Suvremena arhitektura rezultat je niza kompleksnih povijesno kulturnih procesa, koji su afirmirane uzore i norme implementirali u postojeći prostor. Sredinom 1960-ih počinje preispitivanje arhitektonskih teorija, ne samo u našim uvjetima, već i šire, u vremenu u kojem političke, ideološke i socijalne komponente igraju sve veću ulogu u razumijevanju i stvaranju nove arhitekture koja se pokazala kao moćan pokretač promjena. Zanimanje za arhitekturu nastalu na našim prostorima nedvojbeno raste, a upravo je otvorena izložba posvećena jugoslavenskoj arhitekturi Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948 – 1980 u Muzeju suvremene umjetnosti (MoMA) u New York-u koja je predstavila i radove niza vodećih hrvatskih arhitekata koji su utjecali na formiranje domaće arhitektonske scene. A kako su na samom predstavljanju izložbe 10. srpnja 2018. objasnili autori, koji pokazuju potencijal arhitekture u socijalnom angažiranju i transformaciji na načine koji su i danas relevantni. Autori izložbe su Martino Stierli, kustos za arhitekturu i dizajn u MoMA-i, Vladimir Kulić, profesor na Florida Atlantic University, te suradnica Anna Kats. U širokoj temi jugoslavenske arhitekture kroz postav se nižu urbane strukture, pojedinačne zgrade, uporaba tehnologije u svakodnevnom životu, spomenička baština i konzumerizam. U četiri grupe nazvane Modernizacija, Globalne mreže, Svakodnevni život i Identiteti izloženo je više od četiristotine crteža, modela, fotografija i filmova. Kroz odabrane projekte u Modernizaciji prikazana je uloga arhitekture u nagloj urbanizaciji i industrijalizaciji nakon završetka Drugog svjetskog rata, dok se kroz Globalne mreže čita uloga vanjske politike u stvaranju turističke infrastrukture i izgradnji stambenih naselja i pojedinačnih zgrada. Stambena arhitektura i razvoj suvremenog dizajna dio je dionice Svakodnevni život. Ovdje je izložen niz predmeta iz svakodnevne uporabe, od aparata, pa sve do dizajniranog namještaja. Četvrti dio izložbe, pod nazivom Identiteti, analizira odnos različitosti unutar Jugoslavije i težnju za njezinim jedinstvom.
Izložba je postala mjesto okupljanja na kojem su teme s područja arhitekture, urbanizma, estetike prostora i kulturne baštine dobile nadgradnju koju nosi ideologija. Stvoren je uvid u domaću arhitektonsku scenu kroz prezentiranje vodećih arhitekata i umjetnika koji su djelovali u bivšoj državi, njihovih razmišljanja, želja, znanja i mogućnosti. Prepoznajući utjecaj koji ovakva događanja imaju ne samo među arhitektima već i među svima koji su u doticaju s arhitekturom i kulturom, moguće je aktiviranje šire valorizacije i prepoznavanja mjesta arhitekture u društvu, kroz odabir recentnih arhitektonskih djela, njihovim protagonistima i utjecajem koji su imali na oblikovanje prostora, i društva.
Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata odluke o pokretanju investicijskih ciklusa i urbanizacije pojedinih područja donosile su se kao rezultat centralnog planiranja gospodarskog razvoja, a prioritet su imale one vrste projekata koji su bili od značaja za razvoj države. Od urbanističkih planova, preko monumentalnih građevina, do industrijske arhitekture i stambenih građevina. Zanimljiva je činjenica da je tada, baš kao i danas, arhitektonski natječaj, koji je bio prisutan i uobičajen za velike projekte, bio ulaz na arhitektonsku scenu nekim novim, mladim, svježim arhitektima kojima je to nekad prvi i u stvari jedini način da stručnoj javnosti pokažu znanje i mogućnosti. Zbog želje za afirmacijom često baš natječaji etabliraju nova imena uz već iskusne arhitekte. Osim toga natječaji su bili i poligon na kome se istraživao i unapređivao odnos zajednice koja je bila investitor svega što se gradilo i stručnih službi koje su pisale programe te arhitekata koji su na iste odgovarali s manje ili više uspjeha. Naročito je važno danas, u vremenu agresivne gradnje i devastacije prirodnog i urbanog krajolika, vraćati se na primjere koji su u pristupu imali poštovanje prema okruženju i struci.
