Rizik od potresa za Hrvatsku, potrebne aktivnosti, sanacije objekata uz poseban osvrt na sakralne objekte i objekte pod zaštitom kulture
Hrvatska je izložena nizu prirodnih opasnosti, uključujući poplave, požare, potrese, ekstremne temperature jakim vjetrovima i sušama. Hrvatska pripada alpsko-mediteranskoj seizmici regija koja se sastoji od nekoliko geotektonskih cjelina: Panonski bazen, Istočne Alpe, Dinaridi, prijelazna zona Dinaridi–Jadranska platforma i Jadranska platforma. Cijelo područje Republike Hrvatske je seizmički vrlo aktivno, s tisućama zabilježenih potresa svake godine, od kojih najmanje četiri godišnje mogu biti jakog intenziteta.
Grube procjene govore da je oko 30% zemlje izloženo jakim potresima, područje u kojem živi oko 60% stanovništva i proizvodi 65% BDP-a zemlje. Iako su rijetki u usporedbi s drugim katastrofama, potresi predstavljaju jedan od najvećih rizika za Hrvatsku, posebice s obzirom na broj zgrada koje su bile izgrađene prije modernih građevinskih propisa. Sve do 1964. godine zgrade su građene ne uzimajući u obzir seizmička podrhtavanja, a otprilike jedna trećina postojećeg fonda zgrada potječe iz toga razdoblja. Nakon potresa u Skopju 1963. godine uveden je prvi ”ozbiljan” seizmički propis koji je postupno nadograđivan (na temelju znanja i iskustva), a danas se zgrade projektiraju po suvremenom Eurokodu 8 (EC8). Relativno mali broj zgrada zadovoljava suvremene propise što čini fizičku infrastrukturu u Hrvatskoj seizmički ranjivom. U tijeku je izrada sveobuhvatnog projekta procjene rizika od potresa za Grad Zagreb (pilot projekt za RH) u sklopu kojeg će se izraditi baza podataka (registar) o zgradama sa svim potrebnim podacima za pouzdanu procjenu rizika koja kronično nedostaje na svim strateškim razinama. Rezultati procjene rizika trebali bi stvoriti osnovu za buduće strateško planiranje razvoja graditeljstva.
O potresu, njegovim posljedicama te sanaciji građevina, posebice građevina pod zaštitom kulture, razgovaramo s jednim od vodećih stručnjaka na tom području. Izv.prof.dr.sc. Josip Atalić s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, statičar koji je prvi nakon zagrebačkog potresa izašao na ulice grada Zagreba kako bi svojim znanjem pomogao građanima grada te sa svojim kolegama procjenama davao savjete stanovnicima o sigurnosti/uporabljivosti njihovih zgrada (smiju li se vratiti u svoje stanove), Jedan od osnivača Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, suautor priručnika UPPO (Urgentni program potresne obnove), nezaobilazna osoba kad je u pitanju tema potresa.
Pitanje:
Profesore, Hrvatska se kao što smo to uvodni naglasili, nalazi na seizmički vrlo aktivnom području. Kako se nositi s tom činjenicom u kontekstu graditeljstva?
Jednostavno: kvalitetnom gradnjom zgrada otpornih na djelovanje potresa. Potresno inženjerstvo je grana koja se razvija već desetljećima i bitno je implementirati suvremena znanja u gradnju ili rekonstrukciju zgrada.
Kako ste uvodno istaknuli, do skopskog potresa 1963. godine, potres nije razmatran kao neka važna komponenta, a grubo možemo istaknuti da je jedna trećina današnjih zgrada iz tog razdoblja. One imaju neku inicijalnu otpornost, ali im koncept nosivosti nije zadovoljavajući odnosno nije usmjeren da budu otporne na djelovanje potresa. Tek od 1964. godine se počinje uzimati djelovanje potresa u obzir i primjenjivati u gradnji, a grubo možemo istaknuti da se prema tada važećim propisima izgradilo oko 50% današnjih zgrada koje imaju približno 30-50% otpornosti u odnosu na važeće propise. Smatramo da uvažavajući suvremenu normu Eurokod 8 gradimo potresno sigurne zgrade, a tako je izgrađeno manje od 10% zgrada u Hrvatskoj. Zaključno treba istaknuti da za par godina očekujemo i novu, značajno dorađenu, inačicu Eurokoda kojom se pokušavaju obuhvatiti najnovija znanstvena istraživanja i iskustva (iz prethodnih potresa), a taj proces će se nastaviti. Ključno je da mi u Hrvatskoj kontinuirano pratimo i aktzivno djelujemo u smjeru novih znanja.
