PVC podne obloge u bolnici

Opis nedostataka

Podna obloga je izrađena od homogenog i provodnog PVC-a u obliku ploča, varenih na spoju. Polagali su je u drugom i četvrtom katu bolnice, i to na samorazlijevajuće anhidridne estrihe. Pojavili su se više ili manje široki mjehuri i odizanje ploča. Ondje, gdje su PVC-ploče već bile uklonjene, jasno se vidi razlika između tankog cementnog izravnavajućeg sloja i estriha.

Slika br. 1: Razlika između tankog cementnog izravnavajućeg sloja i anhidridnog estriha (gore)

Vareni spojevi na oblozi koja je još položena nisu bili izrađeni dovoljno pažljivo, jer su ploče kod spojeva oštećene u približnoj širini od 2 centimetra.
U drugom i četvrtom katu nalaze se veliki prostori operacijskih dvorana sa provodnim PVC- oblogama, gdje je uzemljenje izvedeno preko bakrene mreže. Nju su polagali između izravnavajućeg sloja i estriha, umjesto neposredno ispod PVC- obloge, što ukazuje na ranije »nestručne« popravke i cijelom sustavu ne pruža potrebnu električnu sigurnost.
Zidovi su izrađeni od siporeksa, obloženog zidnim pločama od PVC-a. Završni dijelovi su polukružni, kao što je uobičajeno za podne obloge u bolnicama, i izrađeni od PVC-a drukčije boje te spojeni sa podnom i zidnom oblogom.
U petom katu je PVC drukčije boje položen na izolacijski sloj, koji bi trebao služiti kao parna zapreka isuviše velikoj vlazi iz podloge, jer je baš radi prodora vlage kroz zidove već bio otkriven i utvrđen njezin izvor.
I na ovoj su oblozi nastali mjehuri, nepravilnosti prilikom varenja spojeva i drugi nedostaci. Dok se hoda po njoj, osjećamo da čitava obloga nije stabilna, a ponegdje i »škripi«, jer se izravnavajući sloj odvaja od estriha.

Analiza pogrešaka

Nosiva konstrukcija je izrađena od betona, armiranog mrežom i ugrađenog na profiliranu pločevinu. Na beton je bio položen sloj zvučne izolacije od polietilena, a na njega kompenzacijski sloj različite debljine (do približno 15 centimetara) od lakog cementa i ekspandiranog polistirola u kuglicama (vidi sliku br. 2).

Slika br. 2: Kompenzacijski sloj od lakog cementa i ekspandiranog polistirola u kuglicama

Na kompenzacijski sloj su položili 0,06-milimetarski sloj polietilena, koji služi kao zapreka pari. Na taj sloj je bio ugrađen samorazlijevajući anhidridni estrih debljine od približno 1,5 (operacijska soba u drugom katu) do približno 5 centimetara (četvrti kat). Poprečna zacrtana debljina estriha je iznosila 3,5 centimetra. Izvođači su sve slojeve ugrađivali na svim katovima.

Zidovi od siporeksa su bili učvršćeni neposredno na anhidridni estrih, a polagač estriha nije znao da će se naknadno još ugrađivati i razdjelni zidovi.

U kompenzacijskom sloju najvjerojatnije nema električnih naprava, već samo poneka cijev odnosno kanal, kojega je moguće otkriti s lakoćom.

Na anhidridni estrih je bila položena cementna izravnavajuća masa u dva sloja, i to različitog sastava. Prije toga je površina estriha bila izbrušena, da bi, kako je propisao dobavljač, uklonili površinski sloj odnosno »bleeding«, koji sadrži mnogo dodataka i iznimno finog inertnog materijala. Prije izravnavajuće mase se na izbrušeni estrih nanio i premaz, koji je trebao poslužiti kao izolacija, te vezni sloj između anhidrida i cementnog materijala, a oni su – kako se zna – međusobno nespojivi zbog mogućeg nastanka etringita, kao posljedice sulfatne korozije.

