Boja je, pored teksture, jedna od najznačajnijih osobina ljepote drva. Čovjek je već odavna spoznao svu šarolikost i svestranu uporabljivost tog materijala, a razvijanjem kulture i smisla za estetiku značaj svojstva ljepote drva postajao je sve veći. O psihofiziološkoj vrijednosti i učincima boje na čovjeka napisano je već mnogo knjiga i premda drvo nije tako izrazito obojeno kao neki drugi materijali, prirodna boja drva ostaje značajnom izražajnom komponentom svakog prostora.
Slika 1: Pojava crvenog srca kod bukve (gore)
Domaće vrste drva nemaju izrazitih boja, ali su tople i kreću se od bjeličastih do tamnosmeđih tonova. Ton boje je pretežno ujednačen, a veće razlike u boji mogu se uočiti tek između bijelog i tamnog dijela drva. Tropske vrste drva imaju šarolikiju skalu boja. Tako su ebanovina i wenge crne boje, tik je zlatnosmeđ, mahagonij i paduk više ili manje crveni, zapadnoindijski palisandar modroljubičastog odsjaja, itd.
Slika 2: Strugovi hrasta
Boja drva je posljedica brojnih čimbenika koji odlučuju o njezinoj vrsti i intenzitetu, i zato je različita ne samo kod različitih vrsta drva, već se ton boje mijenja i kod iste vrste, pa čak i kod posve istog drveta. Starenjem drvo postaje tamnije, a kod mnogih vrsta drva sredina dobiva tamniju boju, pa govorimo o crnom dijelu. I mjesto rasta također u većoj mjeri utječe na boju nekog drva. Suvremeni postupci površinske obrade zasigurno nam omogućuju da dosegnemo različite, vrlo neuobičajene i modne efekte boje, jer se čovjek uvijek iznova vraća toplim bojama drva. Upravo zato je poznavanje čimbenika koji uzrokuju promjene prirodne boje drva značajno za sve one koji se stručno ili tek kao ljubitelji bave unutarnjim uređenjem prostora (interijera) te izradom namještaja ili različitih drvenih uporabnih predmeta.
Određene promjene boje, međutim, držimo nedostacima i one predstavljaju odstupanja od prirodne boje drva, značajne za određenu vrstu drva. Mnoge se pojavljuju već tijekom rasta drva pa čovjek ne može bitno utjecati na njihovo nastajanje. Jedan od najčešćih nedostataka ove vrste je pojava crvenog srca kod drva bukve. Taj se nedostatak očituje u neravnomjernoj crvenkastoj obojenosti u srednjem dijelu debla. Uzrok pojave crvenog srca u načelu je prodor kisika kroz odlomljenu granu u razmjerno suho središte debla. Ono tada oksidira i pojavljuje se smeđkasto-crveno obojenje (u praksi zbog toga crveno srce posve netočno nazivaju i nepravim crnim dijelom). Sličnu promjenu boje debla kod jasena i topole zovemo “smeđim srcem”, dok se tamnosmeđe “mokro srce” kod jelovine ne drži nagrđivanjem ljepote tog drva.
Kod drva u rastu kao i u posječenih stabala u kojih se pojavljuje crveno srce mogu zagaditi i gljivice, koje ga rastaču i uzrokuju pjegavost – poseban oblik bijelog truljenja. U početku okuženja mijenja se i boja drva. Napadnuta područja postaju svjetlija i prljavo bijela, a kasnije se drvo ubrzano raspada i trune. Iako se pjegavost pojavljuje kod raznih vrsta bjelogorice, posebno je učestala kod bukovine.
Kod posječenog i primarno obrađenog drva mogu se isto tako pojaviti različite biotičke i abiotičke promjene boje.
Biotička obojenost je posljedica djelovanja različitih gljiva koje se razvijaju na određenom stupnju vlažnosti (iznad 20 posto). U našim je skladištima najčešće zagađenje gljivama plijesni i gljivama koje uzrokuju obojenje bijelog dijela drva, pri čemu prevladavaju gljive modruše. Plijesni mogu obojiti površinu drva (do 2 mm dubine) u obliku smeđkastih, zelenih, narančastih te modrikastih točaka i pruga. Dubinsko obojenje je opasnije, budući da gljivice prodiru i do 5 cm u dubinu, a napadnuta mjesta su prljavo siva ili imaju zelenkastu boju, ovisno o vrsti gljivica. Gljive modruše okužuju prije svega drvo bora i smreke, a i drugih vrsta drva (jele, ariša, javora, hrasta, lipe i dr.). Nedostatak, koji prepoznajemo po sivo-modroj boji, pojavljuje se na bijelom dijelu drva, a za toplog vremena se brzo širi u obliku točkica, pojasa ili mrlja nepravilnih oblika.
