Sadnja vegetacijskih elemenata, posebice drveća, investicija je za nekoliko idućih desetljeća a ponekad i nekoliko generacija stanovnika nekog grada. Dugovječno drveće obilježje je mnogih gradskih prostora a njihova prisutnost u nekoj ulici, parku ili trgu dio je njihove pamtljive slike i identiteta. Stoga je primjerice zagrebački Zrinjevac nemoguće zamisliti bez stoljetnih platana koje kao jedan od najstarijih živućih elementa grada, svjedoče o brojnim povijesnim događajima ali i o svakodnevnim životima mnogih generacija stanovnika.
Životni vijek drveća uvjetovan je genetikom i prirodnim obilježjima svake pojedine vrste, no u gradskim sredinama postoji niz dodatnih čimbenika koji, u pravilu, skraćuju životni vijek drveća. Onečišćenje tla i zraka, industrijska sol, zbijanje tla u zoni korjenova rasta, mehanička oštećenja, sadnja u nekvalitetan ili volumenom nedostatan supstrat, ekstremne vrućine samo su neki od takvih čimbenika. Pritom, već u fazi sadnje bilja, odnosno u prvom koraku formiranja nasada, događaju se pogreške koje mogu rezultirat stagnacijom ili sporim razvojem sadnica, te u najgorem slučaju, njihovim propadanjem. Stoga je neophodno poznavanje tehničkih rješenja pravilne sadnje kao i primjenjivanje tehnika i praksa koje su ukorak sa sve kompliciranijim uvjetima u kojima drveće raste u gradskim uvjetima.
Lokacija sadnje i odabir odgovarajuće vrste je iznimno važno. Potrebno je omogućiti odabranoj vrsti neometan rast i razvoj te vrijeme da dosegne svoju ‘idelanu’ starost. Za dugovječna stabla ili alejne vrste potrebno je osigurati dovoljnu dubinu i volumen kvalitetnog supstrata kao i dovoljnu širinu zelenog pojasa. U protivnom se nakon nekog vremena krošnje stabla trebaju drastično orezivati ili je stablo nakon 15-20 godina potrebno ukloniti zbog toga što svojom krošnjom ili korijenovim sistemom ugrožava građene objekte, opločenja, promet ili instalacije. Osim toga, nije realno očekivati prirodne niti idealne uvjete lokacije kada se radi o urbanim sredinama. Stoga je pravovremeno potrebno osigurati dovoljno vode i nutrijenata kao i voditi računa o sastavu tla, pogotovo dubljih slojeva tla na lokaciji sadnje. Korijenov sistem soliternog stabla u prirodnom okruženju rasprostire se i do 200 m³ a dubina do koje se korijen razraste u takvim uvjetima iznosi minimalno 1.5 metara. Stoga ukoliko takav prostor za korijenov sistem nije osiguran, potrebno je kroz određene mjere postići bolje uvjete za rast. Kada se sade stabla u urbanim sredinama ili zonama odvijanja prometa potrebno je osigurati barem 12 m³ za zonu korijenovog sistema. Ovisno o očekivanom opterećenju na površinu te upotrebu samih površina, moguće je podijeliti način sadnje u dvije kategorije:
- Površina na koju sadimo stablo nije opločena ili će imati lagano opločenje (npr. polimerna propusna opločenja, travne pvc, betonske ili inox rešetke) te na toj površini nije predviđeno opterećenje. To znači da nisu potrebna ojačanja ili temelji u zoni površine za sadnju te nije potrebno osigurati dodatne materijale kako bi se osigurao kvalitetan omjer vodozračnih odnosa.
- Površina na koju sadimo stablo se planira dijelom ili potpuno koristiti kao prometna površina. To znači da je potrebna izrada temelja ili ojačanja (npr. modularna pvc saća) koji će osigurati manje opterećenje na korijenov sistem te tako omogućiti bolje uvjete za rast i razvoj stabla. Također potrebno je prilikom sadnje ispuniti sadnu jamu kombinacijom materijala koji će popraviti strukturu tla odnosno vodozračne odnose.
