Osim teksture, boja je jedna od najvažnijih osobina koje drvo čine lijepim. Čovjek je već odavna shvatio svu šarolikost i mogućnosti uporabe ovog plemenitog materijala, a razvitak kulture i smisla za estetiku doveo je do toga da je značenje ljepote drva i njegovih osobina postajalo sve veće. O psihofiziološkoj vrijednosti i utjecaju boja na čovjeka napisano je već mnogo knjiga; i premda drvo nije onako izrazito obojeno poput nekih drugih materijala, prirodna boja drveta postala je vrlo važna izražajna komponenta svakog prostora.
Domaće vrste drva nemaju izrazitih boja, ali su tople i kreću se od bjeličastih do tamnocrvenih tonova. Ovi tonovi boja razmjerno su ujednačeni, a veće razlike među bojama možemo slijediti između bjeline i crnila drva. Tropsko drveće ima šarolikiju skalu boja. Tako su ebanovina i wenge crne boje, tik je zlatnosmeđ, mahagonij i paduk više ili manje crveni, a zapadno – indijski palisandar ima plavoljubičaste šare, itd.
Boja neke vrste drva posljedica je brojnih čimbenika koji odlučuju o njenom izgledu i jačini (intenzitetu) i stoga se ona razlikuje ne samo između različitih vrsta drva, već se tonovi boje mijenjaju i unutar iste vrste, pa čak i unutar istog drveta. Što je drvo starije, njegova boja postaje tamnijom, a kod mnogih vrsta kora dobiva tamnu boju, tako da čak možemo govoriti o crnilu. I mjesto na kojemu drvo raste u dobroj mjeri utječe na njegovu boju. Suvremeni postupci obrade površine drva omogućuju nam da dopremo do različitih, ponekad neuobičajenih i modnih efekata boja, iako se čovjek neprestano vraća toplim bojama drva. Upravo zato je poznavanje čimbenika koji uzrokuju promjene u prirodnoj boji drva važno za sve one koji se po svojoj struci ili iz ljubavi prema tom poslu bave uređenjem unutrašnjih prostora (interijera), izradom namještaja ili raznih uporabnih predmeta od drva.
Određene promjene boje ipak držimo nedostacima, jer predstavljaju odstupanja od prirodnog tona boje, značajnog za određenu vrstu drva. Mnoga od njih nastaju još dok je drvo u rastu pa čovjek ne može bitno utjecati na njihovo nastajanje. Jedan od najčešćih nedostataka ove vrste je, primjerice, nastajanje crvenih srca kod bukve. Ovaj se nedostatak vidi kao neravnomjerna crvenkastosmeđa obojenost srednjeg dijela debla, a uzrok pojavljivanja ovih crvenih srca u pravilu je prodiranje kisika kroz kakvu odlomljenu granu do razmjerno suhog središta debla. Stoga ovdje dolazi do oksidacije i središte ostaje obojeno smeđkastocrvenom bojom (u praksi radi toga crveno srce posve neispravno nazivaju i ‘lažnim crnilom’). Sličnu promjenu boje debla do koje dolazi u jesen kod topola nazivamo ‘smeđim srcem’, dok tamnosmeđa promjena kod jela, koju nazivamo ‘mokrim srcem’, ne predstavlja nagrđivanje njezine ljepote.
Debla drveća koje raste ili je već posječeno, kod kojih se može otkriti crveno srce, mogu zagaditi i gljivice truleži koje potom izazivaju njegovo truljenje – naročit oblik raspadanja. Boja takvog drveta počinje se mijenjati već u početku zagađenja. Napadnuta područja postaju svjetlija i prljavo bijela, da bi se kasnije drvo brzo rastočilo i istrunulo. Premda se truljenje pojavljuje kod različitih listarki, najčešće ga nalazimo kod bukve.
Kod posječenog i primarno obrađenog drva također se znaju pojaviti različite biotičke i abiotičke promjene boje.
