Sl. 1. Vinko Penezić i Krešimir Rogina, Dječji vrtić „Jarun“, 2006., Zagreb, fotografija: Damil Kalogiera
„U okviru Poziva na dodjelu bespovratnih financijskih sredstava – Vraćanje u ispravno radno stanje infrastrukture i pogona u području obrazovanja oštećenih u potresu na području Grada Zagreba za dodjelu bespovratnih financijskih sredstava iz Fonda solidarnosti Europske unije dosad je prijavljeno ukupno 124 projekta obnove potresom oštećenih škola i vrtića u ukupnom iznosu od 967.831.036,81 kn, od čega je dosad ugovoreno ukupno 75 projekata u ukupnom iznosu od 413.306.049,23 kn.“ [1] Prijavljeno, ugovoreno, u iznosu, međutim, malo i dovršeno. Pitanje koje često čujemo u posljednje vrijeme, najčešće glasi, „Zašto već nije gotovo?“, no pitanje koje bi češće trebali postavljati je „Da li smo iskoristili mogućnost da stvorimo kroz obnovu, bolja i zanimljivija mjesta za odrastanje?“
Uzimajući u obzir trenutno stanje i brigu koja se iskazuje prema odgojno obrazovnim sustavima potrebno je reći da su pedagoškim standardima koji obuhvaćaju predškolski i školski sustav odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj utvrđeni minimalni infrastrukturni, financijski i kadrovski uvjeti za ostvarivanje i razvoj djelatnosti kroz ujednačene uvjete za razvoj. [2] Zadaća prostora koji se oblikuju za potrebe smještaja djece i učenika uvijek je ista, otkako postoje vrtići i škole, male i velike, a to je pružiti znanje. Oblikovanje i konačni rezultat koji je vidljiv u prostoru rezultat je planiranja, projektiranja, građenja, potvrđivanja i uključivanja vlastitih znanja, ali i znanja koja su stizala, i stižu, na početku iz Europe, a danas iz cijelog svijeta. I to ne samo ona znanja koja su potrebna projektantu da stvori zgradu u prostoru, već i znanja koja projektantu omogućavaju da bude učitelj novim generacijama o vrijednosti i značaju postojećeg i izgrađenog prostora. Učenje i obrazovanje je prepoznato kao ključni instrument kojim se utječe na podizanje razine osviještenosti kompletnog društva o kvaliteti i značaju prostora, u što moraju biti uključeni ne samo arhitekti i drugi inženjeri koji sudjeluju u planiranju, projektiranju i gradnji, već svi koji koriste izgrađeni prostor. [3] Tu dolazimo do novih trendova koji su prisutni u pristupu i načinima prenošenja znanja, između odgajatelja i nastavnika prema djeci i učenicima, između arhitekata, investitora, grada i države. Kakve nam nove generacije trebaju, kako im pristupiti, i kako od obrazovanja, nadasve ozbiljnog problema, stvoriti ugodno i djeci zanimljivo i prihvatljivo okruženje, koje će biti poticajno, i u kome će se ispreplitati povijest i tehnologija sa znanjem i ugodom. Učenje je stvaranje, jer kroz učenje djeca spoznaju sama sebe, a poznavanjem samih sebe postaju otvoreni i za sve novo i drugačije što škola i školovanje daje i prema čemu upućuje. Prostor može potaknuti znatiželju i dodatno oblikovati želju i potrebu za novim znanjima, kreativnim stavovima koji će se mijenjati kroz avanturu stvaralaštva [4] i školsku zgradu pretvoriti u poželjno i zanimljivo mjesto, mjesto gdje učenici žele biti. I još važnije mjesto sa kojim se mogu identificirati i koje će smatrati svojim.