Radi odabranog konstrukcijskog sustava trenutno je stanje ovakvo:

• podložni sloj ne može radi profilirane pločevine izlučivati kroz donju stranu suvišnu vlagu u odnosu na ravnotežnu vlagu pojedinih materijala;
• kompenzacijski sloj se obično ugrađuje skoro u tekućem obliku, dakle – sa mnogo vode, a nju cement ne iskorištava u cijelosti za svoje vezivanje. Zbog toga sloj s ekspandiranim materijalom – radi svoga poroznog sastava i dugog vremena stvrdnjavanja – sadrži preveliku količinu vlage, i to duže vrijeme, odnosno – ako raspoređivanje vlage nije moguće, kao što se događa u našem primjeru – zauvijek. Suvišna vlaga će se neumitno kondenzirati oko gornjih slojeva. Kao što je vidljivo iz slike br. 3, kuglice od polistirena se nalaze na vrhu kompenzacijskog sloja, što jasno govori da je spomenuti materijal bio ugrađen sa više vode od količine koja je propisana;
• sloj parne prepreke je obično sastavljen od svega jednog sloja neregeneriranog polietilena sa koeficijentom prohodnosti pare (μ) približno 100.000 i debljine od najmanje 0,10 milimetara. Takvu uporabu obično savjetuju i proizvođači materijala za estrihe. Manja debljina parne zapreke ne može dovoljno dobro zaustaviti prolaz pare iz donjih u gornje slojeve. Prema talijanskom standardu UNI 8381 »Nosivi slojevi za podne obloge – uputstva za planiranje i izvedbu«, parna zapreka mora biti i sama zaštićena još jednim slojem plastičnog materijala, koji može biti i tanji. U našem je slučaju pored pretankog polietilena (od 0,06 milimetara) nedostajao još i ovaj dodatni zaštitni sloj, ali prije svega se nisu poštovala sljedeća pravila:

1.  podložni sloj je sasvim nepropustan, pa i za paru odozdo;
2.  kompenzacijski sloj na bazi ekspandiranih materijala bolje zadržava vodu od drugih sustava i slabo je otporan na kompresiju;
3.  ugradnja samorazlijevajućeg estriha je mogla oštetiti tanki polietilen, jer je bio položen na kompenzacijski sloj koji se steže;
4.  anhidridni estrih je iznimno osjetljiv na vlagu; no, sporan je i što se tiče njegove usklađenosti sa drugim građevinskim materijalima (cement), i za daljnje polaganje PVC podnih obloga zahtijeva vrlo mali udio suvišne vlage (0,5 posto, mjereno aparatom CM). Kod cementnog estriha je vlaga 2-postotna, što znači da kod uporabe anhidridnog estriha treba biti utoliko pažljiviji;
5.  učvršćivanje zidova od siporeksa, izvedba bušotina ili pričvršćenje dodatnih elemenata moglo je oštetiti nepropusni sloj od polietilena.

Nakon proučavanja počinjenih pogrešaka, na kraju možemo ustvrditi da su odvajanje obloge i mjehuri u drugom i četvrtom katu nastali radi bušenja, rezova i oštećenja polietilenskog sloja te njegovih ne posve odgovarajućih tehnoloških svojstava.

Slike br. 3 i 4: Kuglice od polistirena su na vrhu kompenzacijskog sloja i moguće ih je jednostavno ukloniti – rukom.

Zbog toga je došlo do kondenzacije vlage (ponegdje se stvorila čak i voda u tekućem stanju, i premda se ona sada više ne opaža, njezina nazočnost vidljiva je iz opisanih pogrešaka). Ona je stigla iz kompenzacijskog sloja na površinu, odnosno u prostor između cementnog izravnavajućeg sloja i anhidridnog estriha, što je izazvalo odstupanje izravnavanja od estriha radi nastajanja etringita. U nekim slučajevima je odvajanje pospješeno i premalo intenzivnim brušenjem anhidridne površine, gdje su ostali široki tragovi takozvanog bleedinga, koji je topiv u vodi i brzo se odvaja.