Vrijeme je to u kome su izvedene mnoge sjajne zgrade koje su obilježile razdoblje, a trenutna izložba u MoMA-i za koju su eksponati prikupljeni iz mnogih muzeja i arhiva, kao i od živućih arhitekata i njihovih nasljednika [1], predstavlja izbor koji je moguće promatrati u širem kontekstu. A jedan od izloženih projekata koji je odredio kriterije i smjer kojim je išla arhitektura toga vremena je Radničko sveučilište, djelo Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana „kojim je postavljen novi kanon u zagrebačkoj arhitekturi, referentno djelo koje sažima domaću tradiciju međuratne moderne i najviše 
standarde aktualne europske „urbatekture“ [2]. Reperi su bili postavljeni i od arhitekture se očekivalo puno. No krenimo redom, izložba je pripremana tri godine i izbor sigurno nije bilo jednostavno načiniti. Osim glavnih kustosa na terenu je radio niz priznatih domaćih stručnjaka koji su istraživali, predlagali i pisali. Izbor koji je predstavio hrvatsku arhitekturu prikazuje projekte koji pršte energijom, i čija prezentacija ima snagu i domete koji su i danas relevantni u recentnim teoretskim razmatranjima. Izložena su djela koja prezentiraju hrvatsku arhitekturu u različitim formatima, od dječjeg vrtića Borisa Magaša na Mihaljevcu koji leži 
položen uz brijeg iz kojeg izlazi neobična kombinacija trokutastih prizmi, i vrtića Ivana Crnkovića u Samoboru, koji je projektiran u maniri malog grada, sa ulicama i trgovima, mjestima susreta, rada, odmora i zabave, bez suvišnih pregrada i prepreka, do stambenih blokova Drage Galića u Ulici grada Vukovara koji kombiniraju stanovanje i ateliere na zadnjem katu s poslovnim prostorima na prvom katu i trgovinama u prizemlju. Tu je svoje mjesto našao stambeni blok Nevena Šegvića u Zadru, kao i stambeni blok Narodne banke, Ivana Vitića u Zagrebu. Nadalje, prisutna je i sportska arhitektura, Boris Magaš predstavljen je projektom i posebno za ovu priliku izrađenom maketom Gradskog stadiona Poljud u Splitu, te Vladimir Turina s projektom višenamjenskog bazena u Rijeci. Osim radova koji su izvedeni u Hrvatskoj, tu je i značajan broj projekata naših arhitekata koji su izvedeni u drugim republikama bivše države, pa tako značajno mjesto u izložbi zauzima Nacionalna biblioteka u Prištini Andrije Mutnjakovića, zatim Katolička Župna crkva u Podgorici Zvonimira Vrkljana i Borisa Krstulovića, kao i Muzej Narodne revolucije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, ponovno, Borisa Magaša. I na kraju, tu je i Vjenceslav Richter s Jugoslavenskim paviljonom, Expo 58 u Bruxelles-u u Belgiji.
Boris Magaš, Gradski stadion Poljud, Split (Hrvatski muzej arhitekture HAZU)
Ova izložba daje još jednom mogućnost da razmislimo na koji način treba krenuti u valorizaciju i zaštitu autorske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća, i treba li zatečene zgrade obnavljati, rekonstruirati, djelomično ili potpuno uklanjati? Ili ostavljati prazne prostore da desetljećima stoje prazni na atraktivnim lokacijama? Ili možda sustavno analizirati i korak po korak rekonstruirati i izgrađivati postojeće zapuštene komplekse, zgradu po zgradu, ulicu po ulicu, trg po trg. Ponekad treba proći nešto vremena da bi se s odmakom mogla promotriti nastala arhitektura i odnosi koje stvara, ponekad treba dati vremena i kući i mjestu da budu prepoznati. Potreban je talent i izuzetno znanje za kombiniranje arhitektonskih formi da bi rezultat bio zadovoljavajući, a pitanja koja ostaju su uvijek ista. Suočavanje sa svim dobrim i lošim u suvremenoj arhitekturi i aktualnim stanjem u prostoru može biti dobar početak, a sustavna analiza donijeti će i stav kakvu arhitekturu i kakav prostor želimo.
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
- https://www.moma.org/calendar/exhibitions/3931?locale=en od 17.7.2018.
- Tonković, Z., (2005.), Radovan Nikšić – vitalnost moderniteta, Radovan Nikšić 1920.-1987., Arhiv arhitekata, Izložba iz zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU, Zagreb
Fotografije: MoMA, 10.07.2018., Izvor: Borka Bobovec