Čovjek je okupacijsko biće što znači da ima potrebu za kretanjem i sudjelovanjem u aktivnostima svakodnevnoga života. One podrazumijevaju kretanje u životnoj okolini, građevinama javnih i poslovnih namjena te stambenim građevinama. Kretanje može biti narušeno trenutnim ili stalnim stanjima, invaliditetom ili primjerice starenjem. Aktivna i neovisna participacija u aktivnostima ima pozitivne učinke kako na pojedinca tako i na zajednicu. Upravo se u tome očituje važnost pristupačno izgrađene okoline.
Problem pristupačnosti se može riješiti odabirom najpovoljnijeg rješenja u odnosu na namjenu i druge značajke građevine uz primjenu univerzalnog dizajna. On se postiže dizajniranjem proizvoda i okoliša kako bi bili u najvećoj mjeri uporabljivi svim ljudima, bez potrebe za prilagodbama ili nekim posebnim dizajnom (pristupačni ulazi, zgrade bez pragova, sustavi daljinskog upravljanja). Univerzalni dizajn je neupadljiv, čak i nevidljiv, a primjer tome jesu klizna vrata.
Sedam je temeljnih načela univerzalnog dizajna:
- Načelo ravnopravnog korištenja – dizajn je koristan i dostupan svim ljudima s različitim sposobnostima
- Fleksibilnost korištenja – dizajn se prilagođava širokom rasponu individualnih preferencija i sposobnosti
- Jednostavnost korištenja – korištenje dizajna je lako razumljivo, bez obzira na korisnikovo iskustvo, znanje, jezične vještine ili trenutnu razinu koncentracije
- Uočljive informacije – dizajn učinkovito prenosi potrebne informacije korisnicima, bez obzira na uvjete okoline ili senzorne sposobnosti korisnika
- Tolerancija neispravnosti – dizajn minimizira opasnosti i štetne posljedice slučajnog ili nenamjernog djelovanja
- Mali fizički napor – dizajn se može koristiti učinkovito i uz minimalan napor
- Odgovarajuća veličina i prostor za pristup i korištenje – odgovarajuća veličina i prostor osigurani su za pristup, doseg, manipulaciju i korištenje, bez obzira na veličinu tijela, posturu ili pokretljivost korisnika
Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine donosi Tehnički propis o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti, koji je nužno poštivati kako bi se svakom pojedincu osiguralo pravo na okupacijsku participaciju. (NN 12/2023)
Prema članku 3. „Osoba s invaliditetom jest osoba s trajnim ili privremenim tjelesnim, mentalnim, intelektualnim i/ili osjetilnim oštećenjima, koja u međudjelovanju s različitim preprekama u prostoru mogu spriječiti njezino sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi. Osoba smanjene pokretljivosti jest osoba koja ima privremene ili trajne smetnje pri kretanju uslijed invalidnosti, dobi, trudnoće ili drugih razloga.“ U takvim slučajevima pojedinci se služe individualno prilagođenim pomagalima za kretanje i funkcioniranje u okolini. Važan čimbenik u čovjekovom funkcioniranju u okolini jesu senzorne informacije. One su nužne za učinkovitu orijentaciju i kretanje te njihova nedostupnost i nepristupačnost smanjuje količinu i kvalitetu iskoristivih informacija o prostoru.
Kada govorimo o pristupačnoj okolini važno je naglasiti da se moraju ispoštovati određeni uvjeti za uporabu pomagala kako bi se osobe koje ih i koriste mogle nesmetano kretati. Pod uvjetima uporabe pomagala osoba s invaliditetom podrazumijeva se:
- prostor potreban za kretanje osobe u invalidskim kolicima
- prostor potreban za uporabu štapa, štaka, hodalica
- prostor potreban za uporabu bijeloga štapa, crveno-bijelog štapa i psa vodiča
Taktilna površina za pristup izvodi se reljefnom obradom visine do 5 mm tako da ne otežava kretanje invalidskih kolica, da je prepoznatljiva na dodir stopala ili bijelog ili crveno-bijelog štapa, da ne zadržava vodu, snijeg i prljavštinu, te da se lako održava.