Promjene boje na drvu ove vrste ipak su prije svega nedostaci u njegovoj ljepoti, dok druge njegove osobine (tvrdoća, čvrstoća, elastičnost) ostaju dugo vremena neizmijenjene i zato ovakvo drvo možemo koristiti posvuda na mjestima, na kojima njegova boja nije od većeg značaja. Mehaničke osobine se mijenjaju tek kad drvo snažno pomodri. Razvijanje gljivica možemo spriječiti stručnim skladištenjem i pravodobnim sušenjem drva, a najbolja zaštita od gljivica plijesni je osiguravanje dostatnog kruženja zraka između pojedinih dasaka (pravilno slaganje pomoću letvica). Gljivice možemo uništiti obradom drva na pari visoke temperature.
Abiotički čimbenici promjene boje kod drva su brojniji. Na sunčevoj svjetlosti, primjerice, drvo će požutjeti, na što su posebno osjetljive svijetle vrste drva. Pod utjecajem ultraljubičastih zraka celuloza dobiva žućkastu boju, što se može vidjeti i na papiru – kako bijelom, tako i novinskom. Otpornost na svjetlost možemo uvećati uporabom odgovarajućih premaza koji u sebi sadrže tvari za apsorbiranje ultraljubičastih zraka.
Drvo koje je izloženo vremenskim utjecajima prvo će posivjeti, a kasnije se i raspucati. To je posljedica brojnih kemijskih promjena u stijenkama stanica. Lignin brzo propada pod utjecajem ultraljubičastih zraka, vlage i kisika i razgrađuje se u žutu tvar topivu u vodi, koju kiša ispire. Tako u površinskom sloju drva ima sve manje lignina, dok otpornija celulozna vlakna ultraljubičasta svjetlost izbjeljuje i drvo postaje svjetlije. Drvo možemo uspješno zaštititi od vremenskih utjecaja raznim metodama: odgovarajućom konstrukcijom – dubinskom pomoću impregnacije te površinskom pomoću odgovarajućih premaza.
Slika 3: Položeni merbau
Povećana vlaga uzrokuje tamnjenje hrasta, kestena i drugih vrsta drva koje sadrže mnogo tanina. Ukoliko je drvo dosta vremena odležalo potopljeno u nekoj vodi stajačici (npr. na dnu jezera ili u močvari), dolazi do kemijskih reakcija s taninom, pa će se debla hrasta ili oraha u cijelosti obojiti tamnosivo ili crno. Takvo drvo nazivamo abonos.
Zbog kondenzacije vodene pare ili kapljica vode, na površini drva se pojavljuju takozvane kondenzacijske mrlje, a drvo koje je izloženo visokom pritisku će potamnjeti.
I oruđa kojima obrađujemo svježe drvo znaju izazvati modro ili sivomodro obojenje. To su takozvane crnkaste mrlje, koje nastaju uslijed reakcije metala u dodiru s taninom.
Boja drva mijenja se i zagrijavanjem, a i njegovom obradom u pari. Pri temperaturi od 100ºC u drvu se počinju stvarati mravlja i octena kiselina, koje utječu prije svega na promjenu boje lignina. Najčešće se pod parom obrađuje ispiljeno drvo bukve da bi se izjednačila boja crvenog srca, koja je kod ove vrste drva učestali i nepoželjan nedostatak boje. Intenzitet obojenosti (od ružičaste do crvene) reguliramo izjednačavanjem temperature i tlaka pare te dužinom toplinske obrade.
Dakle, čimbenici koji često mijenjaju prirodnu boju drva su mnogobrojni, ali dosljednim pridržavanjem uvjeta sušenja i zaštite te na odgovarajući način odabranim postupcima površinske obrade možemo u velikoj mjeri očuvati sve osobine ljepote drva.
Metka Čermak, dipl. ing. šumarstva