Nemoguće je odrediti koji je od nabrojenih uzroka preovladao i kakvi su odnosi njihova utjecaja na površinu, ali je u svakom slučaju djelovanje sviju njih dovelo do sljedećega:

•  kompenzacijski sloj je bio pokriven estrihom prekasno, odnosno kada je ovaj već sadržavao previše vlage. Potrebno najkraće vriijeme za sušenje nije se poštovalo;
•  polietilenski sloj nije bio posvuda položen dovoljno pažljivo, usto sa  prekrivanjem svakih 20 centimetara i potom zalijepljen;
•  polietilen je bio oštećen tijekom ugradnje estriha, odnosno – oštećenja njegove površine nastala su i ondje, gdje nije bilo dodatnih dijelova i bušenja;
•  sloj polietilena je bio oštećen ili probušen tijekom namještanja vodilica, učvrščivača vrata, pokrivnih letvi i sličnoga, jer je debljina anhidridnog estriha ponegdje pretanka za korištene elemente za učvršćenje. Postavilo se i pitanje, jesu li monteri uopće bili upozoreni na predviđenu ili, još bolje, najmanju debljinu estriha te na teškoće koje bi mogle nastati ako se ošteti sloj polietilena;
•  polietilen je bio prerezan kada su sanirali raspukline u estrihu i zalijevali ih epoksidnom smolom;
•  polietilen je bio prerezan kada su planirali kuda će prolaziti odvodne cijevi;
•  suvišna vlaga iz podložnog i kompenzacijskog sloja uzrokovala je da je na spoju između anhidridnog estriha i cementne izravnavajuće mase nastao etringit, igličasti kristal,koji nastaje kao posljedica sulfatne korozije.
• »Izravnavajući paket« – premaz i masa za izravnavanje – bio bi u optimalnim uvjetima sigurno učinkovit, ali on ne može djelovati ako vlaga u estrihu nije bila 0,5-postotna, tako da su počele pronicati ili voda, ili vlaga;
•  anhidridni estrih nije prije nanošenja premaza i mase za izravnavanje bio dovoljno izbrušen (površinski bleeding), što je još pripomoglo odvajanju obloge;
•  debljina anhidridnog estriha je premalena, što je uzrokovalo nastanak raspuklina, oštećenja PVC – podne obloge i loše utjecalo na otpornost podne obloge, koja sa protjecanjem vremena ne bi bila dobra za predviđena radna opterećenja.

Uza sve ovo, mogli bismo dodati još zamjerki u vezi stručnosti polaganja PVC – podne obloge (poput loše izvedbe varenih spojeva, što ne bi izazvalo poteškoće kod funkcionalnosti podne obloge, ali je neprihvatljivo sa estetskog stanovišta).

Prijedlozi za rješenje

Drugi kat

Većina površine u drugom katu nije oštećena radi vlage iz podloge. Isto tako, mjehura nema po cijeloj površini, ali su unatoč tome opažena odstupanja i pojedinačni mjehuri zbog brojnih, već ranije spomenutih čimbenika (bušenje, rezanje, odvodne cijevi …). Sanaciju bi trebalo izvesti ovako:

• na oštećenim mjestima moramo ukloniti PVC- oblogu i završetke;
• moramo ukloniti estrih i kompenzacijski sloj. Ako je oštećena i zvučna izolacija, treba je odmah zamijeniti. Stari estrih treba prerezati dijamantnim diskom, i to tik do izdignutog završnog dijela obloge. Kompenzacijski sloj uklanjamo tako da uza zidove ostavljamo pojas od približno 10 centimetara, koji će poslužiti kao uporište zidovima;
•  kada smo uklonili sav suvišni materijal, polažemo novi kompenzacijski sloj od lake cementne, već gotove mješavine, koja se brzo suši. Polažemo takvu debljinu, da na nju možemo ugraditi od 6- do 6,5-centimetara estriha;
• nereciklirani polietilen polažemo tako, da se folija prekriva na širini od 20 centimetara. Na rubovima ga savijamo;
• ugrađujemo novi estrih odgovarajuće debljine (približno 6 centimetara) iz već gotove mješavine brzosušećeg cementa i mikrovlakana za dodatno ojačanje, koji treba biti armiran elektrovarenom mrežom Ø 2 milimetra, u veličini kvadrata 5 x 5 centimetara. Prije daljnjeg polaganja trebamo pričekati i provjeriti da suvišna vlaga u estrihu nije veća od najviše 2-posto, ako je mjerimo aparatom CM (to je približno četiri dana). Armiranje estriha je potrebno želimo li postići što bolju stabilnost dimenzija neovisnih estriha, položenih između rubova starih anhidridnih estriha;
• uzduž rubova novog estriha polažemo polietilen;
• epoksidnom smolom zapunjavamo raspukline uzduž rubova, gdje su ostaci anhidridnog estriha, i po cijeloj površini posipavamo kremeni pijesak, zrnatosti približno 0,6 milimetra. Kada se estrih osuši, odstranjujemo suvišni pijesak koji se nije primio;
• po čitavoj površini, tik do zidova, nanosimo vezni, izolacijski premaz;
• čim se po premazu može hodati (nakon približno četiri sata), nanosimo jedan ili dva sloja cementne mase za izravnavanje, koja sadrži smolu za dodatno učvršćivanje i bolju vezivnost mase;
• nakon 48 sati prihvaćamo se brušenja i izravnavanja strojem sa jednom četkom i brusnim papirom zrnatosti 60, usišemo nastalu prašinu i oblogu zalijepimo akrilnim ljepilom bez topila.

Ondje gdje je predviđena provodna PVC podna obloga, polažemo bakrenu mrežu da bismo uzemljili sustav. Za lijepljenje obloge treba koristiti elektroprovodno ljepilo;

• završetke lijepimo uzdužno, istim ljepilom kao i oblogu, a kutne kontaktnim ljepilom;
• nakon 48 sati na redu su frezanje i varenje spojeva. Ondje gdje je predviđena provodna PVC podna obloga treba pripaziti da se ne ošteti bakrena mreža.

Četvrti kat

U četvrtom katu je stanje mnogo teže. Tu je većina površine oštećena. Potreban je korjeniti zahvat, jer skoro svu površinu treba u cijelosti zamijeniti. Sanacija se odvija kao i na drugom katu, samo treba pripaziti na rušenje odnosno uklanjanje estriha, da ne bi došlo još i do nehotičnog rušenja zidova. Predlažemo sanaciju po modelu šahovnice, to jest – drugi dio počinjemo trgati tek kada je prvi već popravljen.

Peti kat

U petom katu je već bila izvršena sanacija poda. Položen je izolacijski sloj, koji je trebao poslužiti kao parna zapreka suvišnoj vlazi iz podloge. Preveliku vlagu je izazvao prodor vode izvana, što su izvođači već sredili. Parna zapreka bila je položena na cementnu masu za izravnavanje, koju su nanijeli na anhidridni estrih.

I u tom slučaju je vlaga prouzročila odvajanje mase za izravnavanje od anhidridnog estriha, a time i dilatacije i oštećenja PVC- podne obloge. Spajanje PVC- obloge i izolacijskog sloja dovelo je do »škripe« tijekom hodanja po oblozi. U tim uvjetima je učinjen posve pogrešan odabir postupka sanacije, jer se njime nije predvidjelo već spomenuto uzajamno djelovanje anhidrida i cementa u nazočnosti vlage.

Ovaj bi postupak bio svakako dobar da se radilo o cementnom estrihu. Zato se s pravom pitamo tko je uopće predložio polaganje anhidridnih estriha te tko je taj prijedlog prihvatio i ugradio estrihe.

Sudski vještaci Franco Callegaro, Armando Papini i Antonio Viscardi