.2020.)
[8] Zevi, B., (2000.), Znati gledati arhitekturu, Lukom, str.139, Zagreb