Sl. 2. Radionica arhitekture, Dječji vrtić „Šegrt Hlapić“, 2008., Zagreb, fotografija: Boris Cvjetanović
U svjetlu pokušaja vraćanja svega onoga što znači prirodno u odgojno obrazovni proces jedan od zanimljivijih načina kako graditi, je graditi zeleno. Zelena gradnja ne podrazumijeva samo korištenje novih materijala, već pretpostavlja i određenu kulturu života i korištenja prostora koja je u skladu s održivim razvojem. To je razlog zašto se diljem svijeta promoviraju zelene zgrade koje donose i promjene u načinu rada i ponašanja koje se često teže provode nego što je uvođenje novih tehničkih rješenja. 
Sl. 3. Radionica arhitekture, Dječji vrtić „Šegrt Hlapić“, 2008., Zagreb, tlocrt i presjek
I zbog toga je izuzetno važno krenuti s edukacijom što ranije i naučiti djecu kakav i koji prostor je održiv. Imajući u vidu da projektantska rješenja i oprema vrtića i škola nesporno utječu na zdravlje, dobrobit i produktivnost djece i učenika, mogu i moraju se mijenjati odrednice strukturiranja programa koji prethode projektiranju. Možemo reći da ‘zelena arhitektura’ objašnjava, bez prisile, današnju dominirajuću brigu za planet Zemlju, koju moramo napokon shvatiti kao mjesto sa ograničenim resursima. I zbog toga je potrebno poraditi na odnosu koju zgrada ima prema okolnom zemljištu, i temama što određeni izgrađeni ili potpuno zeleni krajolik može poticajno dati kroz pogled iz učionice, gdje arhitekt može usmjerenim vizurama utjecati na zadovoljstvo koje u korištenju pruža određeni prostor već samom pozicijom i visinom na koju stavlja prozor.
Sl. 4. i 5. Davor Mateković, Dječji vrtić „Kustošija“, 2013., Zagreb, fotografija: Damir Fabijanić
Stoga je logično donošenje odluka kojima se mogu učiniti poboljšanja, a način kako je strukturirana vrtićka jedinica ili učionica, kao i odnos korištenih materijala i obloga ima zasigurno značajan utjecaj na koncentraciju, suradljivost, zajedništvo i kreativnost, naročito ako podrazumijeva zelenilo i direktan kontakt s prirodom. Djeci je potrebno ponuditi mogućnost da budu drugačiji, što potiče kreativnost, samoizražavanje, kooperativnost i slobodu da iz jednog socijalno prihvatljivog okruženja krenemo prema drugom kao pojedinac i kao grupa. [5] Nadalje, tehnologija snažno utječe na oblikovanje svega što ima doticaj sa procesima koji su vezani uz odgoj i obrazovanje, i tu dolazimo do odrednice – kako na zanimljiv i dinamičan način govoriti o nastavnim predmetima. Imajući u vidu da je internet dostupan svuda, i da ga već vrlo mala djeca bez problema koriste, kroz ideju korištenja brzog i zanimljivog sadržaja može se u kratkom roku utjecati na zainteresiranost kroz kratke prezentacije i kratke filmove, i na taj način obrazovni proces učiniti zanimljivijim. [6] Na taj način tehnologija postaje novi poligon koji omogućava kvalitetnije i brže plasiranje činjenica i znanja, a takvi načini učenja skraćuju vrijeme koje je potrebno da bi se usvojila nova.
Što u konačnici znači da naš vrtić, ili škola moraju biti projektirani na način da prihvate sadašnje, i buduće tehnološke inovacije, imajući na umu kojom brzinom se razvija tehnologija i da su današnji predškolci u pravilu informatički obrazovaniji od onih koji za njih stvaraju prostor. A u dolazimo i do suprotne pojave, današnja djeca očekuju od nastave i nastavnika da ih zabavljaju, ponekad bi najradije da je nastavnik zabavljač! Umjesto knjige za lektiru bi svi radije pogledali film snimljen po toj knjizi, pogledali neki video ‘clip’ ili sl. U svemu je potrebna mjera, i u svakom slučaju potrebno je „projektirati aktivnost, a ne zgradu“, obzirom da se prostorni odnosi i kvaliteta same zgrade u slučaju projektiranja vrtića i škola može procjenjivati na osnovu konačnog zadovoljstva djece samom zgradom, odnosno koliko se mogu poistovjetiti sa njom i biti uz svakodnevne aktivnosti vedri i veseli, što se od djece i očekuje. [7] U sve većem broju programa i projekata elementima poput osvjetljenja i kvalitete zraka poklanja se sve veća pozornost, što je u svakom slučaju jedan od bitnih elemenata kojima se osigurava ugodan i zdrav boravak djece i učenika u prostorima za igru i rad.
„Pri donošenju odluka o oblicima, dimenzijama, rasporedu, orijentaciji te optičkim karakteristikama svjetlosnih otvora potrebno je, osim namjene prostora i individualnih zahtjeva korisnika, često u obzir uzimati i druge elemente (na primjer urbanističke kriterije s obzirom na izgrađenost i ekonomično iskorištavanje zemljišta, zahtjeve očuvanja kulturne baštine, vedute pri pogledu kroz prozore, privatnost prostora i slično).“ [8] Razina osvjetljenja, kako prirodnog, tako i umjetnog nikako ne smije biti prejaka, i tu dolazi do izražaja senzibilitet projektanta prilikom odabira orijentacije prostora i veličine otvora u odnosu na smještaj zgrade na lokaciji, kao i na ponekad zanemarene utjecaje koje sa sobom nosi određeno klimatsko područje i broj sunčevih sati i intenziteta svjetla koje iz toga proizlazi. Kod umjetne rasvjete dodatno postoji potreba da se po svojoj količini i rasporedu unutar prostorija postavi na način koji će što vjernije oponašati prirodne uvjete.
Što se akustike tiče, činjenica je da aktivnosti koje se odvijaju u vrtićima i školama proizvode u određenim intervalima puno buke koju treba kontrolirati i amortizirati. Stoga prilikom postavljanja osnovnih parametara koji u konačnici određuju projekt, potrebno je razmotriti elemente koji će osigurati kontrolu buke i njenu manju distribuciju prema drugim prostorijama. Prije svega potrebno je pažljivo i kontrolirano razraditi organizacionu shemu u odnosu na prepoznate prostore sa više buke i predvidjeti adekvatne podne i zidne obloge koje će upiti dio proizvedene buke da se ne distribuira dalje. Također projektanti mogu, a često i primjenjuju, postavljati određene arhitektonske ili krajobrazne barijere između izvora buke i dijelova vrtića i škola gdje se očekuje tiha atmosfera u kojoj je moguće učiti.
Sve je prisutnije preoblikovanje i novo fokusiranje investicija i potrošnje prema čistim tehnologijama, energetskoj učinkovitosti, zelenoj gradnji, obnovljivoj energiji, zelenom prometu. Isti trend je prisutan i kod novih programa koji su vezani uz projekte vrtića i škola. Zgrade koje djeci i učenicima pružaju komfor i sigurnost, zahtijevaju danas dodatnu pažnju usmjerenu prema upravljanju i održavanju zgrade i svih njenih sustava. Gotovo 7.000 učenika osnovnih i srednjih škola u Zagrebu zbog potresa pred dvije godine, izgubilo je svoju klupu i ploču, zelenu ili digitalnu, svejedno, a cjelovita obnova dovršena je početkom ove godine na samo jednoj školi – Osnovnoj školi Miroslava Krleže, a od 175 različito, manje oštećenih zgrada vrtića i škola obnovljene su 163. [9] Da li trebamo biti zadovoljni, ili je u ovom procesu bilo moguće jednostavno, ali smisleno, osim mjera konstrukcijske obnove, riješiti u cijelosti i energetsku učinkovitost i dodatno osigurati uporabu ‘zelenih’ struktura koliko je moguće u danim okolnostima. Osim ušteda koje se ovakvim pristupom postižu, zgrada sama po sebi postaje sastavni dio obrazovnog procesa, na način da okruženje i sustavi u kojima se djeca i učenici kreću postaju dostupni i vidljivi, čime se usvajanje ciljanih navika olakšava.
Za provođenje ovakvih aktivnosti značajna je primjena i integracija tehnologije u svakodnevni život, a filozofija proizvodnje energije se mijenja – potiče se da zgrade proizvedu i skladište energiju, da budu pametne zgrade koje djeci i učenicima daju novu perspektivu i omogućuju učenje kroz igru i eksperiment. [10] Osim toga „Djeca imaju pravo na igru i razonodu primjerenu njihovoj dobi što je i propisano Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta. Igra je sastavni i važan dio djetinjstva jer pridonosi cjelokupnom psiho – motoričkom razvoju djeteta.“ [11] Važno je uvijek imati na umu da svi prostori namijenjeni učenju i igri moraju biti sigurni, i prije svega, jednostavni za održavanje. Sve propisano postojećim standardima već sada moraju ispunjavati novoizgrađeni dječji vrtići i škole, dok je prilagodba postojećih izgrađenih površina i vanjskih prostora bila obavezna do kraja 2022. godine. I tu su nas potresi usporili. No, prilikom odabira rješenja kojim se projektira novo ili rekonstruira i obnavlja postojeće, na žalost, jako oštećeno, nit vodilja također treba biti usmjerena na projektiranje i izgradnju zgrada na način da se koristi održivo, lokalno, baštinjeno, čime se od najranije dobi u djece potiče i gradi senzibilitet za neposredno okruženje. Da bi ga voljeli i čuvali.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobove
Literatura:
[2] Državni pedagoški standard predškolskog odgoja i naobrazbe (NN 63/08, 90/10); Državni pedagoški standard osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja (NN 63/08, 90/10)
[3] Bobovec, B., Bajić, M., (2015.), Digitalno učenje o Kulturi građenja, [ur. Žiljak Vujić, J.], Printing & Design 2015 proceedings of the international scientific conference in Zagreb, Hrvatska, March 27th-28th 2015, Tehničko veleučilište Zagreb, 2015: 239-245, Zagreb
[4] Premerl, T., (2017.), Povijesnost arhitekture, [ur. Hržić, M.], UPI-2M PLUS, d.o.o., 2014: 22-23, Zagreb
[5] Bobovec, B., (2016.), Zeleni uredi – zdravlje, dobrobit i produktivnost u uredima, 11. Dani ovlaštenih inženjera građevinarstva, [ur. Lakušić, S.], Hrvatska komora inženjera građevinarstva, 2016: 150-151, Zagreb
[6] Bobovec, B., (2017.), Podizanje razine znanja o kulturi građenja kroz e-učenje, 13th International Conference, Organization, Technology and Manegement in Construction, Conference Proceedings [ur. Cerić, A., Huemann, M., Radujković, M., Vukomanović, M., Završki, I.], Croatian Association for Construction Manegement ; University of Zagreb, Faculty of Civil Engineering, 2017: 748-754, Zagreb
[7] Kojima, K., (2008.), Projektiranje aktivnosti, Oris 50, X-2008, 2008: 87-94, Zagreb
[8] http://www.casopis-gradjevinar.hr/assets/Uploads/JCE-62-2010-11-10.PDF. pristupano 11.01.2018.
[9] https://www.srednja.hr/novosti/proslo-je-dvije-godine-od-potresa-u-zagrebu-evo-kada-bi-obnova-svih-skola-trebala-biti-gotova/ pristupano 23.03.2022.
[10] Rühm, B., (2016.), Modern Child Care Centers –Hands – On Architecture, in Building for Children, Edition Detail, [ed. Christian Schittich], 1st Edition, Institut für internationale Architectur-Dokumentation GmbH&Co.KG, 2016: 14-21, München
[11] https://www.mingo.hr/public/trgovina/vodic_o_sig_djec_igr_09022016.pdf pristupano 10.01.2018.