Sadnice se iz rasadnika naručuju i dopremaju na mjesto sadnje kao balirana ili kontejnirana stabla (izuzete su sadnice golog korijena obzirom da se ne preporučaju za sadnju u urbanim uvjetima). Značajno je napomenuti da se kontejnirana stabla mogu saditi bilo kada tokom godine dok se balirana stabla sade u proljeće ili jesen odnosno u pogodnijim vremenskim periodima za ukorjenjivanje biljaka. Kod stabla koja su duži period provela kontejnirana često je jasno vidljiva deformacija korijena i/ili potpuna proraštenost korijenog sistema unutar kontejnera, što je vidljivo i na slabo razvijenom habitusu biljke. Prilikom sadnje baliranog stabla potrebno je ostaviti materijal kojim je omotana bala (juteno pletivo) iz razloga što ono „drži“ balu i stablo stabilnijim tijekom i nakon sadnje a istovremeno omogućava neometano formiranje novih korijenovih izbojka i vremenom se prirodnim putem razgradi.
Jame za sadnju stabla bi uvijek trebale biti dovoljno velikih dimenzija te ih treba adekvatno pripremiti za sadnju obzirom je to investicija za desetljeća rasta stabla. Također bi u gornjoj trećini trebalo osigurati rastresitost materijala obzirom da se u toj zoni očekuje najintenzivniji rast korijena. Ukoliko je moguće, te ukoliko je prisutan, prilikom iskopa jame potrebno je sačuvati gornji sloj bogat humusom (u pravilu 30-35 cm) koji se prilikom zatrpavanja odnosno sadnje u jame vraća suprotnim redoslijedom od onog kako je „vađen“ tijekom iskopavanja jame. U slučaju da se radi o površini koja ima lošu kvalitetu zemlje, potrebno je takvu zemlju ukloniti te osigurati novu, odgovarajuću plodnu zemlju odnosno supstrat. Za osnovnu ispunu jame najbolje bi bilo koristiti sterilne, propusne i hranjive supstrate (fotografija 1).
Slijeganje supstrata i kota sadnje stabla treba biti uzeta u obzir. Kako bi se izbjeglo slijeganje stabla, potrebno je prilikom sadnje sabijati slojeve supstrata svakih 30ak cm, naravno, ovisno o tipu supstrata koji se koristi za sadnju. Također, druga je mogućnost sabijanja supstrata natapanjem vodom te vršiti sadnju nakon što se supstrat slegne i prosuši. Iznimno je bitna i visina odnosno kota na koju se stablo sadi. Prilikom sadnje potrebno je stablo pozicionirati na način da je korijenova bala odnosno stablo na koti do 3 cm višoj od kote terena. Iznimka su vrste iz roda Salix i Populus. Vrste iz tih rodova bi se trebale posaditi 25 cm niže od kote na kojoj su bile uzgajane u rasadniku. Razlog tome je što tijekom prve godine nakon sadnje deblo iznese nove jače izbojke korijena koji daju tim vrstama jaču statiku odnosno stabilnost.
