Želja nam je da se drveni podovi, sa svim svojim estetskim i funkcijskim vrijednostima, ugrađuju sve češće, da korisnicima služe sve bolje te da traju sve dulje. Kakogod, kvalitetu i trajnost drvene podne obloge nije jednostavno osigurati, a pojava grešaka drvenih podova ponekad odvraća arhitekte, investitore i korisnike od sklonosti primjene drva na podu. Serijom članaka o smjernicama za izvedbu drvenih podova nastojimo doprinijeti stvaranju sustava odrednica za pravilno planiranje, izvođenje i kontrolu drvenih podnih obloga, tj. najčešće primjenjivanih parketnih podnih obloga, kako bi se omogućili pravilan izbor obloge, način njezine ugradnje i osiguranje projektiranih svojstava. Isto tako, međutim, takav sustav odrednica pomogao bi izbjegavanju odnosno otklanjanju pojave grešaka pri ugradnji ili prvotnoj uporabi drvenoga poda te doprinio tehničkoj i ekonomskoj uspješnosti posla. Ovdje donosimo raspravu o odrednicama organizacije i pripreme gradilišta, tj. osiguranja ispunjenja raznih tehničkih i fizikalnih zahtjeva koje je potrebno provesti prije početka ugradnje drvene podne obloge.
- UVOD
Pregled smjernica za izvođenje drvenih podova i raspravu o njihovim odrednicama započeli smo prvim člankom u nizu u ovom časopisu (Korak, 1/2018). U tom uvodnom članku donešen je pregled mjerodavnih dokumenata u nas, ali i u drugim zemljama (općih smjernica za ugradnju drvenih podova), te je obrazložena potreba izrade specifčnog hrvatskog dokumenta – tehničke smjernice za ugradnju parketnih podnih obolga – kojim bi se točnije ili podrobnije propisali pojedini tehnički parametri postupka (npr. načini provedbe pojedinih mjerenja i kontrole) te nadležnosti i odgovornosti pojedinog sudionika u postupku (podopolagača, voditelja gradilišta, nadzornog inženjera itd.). Detaljnije smo se posvetili odrednicama planiranja i projektiranja drvenih podova, jer o točnosti i obuhvatnosti dobroga projektiranja bitno ovisi točan izračun troškova te izbjegavanje nedoumica ili pojave grešaka u kasnijim fazama izvedbe poda.
U ovom nastavku posvetit ćemo se raznim tehničkim, fizikalnim i organizacijskim odrednicama poslova i aktivnosti koje prethode izvedbi poda. I dalje su nam mjerodavni dokumenti Tehnička specifikacija HRS CEN/TS 15717 (2017): Parketne podne obloge – Opće smjernice za ugradnju, te hrvatska norma HRN CEN TS 14472-1 (2004): Elastične, tekstilne i laminatne podne obloge – Projektiranje, priprema i ugradnja – 1.dio: Općenito. Svi citirani članci, na čije rezultate se u tekstu poziva, navedeni su u popisu literature s njihovim internetskim adresama te se jednostavno mogu pročitati na portalu časopisa KORAK (www/korak.com.hr).
- Stanje pri ugradnji
- 1. Opće stanje gradilišta i njegovi uvjeti
O stanju na gradilištu smjernica za ugradnju parketnih obloga HRS CEN/TS 15717 ne donosi skoro ništa (osim napomene o potrebnim klimatskim uvjetima), iako se uz to vežu jako važno pitanja za praktičnu izvedbu poda:
- koji uvjeti organizacije i stanja gradilišta moraju biti osigurani prije dobave parketa i početka polaganja?
- kako se stanje potrebno za pravilnu instalaciju poda kontrolira, tko je za njega odgovoran i što se poduzima u slučajevima neodgovarajućih uvjeta?
Ostali dokumenti, međutim, ovome posvećuju dužnu pozornost, pa ćemo neke njihove odrednice navesti i komentirati (to su HRN CEN TS 14472-1 za elastične, tekstilne i laminatne podne obloge, DIN 18356 (parketarski radovi) i ÖNORM B2218 (polaganje drvenih podova).
HRN CEN TS 14472-1 u poglavlju 6. Ugradnja iskazuje vrlo općeniti navod:
Ugradnja se može provesti tek kad je zgrada vodotijesna (tj. nakon što su svi vanjski zidovi, prozori, vrata i krovovi završeni, a moguće je postići stabilnu odgovarajuću temperaturu), te kad su provedene sve mjere za osiguranje pravilnih i odgovarajućih podloga, a svi radovi iznad poda su završeni. Pri tome se podrazumijeva da naručitelj radova (građevinar) mora osigurati sve ove uvjete.
2.2 Mikroklimatski uvjeti na gradilištu
Pitanje temperature u gornjem navodu neprecizno je i neodgovarajuće definirano: što znači stabilna a što odgovarajuća temperatura? Smjernica HRN CEN/TS 15717 za parketarske radove u točki 6.3 navodi: Okolišni uvjeti gradilišta trebaju biti održavani koliko god je to moguće blisko uvjetima u uporabi, kako tijekom ugradnje, tako i u razdoblju završne inspekcije. I ova je smjernica također neprecizna, ali je njezin navod fizikalno logičnije usmjeren: želi se reći da drvo, koje poprima ravnotežni sadržaj vode s okolinom, te je u proizvodnji pripremljeno za takvo ravnotežno stanje u uvjetima uporabe prostora, treba održavati i ugrađivati pri onakvoj kombinaciji temperature i relativne vlažnosti zraka koja će vladati u prostoru u uporabi (slike 2 i 3). Smjernica dakle ne donosi točne granice dozvoljenih klimatskih uvjeta (koji se najčešće vežu uz stambene uvjete), nego upozorava da u prostorima drugačijeg stanja drva od uobičajenih stambenih uvjeta (npr. javni, slabo grijani prostori, podna grijanja, sportski objekti, vlažni prostori kao bazeni, saune, kuhinje ili praone) zahtijevaju da se sadržaj vode parketa, te mikroklimatski uvjeti pri ugradnji, prilagode završnim, uporabnim uvjetima. Primjer: ukoliko se parket polaže na podno grijanje, nije opravdano provoditi radove pri temperaturi od 15 °C i relativnoj vlažnosti zraka od 60 %, što bi neke smjernice za ugradnju podova izričito dozvolile, jer će u uporabi parket biti mnogo suhlji (7-8%) od stanja koje ovakvi klimatski uvjeti određuju (10-11%).
Temperatura zraka pri ugradnji podova koja se navodi u većini slučajeva mora biti viša od 15 °C (DIN 18365, DIN 18356). Uz temperaturu je, međutim, fizikalno vezana i relativna vlažnost zraka (r.v.z.), a samo austrijska norma navodi da:
U razdoblju polaganja i 24 sata nakon toga površinska temperatura podloge mora iznositi između 12 °C i 28 °C, a relativna vlaga zraka između 40% i 75%.
Pri tome većina dokumenata navodi da temperatura (površine) podloge za ugradnju lijepljenjem treba biti minimalno 15 °C. Pridjev stabilna temperatura značio bi da se ona tijekom dana ili tjedna ne mijenja više od + 1-2 °C, a to se može provjeriti ne samo mjerenjem zraka, nego i mjerenjem temperature zidova: ona treba biti usklađena s temepraturom podloge, dakle najmanje 15 °C, da se u zatvorenoj zgradi osiguraju spore i male promjene okolišne temperature bez obzira na izmjenu vanjskih klimatskih uvjeta ili osunčanje prostora kroz prozore.
Površinska temperatura dijelova zgrade mora se posebno razmotriti s aspekta moguće kondenzacije vlage na površini drva. Projektant mora hidrotermičkim proračunom dokazati da ne postoji mogućnost stvaranja točke rosišta na površini za polaganje parketa. Ovo naročito vrijedi za podove koji se ugrađuju iznad vrlo hladnih prostora (negrijanih garaža, podruma, trijemova, hladnih stubišta i slično) kao i za prostore koji su funkcijski često izuzetno vlažni (kuhinje, vježbaone, praonice, saune) u kojima kondenzacija može nastati na podu čak i zagrijanom na uobičajene stambene temperature. Stoga u takvim prostorima temperatura podloge i zraka pri polaganju treba biti najmanje 18 °C.
