Begović se čitavog života bavio projektiranjem i oblikovanjem interijera izložbeno-prezentacijskih prostora Sve je započelo 1952. godine izradom diplomskog rada na temu projekta Galerije moderne umjetnosti u Zagrebu, na lokaciji tadašnje Ulice proleterskih brigada. Početak tematskog niza briljantno markira izložbeni paviljon tvornice Đuro Đaković na Zagrebačkom velesajmu 1961. godine, nakon kojega slijedi adaptacija i unutrašnje uređenje Atelijera Meštrović u Mletačkoj 8 u Zagrebu. Ondje je Begović s pažnjom uvažio povijesni identitet zagrebačke gornjogradske zgrade te oblikovao prostorno-funkcionalne zahvate poštujući atmosferu Meštrovićeva životnog ambijenta i umjetničkih djela.
Slika 2.
Pripadao je sloju arhitekata koji se družio s brojnim likovnim umjetnicima, među kojima i sa slikarom Krstom Hegedušićem. Tako je u vrijeme procvata naivnog slikarstva u okolici sela Hlebine 1960-ih godina preuzeo izradu projekta Galerije naivne umjetnosti u čije je oblikovanje unio motive, proporcije i materijale autohtone arhitekture i svijeta naive u izričaju novog regionalizma. U neizvedenom projektu adaptacije postojeće i projektu nove zgrade Moderne galerije u Zagrebu (1969. – 1975.), Begović je posegnuo za pluralističkim odnosom starog i novog, prisutnim u nizu svjetskih galerijskih intervencija, kreirajući snažno izražene kubističke volumene, rastvorene staklenim opnama.
Slika 3.
Naposljetku, visokovrijedne likovne prezentacije unutrašnjeg uređenja zagrebačkih trgovina Elektrotehna i Ukus (1957. – 1958.) ukazuju na Begovićevu pažnju koju je podjednako iskazivao i projektima novih komercijalno-prezentacijskih prostora u samom središtu grada, što će postati primjer za daljnja rješenja u povijesnim jezgrama. Doktorsku disertaciju „Razvoj i perspektiva arhitekture muzeja umjetnosti“ obranio je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine utemeljivši je na iskustvima prikupljenim tijekom rada na dotadašnjim projektima vezanim uz muzejsku scenu.
Izložbeni paviljon. Alkemična mješavina svjetlosti, materijalnosti i lakoće: Izložbeni paviljon tvornice Đuro Đaković, smješten na ledini novoga Zagrebačkog velesajma, bio je Begovićev jedini projekt koji nije morao imati odnos prema okolnom terenu već samo prema planskoj transformaciji područja južno od rijeke Save, odnosno – prema užem prostoru Velesajma. I taj rani rad, kao i gotovo svi kasniji radovi, rezultat je studioznih priprema i „risanja“ niza varijantnih rješenja koja su u konačnici rezultirala impozantnim djelom ostvarenim čistim arhitektonskim sredstvima i snagom konstrukcije koja je omogućila značajnu konfiguraciju prostora te prožimanje prostora uspostavljenih neovisno, ali i funkcionalno s obzirom na izložbenu namjenu paviljona. Izvanredno oblikovani čelični stupovi prihvaćaju ploču krovne konstrukcije i obostrano je, konzolno, protežu daleko u prostor. Staklena ovojnica gornje etaže i prizemlje koje ostaje pretežno rastvoreno ostvaruju osjećaj lebdenja na tragu avangardne umjetnosti i arhitekture konstruktivista (Tatlin, Meljnikov, Vesnin), čiju je težnju za oblikovanjem prostorne negacije gravitacije Begović izuzetno cijenio. Pripadao je generaciji arhitekata za koju je barcelonski paviljon Mies van der Rohea bio neprikosnoveni simbol arhitektonike 20. stoljeća. Kod Begovićeva paviljona te su premise kreativno nadograđene osobnom interpretacijom smjele konstrukcije, optički rastvorenog prostora i lebdećeg volumena podržanog snažnim krilima.
Slika 4.