Danas se koriste razne tehnike koje su osmišljene s ciljem kako bi se što kvalitetnije brinulo o rastu i razvoju stabla tijekom vremena a to je prvenstveno adekvatna aeracija i optimalna količina vode koje dugoročno omogućavaju korijenovom sistemu povoljne uvjete. Jedna od tih tehnika je trajna dubinska aeracija koja je idealna za urbane situacije odnosno gradske ulice. Kontinuirane vibracije koje su produkt prometnih ulica zajedno s raznim građevinskim radovima koji su izvršeni prije planirane sadnje uzrok su potpuno sabijenog terena koji sprečavaju adekvatnu aeraciju korijenovog sistema. Danas je moguće koristiti module koji sprečavaju zbijanje odnosno opterećenje na korijenov sistem te omogućuju da se korijenov sistem razvija u optimalnijim uvjetima. Za poboljšanje strukture tla često se koristi granulat lave (dimenzije granulata 5/30 mm) koji se u određenim omjerima (najčešće 60% lave) miješa s humusno-tresetnim supstratom i plodnom zemljom. Pore u granulatu omogućuju da korijenov sistem ima dovoljno zraka. Također je bitna neutralnost materijala koji se koristi za poboljšanje strukture tla, naime granulat lave (ili neki drugi materijal sličnih svojstava) nema nikakav utjecaj na pH tla. Dodatno, uz optimiziranje supstrata često se koristi površinska ili kada to nije moguće koristi se dubinska metoda aeracije korijenovog sistema (grafički prilog 1). Takav tip aeracije omogućuje da korijenov sistem prodire dublje u tlo, što stablu uz kvalitetniju statiku omogućuje i veću vjerojatnost pronalaska vode (ukoliko nije postavljen sistem za navodnjavanje). Postupak je takav da se izvedu 4 rupe promjera 30 cm i dubine 1.5 m od dna sadne jame u zbijene slojeve ispod same sadne jame kako bi duljina rupa za aeriranje približno iznosila 3 m. U rupe za aeraciju se postavljaju drenažne cijevi (npr. DN 100 / DN 110) te se prostor između drenažne cijevi i tla ispuni drenažnim materijalom granulacije 8/32 mm dok se cijevi naravno ostave prazne. Cijevi za aeraciju se povezuju u gornjoj zoni te na finalnoj koti terena završavaju rešetkastim poklopcem (fotografija 2).
Aeracija jame je idealna u slučaju kada se sadne jame nalaze unutar pješačkih opločenja ili biciklističkih zatvorenih površina. Ispod zatvorenih struktura opločenja izvode se ‘zračni kanali’ koji su direktno povezani sa cijevima za aeriranje u samoj jami odnosno neposredno uz korijenovu balu (grafički prilog 2). Kanal za aeriranje treba biti barem 30 cm širine te minimalne dubine koliko iznosi i dubina jame za sadnju. Za ispunu se koristi granulacija 8/32. U rupe za aeraciju se postavljaju drenažne cijevi (npr. DN 100 / DN 110) koji se protežu do finalne kote terena te one ne bi smjele biti na razmacima većim od 5 metara. Bitno je postavu cijevi za aeraciju kvalitetno izvesti kako bi se osigurao zrak a spriječila stagnacija višaka vode koja bi eventualno mogla oštetiti korijenov sistem. Prvenstveno se ovakav oblik aeracije koristi kako bi se potaknuo postran razvoj korijenovog sistema.
Učvršćivanje stabala moguće je izvesti podzemnim sidrenjem, te nadzemno sajlama ili tokarenim kolcima (fotografija 3 i 4). Učvršćivanje stabala nije nužno samo zbog negativnog utjecaja vjetra koji bi nagnuo ili izvrnuo novo posađeno stablo, već i zbog potrebe da se pravilno te u što kraćem roku razvije kvalitetan korijenov sistem. Odabir tipa učvršćivanja ovisi o lokaciji na koju sadimo, o vrsti i veličini stabla te finalno i o financijskim mogućnostima. Također potrebno je osigurati zaštitu kore i debla prilikom učvršćivanja (trake za vezivanje trebaju biti barem 4 cm debljine dok je u slučaju inox užadi potrebno koristiti gumenu zaštitu i / ili dodatno zaštititi koru debla).
Još neke od mjera koja su neophodne za kvalitetan razvoj korijenovog sistema, a time i stabla je prilikom sadnje odnosno zatrpavanja korijenove bale obilno zaliti slojeve u fazama kako bi se supstrat što bolje rasporedio uz balu, zatim po završetku sadnje izraditi zdjelicu koja omogućuje da se akumulirana voda rasporedi u zoni korijenove bale te finalno zaštita debla (jutena mreža ili bambusovo pletivo). Idealna dimenzija zdjelice bi bila kada bi njen promjer bio duplo veći od promjera korijenove bale. Ovisno o veličini stabla za koje se izrađuje zdjelica, njen bi rub trebao biti visine od 12 do 30 cm. U pravilu zdjelica se koristi barem u prve dvije vegetacijske sezone. Važnije od tipa i veličine zdjelice jest da ona bude redovito i pravilno korištena za navodnjavanje posađenog stabla.