Parket, higroskopan materijal, ima pripremljeni srednji ravnotežni sadržaj vode za unutarnju uporabu mjeren pri 20 °C i 50 % r.v.z., stoga niti njegova ugradba ne bi smjela uslijediti pri mikroklimatskim uvjetima koji određuju bitno različitu ravnotežnu vlagu drva. Preporuka bi bila, dakle, da se polaganje parketa provodi pri temperaturi između 15°C i 25 °C pri čemu r.v.z. nije manja od 45% i nije viša od 65 %. Što je parket nestabilniji i više izložen primanju vode (tj. ako je to masivni a ne višeslojni parket, ako nije tvornički lakiran, ako je malih dimenzija i velikog udjela čeonih presjeka) tada treba strože voditi računa o mikroklimatskim uvjetima. U prethodnom smo članku (Korak 3/2015) pokazali da već nakon samo tri dana stajanja u neodgovarajuće vlažnoj klimi položeni parket može promijeniti sadržaj vode i točnost dimenzija iznad propisanih vrijednosti.
Kako osigurati stabilnu i odgovarajuću temperaturu i vlažnost zraka? Na ovo pitanje nema jednoznačnog i jednostavnog odgovora. Idealan bi odgovor bio: “Ukoliko mikroklimatski uvjeti nisu odgovarajući za polaganje parketa, izvođač građevinskih radova mora sustavom grijanja, ventilacije i/ili isušivanja u najkraćem mogućem roku ostvariti predviđene uvjete te ih održavati tijekom polaganja i nakon završetka radova izvedbe poda“. Oni koji praktično žive na gradilištima, međutim, znaju da je to nekada praktično nemoguće provesti.
U ljetno doba godine, kada su u našim kontinentalnilm krajevima temperature više od 15 °C, a relativna vlažnost zraka tijekom većine dnevnog doba odgovarajuća za parketarske radove, primjenjuje se jednostavna ventilacija pri kojoj se danju prostor prozračuje otvaranjem prozora pa čak i izazivanjem propuha, ali samo u nekorištenim prostorima, odnosno, ne i u prostorima u kojima se radi. Noću se zgrada zatvara ili se lagano ventilira otklapanjem prozora, i to u najdonjoj i najvišoj zoni zgrade, kako bi vlažan i topao zrak, koji se kreće prema gore, i noću gore izlazio iz prostora van. Ukoliko je pak noću i ujutro relativna vlažnost vanjskoga zraka previsoka (iznad 80 % ili tijekom oborina), takav postupak nije odgovarajući, pa zgradu noću treba držati zatvorenom. U priobalju, pak, uvjeti su više nepredvidivi. Dnevne temperature mogu biti i previsoke za polaganje parketa, pa se noćnom ventilacijom prostor hladi, a dnevno se prozračivanje ograničuje. U razdoblju južine, međutim, zrak je u svakom slučaju prevlažan, pa tome treba prilagoditi razdoblja intenzivne ventilacije gradilišta.
U nepovoljnim razdobljima jeseni i zime prostor ugradnje je potrebno grijati i isušivati. Već i samo grijanje doprinosi isušivanju zgrade, jer topliji zrak ima veći kapacitet sadržavanja vodene pare; ukoliko se zgrada ventilira odozdo prema gore, grijani će zrak preuzimati vlagu iz prostora, zidova i građevinskih materijala i odvoditi je prema gore i van, a dolje će ulaziti hladniji i suhlji zrak.
Moglo bi se napisati: Zgradu u kojoj se odvijaju parketarski radovi, te u razdoblju nakon njihova završetka, potrebno je intenzivno ventilirati kad je vanjska relativna vlažnost zraka niža od unutarnje, a prozračivanje ograničiti kada je ona viša od unutarnje. Pri tome ulazni zrak ne smije biti takve temperature da bitno utječe na unutarnji raspon temperature između 15 i 25 °C.
Pri preniskim temperaturama potrebno je ostvariti grijanje, a s obzirom da gornji navod norme kaže da “svi radovi iznad poda trebaju biti završeni” pretpostavlja se da je grijanje ugrađeno i u funkciji. DIN 18356 navodi grijanje kao jedan od obaveznih posebnih radova koje parketar, u dogovoru s građevinarom, mora poduzeti da bi osigurao pravilno provođenje radova.
Kakogod, nailazi se i na slučajeve u kojima parketari, zbog kratkih rokova predaje radova, počinju raditi dok sustav grijanja još nije djelotvoran. Primjenjuju se razne vrste grijalica, od kojih poseban oprez treba obratiti na plinske grijalice: one griju zrak, ali izgaranjem butana uvode i dodatnu vlagu u prostor, tako da one nisu pogodne za primjenu tijekom završnih radova. Najbolje je primijeniti isušivače zraka koji istovremeno griju i suše zrak, koliko god njihova uporaba bila skupa. Često sam svjedočio greškama parketnih podova koje su nastale uslijed neodgovarajuće klime tijekom radova i neposredno po njihovom završetku; reklamacije i troškovi sanacija su uvijek bili mnogo skuplji od narudžbe i instalacije sustava grijanja i isušivanja (slika 1).
Slika 1. Katastrofalno djelovanje vlage na gradilištu – istovremeno vlaženje iz podloge i iz zraka. Sadržaj vode drva 14-16 %
Posebno treba napomenuti da pravilne mikroklimatske uvjete nije potrebno održavati samo tijekom radova, nego i nakon završetka radova i predaje poda. Mnogo reklamacija je nastalo nakon što je pod završen, pri čemu se klima održavala odgovarajućom, ali stanari nisu odmah useljeni, a prostor je držan zatvorenim. Relativno hladni zidovi i podovi, koji nisu jako smetali pri polaganju, u ovom razdoblju mogu hladiti prostor i držati ga vlažnim, pa greške često nastaju u mjesecima nakon polaganja, uz vječne prijepore oko toga tko je tome kriv – je li parket bio presuh, podloga prevlažna ili se parket navlažuje zbog neodgovarajućih klimatskih uvjeta koje investitor/korisnik održavaju nakon završetka radova.
Slika 2. Djelovanje vlage iz zraka nakon polaganja – deformacije tvornički lakiranog masivnog parketa velike vitkosti (debljina 14 mm, širina 140 mm). Sadržaj vode drva ca 12 %.
Nove zgrade zadržavaju mnogo vode u konstrukciji i mokrim građevnim materijalima, iako oni izgledaju naoko suhi, i to dugo vremena nakon završetka radova, jer se proces difuzije zaostale vlage u poroznim materijalima odvija sve sporije s opadanjem gradijenta vlage. O tome je naročito važno voditi računa, kao što smo pokazali u jednom od ranijih članaka (Korak 3/2015), u kojem smo izračunali da čak i vlaga zaostala nakon bojanja zidova može upropastiti kvalitetu gotovog drvenog poda. Moj bratić, poznati hrvatski arhitekt Marijan Turkulin, naučio me dok sam još bio mlad nešto o rokovima gradnje i useljenja: “Znaš, Hrvoje, nekada je vrijedila praktična poslovica koja je rekla: Prvu godinu kuću ponudiš svom neprijatelju, drugu godinu svom prijatelju, a tek se treću godinu u nju useliš ti sam”.
Zaključno bi se moglo predložiti: Parket se treba skladištiti na minimalnoj temperaturi od 15 °C i relativnoj vlazi zraka ispod 65 %. Ugradnja se odvija na temperaturi površine podloge i zidova od minimalno 15 °C pri temperaturi zraka između 15 i 25 °C a relativnoj vlažnosti zraka između 40 % i 65 %. Za izvedbu parketa na podnom grijanju temperatura podloge i zraka mora biti između 18°C i 22 °C, a relativna vlažnost zraka između 45 % i 60 %. Uvjete za polaganje parketa potrebno je stabilno ustanoviti i održavati tri dana prije početka radova i sedam dana nakon završetka izrade poda.
2.3 Zatvorenost zgrade i završenost ostalih radova
Zgrada mora biti zatvorena radi zaštite od vlage i prljavštine, prozori, vrata, ostakljenja i ostali otvori ugrađeni i zatvoreni, stakla cijela a svi izvori vlage sanirani. Ovako bismo mogli formulirati dodatnu napomenu smjernici o ugradnji parketa, kako to definiraju različite inozemne norme pod obavezama naručitelja parketarskih radova (građevinara). Norma za parketarske radove CEN/TS 15717 ovdje je precizna (t.6.3): Parket treba postavljati tek kada su sve ostale struke završile njihov posao, tj. kada je bojanje zidova, lijepljenje tapeta i pločica…završeno a prostor ugradnje ima pravilnu relativnu vlažnost i temperaturu. Na taj se način izbjegavaju utjecaji prljavštine i vlage na pod.
Slika 3. Niti troslojni parket nije imun na vlagu u zraku nakon polaganja. Ovdje greška odljepljivanja uljenih tangentnih platica zbog naglog isušivanja.
Građevinar mora osigurati visinske točke (kote) za polaganje parketa i to na svakom katu, na svakih 25 m raspona na pojedinom katu, te ispred i iza svih visinskih prijelaza (rampi, kosina, stuba) unutar pojedine ravnine polaganja.
Građevinar treba osigurati da se parket pohranjuje i ugrađuje u prostorima koji se mogu zatvoriti pa čak po potrebi i zaključati. Ovaj navod može zvučati trivijalno, ali često naiđemo na prostore u kojima drugi radnici preskaču preko složajeva parketa ili se po njima penju da nešto dosegnu, na njima sjede i jedu tamo neku paštetu, odlažu alate i slično, pri čemu je lako moguće oštećenje osjetljivih dijelova složajeva parketa (bridovi, uglovi i pera).
U osnovi bi svi radovi unutarnjeg uređenja zgrade (all overhead work, kako je to definirano u t. 6 u HRN CEN/TS 14472-1) trebali biti završeni prije ugradnje parketa, što je u odgovornosti naručitelja parketarskih radova. Na žalost to nije uvijek moguće, jer se dogodi da u smušenosti razdoblja prije predaje prostora još neki od ostalih majstora dolaze i vrše manje popravke, montiraju ugradbeni namještaj, “poprave neku pločicu ili knauf koji se oštetio, pririhtaju kvake na prozoru, ugrađuju nešto što je gospođa dodatno zaželjela“… U takvim je slučajevima komunikacija među svim sudionicima, o kojoj smo govorili u prvom članku, izuzetno bitna, iako je često neformalna. Parket u radu po kojem se hoda potrebno je zaštititi mehanički (višestrukom valovitom ljepenkom ili pločama vlaknaticama) te polietilenskom folijom od prašine, tragova boje, kitova i sličnoga, ili pak od tekućina. Svaku takvu zaštitu, međutim, potrebno je čim prije ukloniti, odmah nakon završetka drugih radova (koji su često kratkotrajni) a najviše nakon tri dana, jer papir ili ljepenka mogu higroskopski navlačiti vodu iz zraka i zadržavati je na najgorem mogućem mjestu – na površini parketa (slika 4). Isto tako pokrivanje gotovoga parketa najlonom treba ograničiti, da se omogući izjednačavanje sadržaja vode svih komponenti sustava poda – njegove podloge, drva i površinskog sloja parketa, te zraka. Zaštita parketa u radu ili gotovoga poda spada u zajedničku odgovornost naručitelja radova i podopolagača.
- Dobava, baratanje i pohrana materijala
HRS CEN/TS 15717 (točka 6.1) navodi temeljne odrednice za baratanje materijalima na gradilištu i njihovu pohranu prije početka izvedbe poda koje mora osigurati naručitelj radova. Kakogod, i podopolagač je odgovoran da svoje materijale pravilno transportira i pohrani. Ovi navodi izgledaju sami po sebi logični i jasni za svaku tehnički obrazovanu osobu, te ih ne bi trebalo razmatrati, da ponekada u praksi ne dođe do problema u ostvarivanju ovih odrednica i pitanja o točnosti njihovih definicija.
HRN CEN/TS 15717: Parket treba prenositi i skladištiti prema proizvođačevim preporukama da bi zadržao tehničke karakteristike.
Ukoliko ne postoje proizvođačeve preporuke, trebamo znati koje su osnovne tehničke karakteristike parketa da bismo o njima mogli voditi računa: to su točnost dimenzija, točnost oblika i sadržaj vode. Pakete podne obloge, dakle, treba u osnovi zaštititi od djelovanja vlage, koja čak i kroz polietilenske (PE) ovitke u duljim razdobljima može djelovati na drvo, a pogotovo od tekuće vode. Stoga mnogi proizvođači pravilno primjenjuju dodatno omatanje istezljivom (stretch) folijom cjelokupne isporučene robe na paletama, da se složaji ne raspadnu te da eventualno oštećenje PE ovitaka (naročito bridova, uglova i dijelova utora i pera) ne dovede do otpada u transportu. Pri tome treba znati da PE folija, ukoliko nije toplinskim stezanjem hermetički ovijena oko paketa, relativno slabo štiti drvo u duljim razdobljima. Ukoliko nepotpunim stezanjem PE ovitka zaostanu otvori na paketu, a pogotovo ukoliko se otvori nalaze na čeonim stranama parketa, omogućuju vrlo brzo i nejednoliko navlaživanje drva, što dokida njegovu dimenzijsku i oblikovnu pravilnost. Pakete duljih elemenata (parketnih dasaka ili brodskog poda) treba tako podložiti da ostanu u ravnom obliku, da prekomjerno visoki složaj svojom masom ne ošteti doljnje elemente (npr. pritiskom na podložne gredice, na neravnine podloge ili na zamaknuto položene pakete, čiji krajevi vire na jednu stranu van).
Slika 4. Završeni pod bio je dulje vrijeme pokriven kartonom koji je navukao vlagu iz zraka i doprinio bubrenju parketa. Sadržaj vode drva ca 13%
HRN CEN/TS 15717: Parket treba skladištiti na suhom mjestu (uz određenu temperaturu). Elementi trebaju biti pohranjeni i kondicionirani u njihovom originalnom pakiranju u prostoru u kojem će se odvijati polaganje (ili u prostoru sličnih klimatskih uvjeta) dovoljno dugo da postignu istu temperaturu kao i prostor instalacije. U ovom navodu je izraz dovoljno dugo neprecizan, pa bi ovdje trebalo dodati da se temperatura dovezenog uskladištenog materijala mora kontrolirati dok se ne izjednači na + 1 °C s ambijentalnim uvjetima zraka i konstrukcije (poda i zidova) prostora ugradnje.
Trebalo bi dodati: Pakete parketa treba skladištiti po mogućnosti odignute od betonske podloge (na paletama, drvenim podloškama itd.). Važno je, naime, da se tijekom duljeg skladištenja spriječi hlađenje ili vlaženje ovitaka na neodgovarajućoj podlozi, odnosno omogući strujanje zraka i daljnje isušivanje podloge, ukoliko nije potpuno suha.
Slika 5. Posljedica održavanja neodgovarajuće vlage zraka nakon polaganja. Parket bubri bez većih deformacija, te se stješnjuju bridovi.