Za potrebe svladavanja visinskih razlika prostora kojim se kreću osobe smanjene pokretljivosti mogu se koristiti sljedeći elementi pristupačnosti: rampa, stubište, dizalo, vertikalno podizna platforma i koso podizna sklopiva platforma. Rampa mora ispunjavati sljedeće uvjete, odnosno mora imati: dopušteni nagib do uključivo 1:20 (5 %), svijetlu širinu od najmanje 120 cm u vanjskom prostoru, odmorišni podest najmanje dužine od 150 cm na svakih 6 m dužine rampe, čvrstu i protuklizno obrađenu površinu, izvedenu ogradu s rukohvatima na nezaštićenim dijelovima. Rukohvati moraju biti promjera 4 cm, oblikovani tako da se mogu obuhvatiti dlanom i postavljeni na dvije visine – od 60 i od 90 cm, također moraju biti produženi u odnosu na nastupnu plohu rampe za 30 cm i sa zaobljenim završetkom.
Za osiguranje uvjeta neovisnog kretanja osoba s invaliditetom i smanjene pokretljivosti u javnom prometu služe sljedeći elementi pristupačnosti: stajalište i peron, parkirališno mjesto, javna pješačka površina, semafor, pješački prijelaz, pješački otok i raskrižje.
Primjerice javna pješačka površina mora biti široka najmanje 150 cm te s ostalim pješačkim površinama biti povezana bez prepreka. Mora biti površine izrađene od materijala koji ne otežava kretanje u invalidskim kolicima i drugim pomagalima za kretanje, a na pješačkim površinama od šljunka, pijeska, zatravljenih površina i sl. mora biti osiguran takav dio površine za kretanje osoba u invalidskim kolicima i to za svaki pravac kretanja.
Pješački prijelaz s nogostupa na razinu kolnika mora biti osiguran ukošenjem rubnjaka uz najveći dopušteni nagib od 10 %, širine najmanje 120 cm. Na ukošenom rubnjaku mora biti izvedeno taktilno polje upozorenja čepaste strukture koje završava na crti usporednoj s rubom kolnika koja je od njega udaljena za širinu rubnog kamena, ali ne manje od 15 cm. Pješački prijelaz mora imati taktilnu crtu vođenja širine najmanje 40 cm s užljebljenjima okomito na prometnicu, izvedenu do ukošenja rubnjaka na prijelazu, a u dužini od najmanje 110 cm kada je u funkciji prijelaza prometnice izvan raskrižja.
Kada se govori o stajalištu i peronu, visina nogostupa mora biti u razini ulazne stube niskopodnog prometnog sredstva, a iznimno kada su u uporabi prometna sredstva s visokom prvom stubom, nogostup može biti i niži od prve stube, ali ne niži od 18 cm ispod razine nastupne stube prometnog sredstva. Bitno je da u navedenom prostoru bude izvedena taktilna crta vođenja širine najmanje 40 cm i dužine 150 cm s užljebljenjima okomitim na kolnik/prugu. Taktilna crta mora biti udaljena 80 cm od vertikalne oznake stajališta i 15 cm od ruba nogostupa na stajalištu (autobusa i/ili tramvaja) u naselju gdje se izvodi nogostup, na mjesto prvog ulaza u prometno sredstvo. Od velikog bi značaja bilo da je taktilna crta vođenja postavljena cijelom širinom nogostupa na stajalištima koja se nalaze u neposrednoj blizini građevine u kojoj učestalo borave osobe s invaliditetom.
Kako bi se osigurala prostorna pristupačnost, dizajnirao prostor na prikladan način ili predložila određena pristupačna rješenja, važno je prepoznati izazove i prepreke koje utječu na kretanje osoba s invaliditetom i osoba smanjene pokretljivosti. Poznato je da sudjelovanje u željenim okupacijama poboljšava kvalitetu života te imajući to na umu možemo zaključiti kako pristupačna i planski građena okolina tome ide u prilog!
bacc.therap. ocup. Valentina Aščić
Izvori:
https://www.hurt.hr/o-nama/
https://www.zakon.hr/cms.htm?id=55858 https://www.soih.hr/pdf/soih_editions/univerzalni_dizajn1.pdf https://universaldesign.ie/about-universal-design/the-7-principles
slike:
slika 01: https://www.betonlucko.hr/betonska-galanterija-ploce-taktilne-ploce.html
slika 02: https://www.betonlucko.hr/betonska-galanterija-ploce-taktilne-ploce.html
slika 03: https://www.branitelji.gov.hr
slika 04: https://stockcake.com/i/wheelchair-accessibility-event_718171_1119420
slika 05: https://stockcake.com/i/accessible-transit-moment_464546_582950