Osim aercije, potrebno je osigurati i dovoljne količine vode. Najveća potreba za vodom je u fazi kretanja vegetacije te u ljetnim mjesecima stoga je ovisno o lokaciji i drugim klimatskim uvjetima potrebno u redovitim intervalima zalijevanje sadnica. U uzgoju gotovo je uvijek promjer korijenove bale znatno manji od promjera krošnje stoga je nerealno očekivati da će adekvatna količina kiše doprijeti do 
korijenovog sistema. Osiguravanje vode moguće je postavljanjem trajnih sistemima za navodnjavanje (cijev „kap po kap“ „RWS” sustavi, “bubbleri”) ili povremenim zalijevanjem u sušnim periodima. U novije vrijeme razvijaju se i specifični sustavi. Jedan od novijih je primjerice privremeni ili trajni sistem za opskrbu vodom uz pomoć sporo otpuštajućih spremnika („vreća“) koje je moguće međusobno povezivati (fotografija 5) te koji omogućavaju i prihranu stabala nakon sadnje i aplikaciju zaštitnih sredstava tijekom daljnjeg razvoja korijenovog sistema.
Svakako je potrebno kvalitetno voditi održavanje kako bi se na vrijeme reagiralo već na prve znakove suše (kovrčanje listova, okretanje naličja prema suncu, preuranjen gubitak lista ili odbacivanje lisne mase) kojoj je stablo izloženo. Također je potrebno uzeti u obzir da se glavnina korijenovog sistema nalazi u gornjoj zoni (cca nekih 50 cm) od završne kote terena.
Radije posaditi jeftiniju i manju sadnicu u kvalitetno pripremljenu sadnu jamu, nego skuplju i veću sadnicu u loše pripremljenu ‘rupu’ u tlu.
Slika 1 – iskop za sadnju stabla unutar postojećeg drvoreda breze – iznimno male, plitke i prije svega ne adekvatno pripremljene sadne jame (Zagreb, Hrvatska)
Slika 2 – Unutar postojeće šetnice i čvrstog opločenja osigurano je lagano opločenje iznad korijenove bale u vidu inox rešetke te postava dubinske aeracije korijenovog sistema sa završnim poklopcem. Također je postavljena zaštita debla trstikom. (Freising, Njemačka)
Slika 3 – Učvršćivanje stabla tokarenim kolcima, povezivanje adekvatnom veličinom konopa, dodatno zaštita debla od mehaničkog oštećenja jutenom mrežom te finalno izrada zdjelice prekrivene mulch-om (Munich, Njemačka)
Slika 4 – sistem podzemnog sidrenja ‘Platipus’- detalj sidra, zatezača i zaštitne mreže proizvođača
Slika 5 – ‘Treegator’ – brand patentiran u Americi još 1989 godine. Sporo otpuštajuće vreće za navodnjavanje stabla ‘Treegator’ postoje u nekoliko dimenzija te s mogućnosti povezivanja. Ovim sistemom omogućena je prihrana i/ili aplikacija zaštitnih sredstava za stabala. (Izvor: Spectrum Products Inc., USA)
Grafički prilog 1 – Površinska (1) i dubinska (2) aeracija te učvršćivanje stabla podzemnim sidrenjem korjenove bale (3).
Grafički prilog 2 – Površinska (1) i dubinska (2) aeracija, aeracija kanala odnosno jame ispod opločene površine te učvršćivanje stabla podzemnim sidrenjem korjenove bale (4).
Autori:
doc.dr.sc. Petra Pereković, dip.ing.kraj.arh.
doc.art. Monika Kamenečki, dip.ing.kraj.arh.
Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu