Slika 1. (naslovna) Maketa urbanističkog rješenja Zagrebačkog velesajma, Marijan Haberle
Ubrzana industrijalizacija Zagreba, uz trgovinu i značajan porast stanovnika, dovodi krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća do naglog rasta grada. Novi dijelovi gradskih naselja pružaju se na istok i na zapad od gradskog središta. Širenje grada prema sjeveru definirano je južnim obroncima Zagrebačke gore, a na jugu željezničkom prugom. Područje južno od željezničke pruge i sjeverno od rijeke Save tada se uglavnom koristilo za poljoprivredu. Postupno se na ovom području, uglavnom uz postojeće prigradske ceste, razvijala obiteljska izgradnja koja je ubrzo postala prepreka urbanizaciji južnog dijela gradske periferije. Generalni regulacioni plan za grad Zagreb iz 1936. godine obuhvaćao je i rijeku Savu kao i područje južno od toka, na kojem su planirani sportski sadržaji, međutim Drugi svjetski rat zaustavio je provedbu ovog plana. Nakon Drugog svjetskog rata, 1953. godine izrađena je Direktivna regulatorna osnova Zagreba, koja je obuhvaćala znatno šire područje od plana iz 1936. godine, pa tako i veće područje južno od Save.
Odluka da se izgradi novi most preko rijeke – Most Slobode, koji je pušten u promet 1959. godine, potiče bržu urbanizaciju čitavog područja na način da je ubrzana izgradnja cjelokupne infrastrukture, od struje, vodovoda i kanalizacije do primjerenih prometnica. Istovremeno se gradi novi kompleks Zagrebačkog velesajma. Do tada prisutno uzdužno širenje grada prema istoku i prema zapadu zamijenjeno je usmjeravanjem širenja grada na jug, preko rijeke Idejnim urbanističkim rješenjem južnog Zagreba iz 1962. godine koje je izradila grupa arhitekata u sklopu Urbanističkog zavoda grada Zagreba. Ovo rješenje obilježeno je ortogonalnim rasterom prometnica, uz novi gradski centar koji je bio logičan nastavak razvoja i širenja grada prema jugu. Povezanost planiranog novog centra s Velesajmom pokazuje jasnu namjeru nadopunjavanja sadržaja koji su namijenjeni kako stanovnicima, tako i posjetiteljima. Ubrzo nakon početka izgradnje Velesajma započela je i izgradnja prvih stambenih zgrada u novozagrebačkim stambenim naseljima Novi Savski gaj 1957. i Trnsko 1960. godine.
Slika 2.
Izgradnjom novog Velesajma nastojalo se osigurati primjerene prostorne uvjete za razvoj sajmovanja i ujedno potaknuti urbanizaciju i izgradnju područja Novog Zagreba. A za to je načinjen niz planova i rješenja koja su imala zadaću riješiti sve probleme nastanka novog grada južno od rijeke. Naprimjer, šest timova zagrebačkih urbanista izradilo je 1982. godine Studije centralnog gradskog prostora Trnja, Novog Zagreba i priobalja Save od Željezničkog mosta do Mosta mladosti koje su obuhvatile i centar Novog Zagreba, po dva tima iz: Urbanističkog instituta SR Hrvatske, Urbanističkog zavoda grada Zagreba i Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Područje istočno od Zagrebačkog velesajma uz središnju gradsku os bilo je idealno za preispitivanje veza starog i novog dijela grada na potezu koji je bio od iznimnog značaja za rast i definiranje grada. Urbanističkim rješenjima nastojalo se naći poveznicu starog i Novog Zagreba, a kao posebna zanimljivost može se istaknuti pokušaj prenošenja urbane matrice donjogradskog bloka u novozagrebačko okruženje. Transformacija ovog dijela gradskog područja u budući centar grada započela je prije više od pedeset godina. Logičan je slijed njegova položaja na glavnoj gradskoj osi s koje se mogu sagledati svi prirodni i povijesni slojevi u razvoju grada, što je iznimna vrijednost za grad veličine Zagreba.
Slika 3.
Vratimo se malo u prošlost – sajmovanje u Zagrebu ima tradiciju koja seže od kraja 11. stoljeća kada počinju prvi kraljevski sajmovi. Od 13. stoljeća datiraju i prvi sajmovi na Markovu trgu. Sajmovi, bila su to mjesta prodaje i razmjene dobara na glavnim trgovima Gradeca i Kaptola (do sredine 17. stoljeća), zatim se sele na prostor Manduševca, pa na Novi trg, da bi sredinom 19. stoljeća stigli na Sajmišni trg, te 1895. godine na područje današnje Martićeve ulice i 1930-ih na Heinzelovu ulicu. Od 1936. izložbe Zagrebačkog zbora održavale su se na Savskoj cesti (danas Studentski centar), a 1946. godine Zbor je preimenovan u Zagrebački velesajam, koji je 1956. godine premješten sa Savske ceste na područje južno od rijeke u današnji Novi Zagreb. U stvari početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, točnije 1953. godine, formira se gradska komisija koja ima zadatak načiniti podrobnu analizu i donijeti odluku o rješavanju konačne lokacije i izgradnje novog Zagrebačkog velesajma. Tijekom stoljeća sajmovi su premještani na nove lokacije, u pravilu periferno, i na taj su način potaknuli razvoj i stvaranje novih gradskih područja. U zagrebačkom primjeru, uglavnom prema jugu i rijeci Savi, čijim je prelaskom Velesajam potaknuo značajno širenje grada na područje tada gotovo neizgrađenog južnog dijela Zagreba koje je ubrzo postao Novi Zagreb.
Slika 4.
Prostorna matrica velesajma obilježena je nizom paviljona duž tri paralelna poteza u smjeru istok-zapad, dok je urbanističko oblikovanje zbog kratkih rokova za promišljanje i izgradnju potisnuto u drugi plan u odnosu na projekte pojedinih paviljona. Takav pristup stvorio je neusklađene prostorne odnose u cjelini i između pojedinih paviljona. Inače, glavni izvođač radova bilo je građevno poduzeće „Tehnika“ iz Zagreba. Kao napomena, početkom izgradnje novog velesajma tadašnje političko vodstvo uočava mogućnost da kroz izgradnju velesajma pokaže snažan razvoj gospodarstva i izvan granica države, te pokrene značajan međunarodni sajam u jugoistočnom dijelu Europe. Zagrebački velesajam je u to vrijeme bio jedini svjetski sajam kojeg su sredinom dvadesetog stoljeća, u vremenu zahlađenja političkih odnosa između kapitalističkih i socijalističkih zemalja, posjećivali izlagači iz svih zemalja, s posebnim naglaskom na nesvrstane zemlje, koje tada postaju značajno tržište. Usporedno sa Zagrebačkim velesajmom gradi se južno od današnje Avenije Dubrovnik i Brodarski institut koji je osnovan 1948. godine.
Odmah nakon realizacije prve etape izgradnje raspisan je 1957. godine natječaj za urbanističko rješenje Zagrebačkog Velesajma na koji su pozvani Marijan Haberle, Kazimir Ostrogović, Božidar Rašica, Vladimir Turina, Branko Vasiljević i Ivan Vitić. Rašičino urbanističko rješenje Zagrebačkog velesajma nastojalo je integrirati velesajam s cijelim novozagrebačkim područjem te naglasiti središnju gradsku os sjever-jug koja ima ishodište na Zrinjevcu. U sklopu velesajma izgrađen je znatan broj arhitektonski vrijednih paviljona, od paviljona „Zapadne Njemačke“ Ivana Vitića (danas paviljon broj 40), koji se naziva i „Viseći most“ kao i „Paviljon nacija“ (danas Klizalište Velesajam), preko „Mašinogradnje“ Božidara Rašice (danas paviljon broj 36), paviljon se naziva i „Teška industrija“, do paviljona „Turizam“ Zdravka Bregovca. Ovaj paviljon se nalazio na mjestu današnjeg paviljona broj 1 i bio je oblikovan kao sklop zatvorenih i otvorenih prostora natkrivenih tankim horizontalnim pločama koje su nosili vitki metalni stupovi, te paviljona „Đuro Đaković“ Miroslava Begovića (danas paviljon broj 28). Većina paviljona građena je tijekom druge polovine 1950-ih i početkom 1960-ih godina i to na način da su se udruživala financijska sredstva s izlagačima koji su paviljone gradili i određeno vrijeme u njima izlagali, nakon čega su ih ustupali Zagrebačkom velesajmu.
Slika 5.
U tome razdoblju očita je iznimna stručnost, organiziranost i suradnja arhitekata i građevinskih inženjera koji projektiraju konstrukciju. Uz brojna ograničenja i kratke rokove uspješno su izradili projektnu dokumentaciju i izgradili paviljone usporedive s najznačajnijim djelima onovremene arhitekture. Božidar Rašica – 9 paviljona od 1957. do 1976. ; Marijan Haberle -7 paviljona od 1956. do 1961. ; Ivan Vitić, 1957. ; Ivo Geršić, 1958. ; Zdravko Gmajner, 1960. ; Miroslav Begović, 1961. Od tada, možemo slobodno kazati, na Zagrebačkom velesajmu investira se isključivo u nužno održavanje postojećih zgrada i infrastrukture. Prostor Zagrebačkog velesajma zaštićen je od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture kao kulturno dobro i upisan u listu preventivno zaštićenih kulturnih dobara, dok su neki paviljoni posebno zaštićeni kao sastavni dijelovi građevnog fonda spomeničke vrijednosti.