Atelijer Meštrović. Zadatak stvaranja slojevitog jedinstva: Hrvatski kipar Ivan Meštrović u razdoblju od 1922. do 1942. godine živio je i djelovao u zagrebačkoj gornjogradskoj zgradi iz 17. stoljeća. Prostor zgrade i omanjeg atrija uređen je s dužnom pažnjom 1963. godine kao Meštrovićev spomen-atelijer. Arhitekt Begović na tom se zadatku iskazao kao suptilan projektant koji istančanim mikroambijentima oplemenjuje ljepotu skulptura; svijetlim koloritom ostvaruje prozračnost; minimalnom intervencijom ujedinjuje vanjski i unutrašnji prostor te znalački ugrađuje diskretnu galerijsku rasvjetu. Prostor atelijera Begović nije oblikovao posezanjem za konceptom interpretacije Meštrovićeve sklonosti secesiji ili klasicizmu, kao ni za sučeljavanjem baroknog ambijenta s tada aktualnim modernizmom. Te pristupe koristit će u pluralističkoj koncepciji zgrade Moderne galerije ili u izričaju neolokalizma Galerije Hlebine. U slučaju Meštrovićeva atelijera, Begović je prisutan kao krajnje suzdržan arhitekt – nenametljivo dorađuje prostornofunkcionalne zahvate u ambijentu povijesne zgrade ostvarujući sukladnost Meštrovićevih djela s ambijentom Meštrovićeva doma. U vremenu stvaranja projekta redale su se, naime, brojne polemike o tome na koji bi način valjalo pristupiti projektiranju i uređenju prostora Meštrovićeva ateliera u Zagrebu. Dvojba je bila – dati prioritet ambijentu ili djelu, pri čemu se Begović odlučio za djelo. Nit vodilja bila je njegova stalna želja da svjetlom i svjetlošću istakne svu ljepotu skulptura stavljajući prostor u drugi plan, u funkciju koja mu i jest primarna; jer prostor je okvir, a izložak bit koja je svjetlošću dovedena do konačne ljepote.
Slika 5.
Galerija Hlebine. Projekt sukladan prirodi zadatka i konteksta: Kreirati prostor za određeno umjetničko djelo traži od arhitekta razumijevanje te specifično zadane umjetnosti za koju stvara prostor, a u ovom slučaju Begović je tražio i razumijevanje specifičnog ambijenta regije u kojoj je nastajala naivna umjetnost. Preuzimajući izradu projekta i realizaciju tamošnje Galerije naivne umjetnosti uključuje se i on u svijet naive, ali u znaku internacionalnog stila moderne arhitekture. Uključivanjem proporcija i materijala autohtone arhitekture Begović komponira karakteristične sustave od nekoliko dvorišta rastvarajući krovnu konstrukciju. Begović s pažnjom oblikuje prostorne kompozicije nove Galerije koristeći se elementima ruralne arhitekture – skromno oblikovane prizemnice s rastvorenim krovištem gospodarskih zgrada, kao i funkcionalne elemente moderne arhitekture kao što su ostakljene plohe vanjskih zidova. Očuvanjem naive naivnom arhitekturom stvorena je simbioza koja – kako to primjećuje akademik Andrija Mutnjaković – poprima ontičku izvrsnost temeljenu na suvremenim spoznajama galerijske tehnologije. U tekstu koji piše nakon što je Begović dobio Nagradu za životno djelo Viktor Kovačić, Mutnjaković citira misao arhitektice Sene Gvozdanović-Sekulić i ustvrđuje: „Traži se tu od arhitekture ne samo da razumije umjetnost, za koju stvara prostor, već i uvjete iz sredine u koju ima adekvatno arhitektonski nastupiti.“ U Galeriji Hlebine stoga se razaznaju početci Begovićeva istraživačkog rada na društveno osmišljenim koncepcijama suvremenih muzeja za umjetnost, a kojima jasno određuje neodvojivost umjetničkog djela od prostora u kojima je nastalo.
Slika 6
.
Nova zgrada Moderne galerije u Zagrebu – dihotomija starog i novog: Begović je svoje druženje s cijelom generacijom likovnih umjetnika djelatnih sredinom 20. stoljeća okrunio neizvedenim projektom dogradnje zgrade Moderne galerije u Zagrebu, smještene u reprezentativnoj neorenesansnoj uglovnici sagrađenoj 1883. godine prema projektu bečkog arhitekta Otta von Hofera. Prostrano dvorište bilo je pogodno za smještaj dodatnih galerijskih dvorana te se Begović odlučuje nadovezati novu zgradu kao dopunu dvaju uličnih traktova zgrade s još dva trakta kojima formira gotovo kvadratni blok koji upotpunjuje dijagonalnom spojnicom u dvorištu, usmjerenom na glavni ulaz. Na taj način postojeća i nova zgrada povezane su u funkcionalnu cjelinu s naglašenom dijagonalom koja teče od uglovnog ulaza stare palače do dvorišta i glavnog ulaza nove zgrade, kojim se pristupa u kompleks Galerije. Begovićeva dikcija, kako primjećuje akademik Mutnjaković, poprima ovdje potpuno drugačiju konotaciju – to je galerija njegovih prijatelja slikara, kipara, grafičara te se više ne osvrće na povijesnu neorenesansnu baštinu već koristi arhitektonski izričaj sukladan svjetonazoru i umjetničkim dostignućima svoje generacije i spoznajama utemeljitelja moderne umjetnosti. Stoga je novu zgradu Moderne galerije oblikovao na tragu kubističke arhitekture – snažno izraženih volumena rastvorenih staklenim opnama. Takav pluralistički odnos starog i novog prisutan je i u nizu svjetskih galerijskih intervencija. U promišljanju dihotomije staro – novo, Begović svakom projektu prilazi individualizirano, odmjereno dozirajući novitet i arhaičnost, rekreiranje i kreiranje.
Komercijalni interijeri kao novi prezentacijski prostori: Prvi komercijalni interijer u Zagrebu realiziran je kao adaptacija i unutrašnje uređenje prostora razine prizemlja kuće Vasić u zagrebačkoj Ilici 11 koja ima status kulturnog dobra. Prizemlje je već osnovnim projektom bilo predviđeno za trgovački prostor koji se trebao uključiti u niz najamnih trgovačko-stambenih zgrada na samom početku Ilice koje danas predstavljaju spomeničku cjelinu arhitekture i urbanizma na temu urbanog modela najužega gradskog središta. Krajem 1950-ih godina osnažena trgovačka struktura već je uvelike ušla u razdoblje rekonstrukcije i adaptacije postojećih trgovina. Tako i u prizemlju navedene zgrade Vasić, Begović radi na oblikovanju unutrašnjosti dvaju lokala, Elektrotehne i Ukusa. Prostor lokala uvučen je od postojeće linije pročelja kojim je Ilica zadobila komercijalno proširenje, a prostor ulice uvučen je u prizemlje, čime je prolaznik izmaknut s uobičajenog pravca kretanja i na taj način blago skrenut u unutrašnji prostor. Izlog kao transparentna barijera koja dijeli javni prostor od unutrašnjosti takvim je uvlačenjem u odnosu na građevinski pravac i uobičajene prostore izloga duž ulice omogućio nesmetano zadržavanje uza šareni svijet dućana, a samim time i mogućnost da slučajni prolaznik postane potencijalni kupac. Već se tada može govoriti o danas popularnom showroomu, smještenom u razini podruma u koji se silazilo stubama u produžetku ulaza u prizemlju. Atrakcija, prepoznatljivost i mogućnost zadržavanja pozornosti važan je element u svakom interijeru. Begović je tako stvorio nov, visokovrijedan komercijalni prostor u samom središtu grada, što je poslužilo kao predložak za druga rješenja u povijesnim jezgrama gdje je prostor ograničen, a samim time i skup. Naposljetku, u maniri najprestižnijih trgovina, Begović je posjetitelju i potencijalnom kupcu omogućio da sabere dojmove o onome što je vidio opušteno sjedeći u ugodnoj garnituri pozicioniranoj u prostoru na kraju obilaska.
Crtice o Begoviću: Miroslav Begović (Osijek, 1925. – Zagreb, 2004.) rođen je u osječkoj građanskoj obitelji. U Zagreb dolazi neposredno prije Drugoga svjetskog rata. Od 1945. godine studira na Arhitektonskom odjelu zagrebačkoga Tehničkog fakulteta. Turbulentne ratne godine donose Begoviću brzo emotivno, političko i intelektualno sazrijevanje, što je u njegovim studentskim danima rezultiralo studioznim i nadasve ambicioznim pristupom arhitekturi. Mladog je Begovića rano zapazio Mladen Kauzlarić i uveo ga u svijet arhitekata koji su oblikovali tadašnje arhitektonske i društvene smjernice te prostor uopće. Fin, uglađen, u besprijekorno skrojenim odijelima, brzo se pozicionirao na arhitektonskoj i društvenoj sceni, a kroz rad na fakultetu s vremenom je oko sebe okupio grupu arhitekata koji su ga pratili u projektima. Opredijeljenost za znanstveni pristup, koji je sam po sebi dugotrajan, uza sklonost stalnim promjenama i tvrdoglavost u namjeri da iz projektnog zadatka i trenutka u kojem stvara izvuče maksimum, činile su ga teškim suradnikom. Promjene na projektima znale su biti zaustavljene tek rečenicom nekog od suradnika: „Zatuširano je, profesore; ne može se više mijenjati!“ – što je, uz otpuhivanje dima iz sveprisutne lule, prihvaćao i kretao dalje. Tijekom gotovo pedesetogodišnje prisutnosti na arhitektonskoj sceni nametnuo se kao vrstan pedagog i ustrajan borac za implementaciju novog u postojeći kontekst – bez lažnog dodvoravanja ni javnosti ni struci. Godine 1980. promoviran je u doktora tehničkih znanosti te izabran u zvanje redovnog profesora. Iza sebe je ostavio projekte, ali jednako tako i trag prepoznatljiv u radu svih njegovih studenata koji su u polumraku predavaonice na trećem katu, gledajući slajdove, upijali riječi, stavove te odnos prema životu i arhitekturi.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec, dipl. ing. arh.
Izložba iz fundusa Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU u povodu 20. obljetnice smrti akademika Miroslava Begovića (1925. – 2004.) bila je otvorena od utorka, 24. rujna do petka, 4. listopada 2024. u Knjižnica HAZU – zapadni atrij na Strossmayerovom trgu 14 u Zagrebu.
Posjetite digitalnu inačicu izložbe: www.begovic.hazu.hr
Literatura:
Bobovec, Borka, Miroslav Begović, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ; Udruženje hrvatskih arhitekata, 2013., Zagreb
Grafički prilozi (Hrvatski muzej arhitekture HAZU):
- Projekt Galerije moderne umjetnosti u Zagrebu, diplomski rad, Tehnički fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1952.
- Izložbeni paviljon tvornice Đuro Đaković (paviljon br. 28) na Zagrebačkom velesajmu, 1960. – 1961., Lokacija realizacije: Avenija Dubrovnik 15, Zagreb Suradnik: V. Viličić, I. nagrada na natječaju
- Adaptacija i unutrašnje uređenje Atelijera Ivana Meštrovića u Zagrebu (tada: Atelje Meštrović, Gradska galerija suvremene umjetnosti), 1961. – 1963., Lokacija realizacije: Mletačka 8, Zagreb, Autor postava: Edo Kovačević; izbor skulptura: V. Barbić; konzultant za rasvjetu: A. Čop, R. Žurić, konzultant za hortikulturu: S. Seissel, Suradnici: V. Viličić, D. Kladarin, Z. Lončarić, N. Mareković, N. Tvrtković, Kviz, Leiher, Mišik, Nagrada grada Zagreba za 1963. godinu
- Galerija naivne umjetnosti Hlebine u Hlebinama, 1963. – 1968. (druga etapa: 1974. – 1985.), Lokacija realizacije: Trg. Ivana Generalića 15, Hlebine, Suradnici: B. Alaupović, K. Fišćur, Z. Malinarić, Z. Mlinarić, A. Ratković
- Adaptacija postojeće i projekt nove zgrade Moderne galerije u Zagrebu, 1969. – 1975. (projekt; neizvedeno), Lokacija projekta: Ulica Andrije Hebranga 1, Zagreb, Konzultanti: R. Dragović, E. Ehrlich, M. Šram
- Adaptacija i unutrašnje uređenje trgovina Elektrotehna i Ukus u Zagrebu, 1957. – 1958., Lokacija realizacije: Ilica 11, Zagreb, Suradnici: Grakalić, Knez, M. Šram, N. Tvrtković