Biotičko obojenje nastaje kao posljedica djelovanja različitih gljivica, koje se razvijaju pri određenom stupnju vlažnosti (ako u drvu ima iznad 20 % vlage). U našim je skladištima najčešće zagađenje drva gljivicama plijesni i gljivicama koje izazivaju promjenu bjeline drveta, među kojima prevladavaju gljivice plavke. Gljivice plijesni mogu obojiti površinu drva (ulaze i do 2 mm dubine), što izgleda poput crvenkastih, zelenih, narančastih i plavkastih točkica i traka. Dubinska obojenja su opasnija, jer gljivice prodiru i do dubine od 5 cm, dok napadnuta mjesta dobivaju prljavo sivu ili zelenkastu boju, ovisno o vrsti gljive. Gljivice plavke najčešće nalazimo na drvu bora i smreke, ali i na drugim vrstama drveća (jelke, ariša, javora, hrasta, lipe, itd.). Napadnuto mjesto prepoznajemo po sivo – modroj obojenosti, koja se pojavljuje na bjelini drveta, a ako je vrijeme toplo, brzo se širi u obliku točkica, pruga ili mrlja nepravilnih oblika.
Promjene boje ove vrste prije svega nagrđuju ljepotu drva, dok druge osobine drva ostaju još dugo neizmijenjene; stoga takvo drvo možemo koristiti posvuda, na mjestima gdje je njegova boja od manje važnosti. Mehanička svojstva mijenjaju se kad drvo poprimi intenzivnije plavkastu boju. Razvijanje gljivica možemo spriječiti stručnim skladištenjem drvenog materijala i pravodobnim sušenjem drva, a najbolja zaštita od gljivica plijesni je osiguravanje dostatnog i neprestanog kruženja zraka između pojedinih drvenih komada (pravilno slaganje klada i dasaka pomoću letvica). Same gljivice uništavaju se parenjem drveta na visokoj temperaturi.
Abiotički čimbenici koji izazivaju promjene u boji drveta mnogo su brojniji. Primjerice, na sunčevom će se svjetlu drvo zažutjeti, na što su naročito osjetljive one vrste drva koje su i inače svijetle. Pod utjecajem ultraljubičastih zraka celuloza postaje žućkasta, što se može vidjeti i na bijelom, ili novinskom papiru. Otpornost na svjetlost možemo povećati uporabom premaza odgovarajuće kakvoće, koji sadrže UV – apsorbente.
Drvo koje je izloženo vremenskim utjecajima prvo će posivjeti, a kasnije raspucati. To je posljedica brojnih kemijskih promjena u stijenkama stanica. Pod utjecajem ultraljubičastih zraka, sunca i kisika, lignin brzo propada i razgrađuje se u žućkastu tvar koja se otapa u vodi i koju stoga kiše ispiru. U površinskom sloju drva ima znatno manje lignina, a celulozna vlakna su otpornija i njih ultraljubičasta sunčeva svjetlost uspijeva izbijeliti toliko, da čitavo drvo postaje svjetlije. Drvo možemo zaštititi od utjecaja padalina na različite načine: odgovarajućom konstrukcijom, dubinskom impregnacijom ili površinski, suvremenim premazima.
Kod hrasta, kestena i drugih vrsta drva koje sadrže mnogo tanina, povećanje vlage dovest će do toga da će ona pocrnjeti. Ukoliko je drvo duže vrijeme bilo uronjeno u kakvu stajaću vodu (primjerice, potopljeno na dnu jezera ili u močvari), dolazi do kemijskih reakcija s taninom pa će se debla hrasta ili oraha u potpunosti obojiti tamno sivom ili crnom bojom. Takvo drvo zovemo abonosom.
Radi kondenzacije vodene pare ili kapljica vode, na površini drva se pojavljuju takozvane kondenzacijske pjege, dok će drvo koje se podvrgne visokom tlaku potamnjeti.
Alat kojim se obrađuje svježe drvo često na njemu ostavlja modričasta ili sivoplava obojenja. To su takozvane pjege crnila, do kojih dolazi uslijed reakcije između kovine i tanina.
Boju drva možemo izmijeniti i toplinskom obradom – sagorijevanjem i parenjem. Na temperaturi od 100°C u drvu se počinju stvarati mravlja i octena kiselina, koje prije svega utječu na promjenu boje lignina. Najčešće se pari bukovina da bi se pod parom izjednačila boja crvenih srca, koja je najučestaliji vidljiv i neželjeni nedostatak boje ove vrste drva. Intenzitet obojenosti (od ružičaste do crvene) reguliramo izjednačavanjem temperature i tlaka pare te dužinom toplinske obrade.
Ima i drugih čimbenika koji često mijenjaju boju drva, no zahvaljujući doslijednom pridržavanju uvjeta sušenja i zaštite te odgovarajućim postupcima površinske obrade, u velikoj nam mjeri uspijeva očuvati sve osobine ljepote pojedinih vrsta drva.
Metka Čermak, dipl. ing. šumarstva