Zoni „A“ odgovara režim potpune konzervatorske zaštite vrijednih graditeljskih struktura, pojedinačnih građevina i urbanističke matrice unutar koje je potrebno očuvati sva bitna obilježja prostorne i graditeljske strukture, kao i odnos izgrađenih i neizgrađenih površina. Kako piše – zaštitu je potrebno provoditi cjelovito, što podrazumijeva očuvanje i obnovu izvornih građevina i uređenje prostora prema detaljnim konzervatorskim uvjetima. Pa krenimo redom: Paviljon 36, „Mašinogradnja”, izgrađen je 1957. godine i riječ je o modernističkom remek-djelu arhitekta Božidara Rašice iz zagrebačke umjetničke grupe EXAT 51, u društvu svjetskih prvaka umjetnosti poput Vjenceslava Richtera. O kakvom je čudesnom djelu iz tadašnje Jugoslavije riječ, govori i činjenica da, primjerice, Belgijanci i danas njeguju Richterov „Jugoslavenski paviljon” u Bruxellesu s EXPO-a 58, gdje su smjestili školu i uopće ne razmišljaju o rušenju. Rašica je potom 1964. godine projektirao „Hipar”, ljusku koja je fragment geometrijskog „sedla”, plohe eliptičkog paraboloida. U to doba revolucionarna struktura izgrađena je kao mjesto za informacije, a danas ima oznaku H i povremeno se spominje u stručnim radovima od EU-a do SAD-a i dalje. Kineski arhitekt Cheng Sung Mao, napravio je 1956. godine projekt po kojem je godinu dana poslije dovršen stalni paviljon poznat kao Paviljon 11. Samo radi konteksta, New York Times je 1956. tvrdio da je SAD na Zagrebačkom Velesajmu u nepovoljnom položaju zato što ima prostor na staroj poziciji Velesajma, a SSSR i Kina, s druge strane, imaju paviljone na novoj lokaciji. Paviljon je jedinstven u cijeloj Europi kao jedina sačuvana kineska građevina koju su u 20. stoljeću na Starom kontinentu podigli Kinezi u svom tradicionalnom stilu, s kamenim ukrasima na fasadi, rezbarenim drvenim vratima i ogradama na stubištima te drugim ukrasnim elementima u unutrašnjosti.
Slika 6.
Jedan od prvih paviljona je broj 40, izgrađen po nacrtima arhitekta Vitića, a konstrukciju potpisuje Kruno Tonković, koji su u nevjerojatno kratkom roku osmislili originalno rješenje koje se moglo mjeriti s najvećim arhitektonskim ostvarenjima sredine dvadesetog stoljeća. Elegantna silueta i mrežaste rebraste plohe zabatnih zidova čine ga jednim od prepoznatljivih orijentira Zagrebačkog velesajma. Projektiran je pod nazivom izložbeni paviljon Zapadne Njemačke, a danas je u funkciji klizališta i nije u sastavu Zagrebačkog velesajma. Originalnost ovog paviljona jest njegov krov sedlaste plohe koji s obzirom na svoje dimenzije predstavlja vrhunsko arhitektonsko ostvarenje svoga vremena. Dodatni izazov za projektante i graditelje bio je nevjerojatno kratak rok, od svibnja do početka rujna, odnosno otvorenja jesenskog sajma zbog čega je Tonković okupio desetak inženjera i tehničara koji su za tri mjeseca napravili svu dokumentaciju, a istovremeno su se počeli kopati temelji pa su svi građevinski radovi trajali tek nešto više od tri mjeseca i izvedeni su vrlo kvalitetno.
Paviljon 35 sagradila je 1964. Istočna Njemačka, koja je projektiranje prepustila hrvatskom arhitektu Božidaru Rašici, koji se odlučio na jednostavne linije i kombinaciju stakla i armiranog betona pa sam monumentalni objekt izvana i ne izgleda posebno atraktivno. No poseban je po šest visokih betonskih stupova u središnjoj hali koji nose konstrukciju paviljona. Zbog visine su u njemu svoje glomazne eksponate nekoć izlagale građevinske tvrtke. Prvi sovjetski paviljon na Zagrebačkom Velesajmu, Paviljon 9, djelo je arhitekta Jurija Abramova. Njegov paviljon od prefabriciranih elemenata iz 1956. visine je 14 metara s rasponom luka većim od 27 metara. No raskoš razotkriva njegova unutrašnjost sa zakrivljenim armiranobetonskim lukovima koji čine veći dio stropa. Zgrada je danas u dobrom stanju. Koristi se kao izložbeni prostor, a kad nema sajmova, iznajmljuje se i za koncerte, festivale, snimanje spotova i reklama.
Mora se spomenuti da je Čehoslovačka u Zagrebu imala već 1922. godine na tadašnjem sajmu paviljon, a među prvima je na Velesajmu 1956. sagradila novi kojem je dodijeljen broj 20. Djelo je češkog projektanta Josefa Hrubýja i poseban je po bačvastom krovu, odnosno drvenoj nosivoj krovnoj konstrukciji. Krovište i fasada sanirani su prije nekoliko godina pa je zgrada u jako dobrom stanju i u njemu je već godinama smješten Badminton centar. Paviljon 12 projektirali su talijanski arhitekti Raffaele Contigiani i Giuseppe Sambito. Te, 1962. godine pokazali su mogućnosti gradnje novim tehničkim rješenjima projektom preokrenutih rebrastih piramida od laganog betona i sve to prekrili metalnim i staklenim stijenama, tako vješto da je konstrukcija izvana ostala jasna. Ulaz krase četiri armiranobetonske u zeleno obojene obrnute piramide i još osam takvih piramida u unutrašnjosti. Zbog obilja svjetla i atraktivnog dizajna u njemu su se održavale najatraktivnije velesajamske priredbe poput Auto show-a.
Prema rješenju o zaštiti, imamo i graditeljski fond naglašene ambijentalne vrijednosti, unutar koje se preporučuje očuvanje popisanih građevina ambijentalnog značaja, uz mogućnost njihove rekonstrukcije u postojećim gabaritima s prilagođavanjem oblikovanja pročelja današnjim potrebama. Tu su: Paviljon „Laka industrija I” (Paviljon 5) iz 1956. godine i Paviljon „Laka industrija II” (Paviljon 6) iz 1957. godine arhitekta Marijana Haberlea, Paviljon SR Njemačke (Paviljon 8) arhitekta Petera Pixisa iz 1960. godine, Paviljon DR Njemačke (Paviljon 18) arhitekta Richarda Paulicka iz 1957. godine te Paviljon „Đuro Đaković” (Paviljon 28) arhitekta Miroslava Begovića iz 1961. godine.
Zajedničko obilježje Zagrebačkog velesajma i Novog Zagreba je povezan i nedovršen urbanistički koncept koji se s vremenom i do određene mjere prilagođavao suvremenim potrebama. Danas je područje Zagrebačkog velesajma prostorna razdjelnica Novog Zagreba, koja sve teže prati suvremene potrebe grada. Unutar prostornih međa „Kulturno-povijesne cjeline Zagrebačkog velesajma“ označene su i građevine bez osobite vrijednosti i značenja, kao dijelovi na kojima su mogući značajniji zahvati rekonstrukcija ili uklanjanja te nova izgradnja uz obvezno poštivanje izvorne urbanističke matrice. Specifični sklop velesajma u kontekstu razvitka Grada Zagreba i njegovog prelaska na prekosavsko područje nadilazi okvire i ograničenja funkcije, lokacije i razdoblja, i možemo ga smatrati polazištem razvoja Novog Zagreba.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec, dipl. ing. arh.
Literatura:
Bobovec, B., Mlinar, I., Sentić, D., (2012.), Zagrebački velesajam kao poticaj razvoju novozagrebačkog centra, u: Prostor, 20(2012), 1(43): 186-197, Zagreb
Istraživanje i rad na sistematizaciji građe o Zagrebačkom velesajmu i akterima uključenim u razvoj u razdoblju od 2011. do 2024. godine.
Za one koji žele znati više: https://korak.com.hr/dr-sc-borka-bobovec/
Grafički prilozi:
Sl. 1 Marijan Haberle, maketa Zagrebačkog velesajma
Sl. 2 Pogled na Zagrebački velesajam, Marijan Haberle, Paviljon „Laka industrija“
Sl. 3 Miroslav Begović: Paviljon „Đuro Đaković“ u izgradnji
Sl. 4 Pogled na Zagrebački velesajam ; Aleja Nacija ; Paviljon „Teške industrije“, str. 4
Sl. 5 Ivo Vitić: „Viseći most“
Sl. 6 Božidar Rašica: Paviljon „Mašinogradnja“
Izvor: Sl. 1, 2, 3, 5 i 6 – Hrvatski muzej arhitekture HAZU ; Sl 4 – nn, Novo urbanističko rješenje Zagrebačkog velesajma, intervju s projektantom Ing. arh. Božidarom Rašicom, u: „Čovjek i prostor“, 67, god. IV, 15.X.1957. , str 1 i 4-5