HRN CEN/TS 15717: Pakete ne otvarati prije početka polaganja. Pakete otvarati susljedno kako se odvija postupak polaganja. Ovi navodi spadaju u odgovornost podopolagača. Jasno je da pakete parketa treba čuvati u originalnom ovitku do otvaranja pri početku polaganja predmetne površine. Ovaj je navod praktičan i stoga što neotvoreni paketi parketa često vrlo dobro posluže za pritiskanje položenog parketa do otvrdnjavanja ljepila. Ukoliko se paketi otvore radi nekog razloga (npr. ocjene jednolikosti klase kvalitete, smjera i sloga polaganja, probe usklađenosti nivoa s drugim plohama – pragovima, keramičkim dijelovima poda, pod vratima ili uz stube) i ukoliko polaganje ne uslijedi u roku od dva dana, paket je potrebno natrag složiti, eventualno povezati građevinskom ljepivom trakom te ovijanjem zaštititi od vlage i prašine (primjerice rastezljivom prianjajućom folijom).
Slika 6. Greška neodgovarajuće vlage pri ugradnji se manifestira 9 mjeseci nakon polaganja: Parket je nabubrio pri polaganju bez vidljivih deformacija te zadržao stiješnjeno stanje do kraja sezone grijanja. Utezanje od početno stiješnjenog stanja prouzroči reške od isušivanja koje se inače ne bi pojavile.
Osim parketa, potrebno je strogo voditi računa o pravilnom baratanju i skladištenju ostalih podopolagačkih materijala. Smjernica za parketarske radove CEN/TS 15717 jasno piše da Ljepilo i ostali materijali trebaju biti skladišteni prema preporukama proizvođača. Ako ne postoje takve preporuke, ljepilo mora biti skladišteno pri najmanjoj temperaturi od 15 °C.
Podopolagač mora biti svjestan da skladištenje zapaljivih ili eksplozivnih materijala (ljepila, lakova i ulja, kitova) podliježe posebnim propisima, te voditelj gradilišta mora osigurati pohranu u odgovarajućem i sigurnom (zaključanom) prostoru. Podopolagač, međutim, mora biti svjestan da su neki od njegovih materijala skloni samozapaljenju tijekom odnosno nakon polaganja (prazni kontejneri, papiri i krpe namočene uljem, razređivačem ili lakom) pa ih mora odmah pozorno zbrinuti nakon dnevnog završetka rada (usmeno priopćenje dr. Miljenko Klarić).
- LITERATURA
HRS CEN/TS 15717 (2017): Parketne podne obloge – Opće smjernice za ugradnju (CEN/TS 15717:2008)
HRN CEN TS 14472-1 (2004): Elastične, tekstilne i laminatne podne obloge – Projektiranje, priprema i ugradnja – 1.dio: Općenito (CEN/TS 14472-1:2003)
ÖNORM B 2218 (2009): Verlegung von Hozfussböden – Werkvertragsnorm
UNI 11265 (2015): Pavimentazioni e rivestimenti di legno o/a base di legno. Posa in opera. Competenze, responsabilità e indicazioni contrattuali
DIN 18356 (2016): VOB Vergabe- und Vertragsordnung für Bauleistungen – Teil C: Allgemeine Teschnische Vertragsbedingungen für Bauleistungen (ATV) – Parkett- und Holzpflasterarbeiten
DIN 18365 (2015): VOB Vergabe- und Vertragsordnung für Bauleistungen – Teil C: Allgemeine Teschnische Vertragsbedingungen für Bauleistungen (ATV) – Bodenbelagarbeiten
Turkulin, H. (2013): Prilagodne reške drvenih podova. 1. dio. KORAK – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti, Vol. 11 br. 4, str. 16-21. https://korak.com.hr/prilagodne-reske-drvenih-podova-1-dio/
Turkulin, H. (2014): Prilagodne reške drvenih podova. 2. dio. KORAK – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti, Vol. 12 br. 1, str. 20-23. https://korak.com.hr/korak-045-ozujak-2014-prilagodne-reske-drvenih-podova-2-dio/
Turkulin, H. i sur. (2015): Utjecaj vlažnosti zraka na drvene podove. KORAK – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti, Vol. 16 br. 3, str. 9-13. https://korak.com.hr/korak-051-utjecaj-vlaznosti-zraka-na-drvene-podove-mitovi-legende-i-stvarnost/