Potres u Zagrebu 2020. godine, nas je na to ”nježno” podsjetio i ne treba zaboraviti da usprkos velikim štetama taj potres smatramo umjerenim potresom. Ključno je u ovom postpotresnom razdoblju intenzivirati aktivnosti (kako su to napravile sve države) da nadoknadimo uočene manjkavosti i pokušamo maksimalno umanjiti štete kod budućih potresa koji će se sigurno pojaviti prije ili kasnije.
Jedna od strateški ključnih aktivnosti su procjene rizika od potresa na globalnoj, ali i lokalnim razinama. Pristupanjem Europskoj uniji Hrvatska je preuzela mnoge obveze što je uključivalo i obveze iz područja upravljanja rizicima od katastrofa. Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu preuzeo je odgovornost i postao glavni izvršitelj za izradu procjene rizika od potresa gdje smo još 2015. godine rizik od potresa, uz poplave i požare, vrednovali kao neprihvatljiv za Hrvatsku. Treba reći, da rad na procjenama rizika od potresa u Hrvatskoj nije započeo zahtjevima Europske komisije, ali treba priznati da se, za razliku od ostalih ugroženih država u Europi, njime bavilo periodički i nesustavno.
Osobno smatram da je znanje i kontinuirano podizanje razine znanja ključno za ”borbu” protiv potresa. Stoga je jedna od ključnih aktivnosti nakon potresa bila organizacija niza predavanja svakog 22. u mjesecu (na obljetnicu dana kad se dogodio potres) uključujući sve stručnjake iz Hrvatske, ali i svijeta. To je bilo posebice bitno jer se najveći dio obnove očekuje na tradicijskim zgradama na koje smo ”zaboravili” (čak i mi na fakultetima), a potreban nam je veliki broj inženjera koji mogu relativno brzo savladati brojne probleme koji nas očekuju. Također, izrazito je korisno učiti na iskustvu danas vodećih država u području strategija i mjera smanjenja rizika od potresa (Japan, Novi Zeland, Čile, SAD, Italija, Grčka, …), ali i one su uglavnom retroaktivno djelovale (kroz značajna ulaganja), nakon što su u vlastitim potresima pretrpjele znatne gubitke.
Pitanje:
Koja je uloga Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo?
Hrvatski centar za potresno inženjerstvo (HPCI) se rodio kao reakcija na brojne potrebe koje su se ukazale nakon potresa u 2020. godini s ciljem da okupi sve raspoložive ”snage” u Hrvatskoj i svijetu u ”borbi” protiv potresa.
Početno su se pod ”zastavom” HCPI-a okupili brojni inženjeri na terenu koji su svojim znanjem izišli pomoći građanima, a u nastavku su odrađene brojne edukacije, napisani su priručnici, rađene su procjene troškova za potrebe prijave za Fond solidarnosti i brojne druge. Ključno je ne zaustaviti se i čekati novi potres, već je potrebno kontinuirano raditi na učinkovitim mjerama ublažavanja rizika od potresa.
Primjerice, na europskoj razini se kontinuirano radi na Europskom modelu seizmičke opasnosti i rizika 2020 koji nudi usporedive informacije o prostornoj raspodjeli očekivanih razina potresnih ubrzanja tla, njihovoj učestalosti kao i njihovom mogućem utjecaju na izgrađeni okoliš te živote i zdravlje ljudi. Takve procjene postavljaju osnovu za određivanje mjera ublažavanja i povećanja otpornosti zajednica na buduće potrese diljem Europe. Ažuriranje modela seizmičke opasnosti i razvoj prvog otvorenog i reproducibilnog modela rizika za Europu rezultat je suradnje na razini cijele Europe uključujući istraživače iz Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, a to je polazna točka za brojne aktivnosti u području potresnog inženjerstva.
Pitanje:
Jedan ste od autora priručnika UPPO (Urgentni program potresne obnove) pa nam malo približite namjeru izdavanja takve literature!
Osnovna ideja je bila pomoći inženjerima i građanima u procesima obnove, posebice što smo bili svjesni da ne postoji prilagođena literatura za potrebe koje su na terenu uočene. Nakon potresa uočen je velik broj znatno oštećenih i srušenih dimnjaka i zabatnih zidova, a takva situacija je zahtijevala izrazito hitnu obnovu teško oštećenih struktura tavanskih elemenata iz nekoliko razloga: otklanjanje neposredne opasnosti od (polu)urušenih struktura tavana (zidovi, dimnjaci, tavanske atike), stavljanje dimnjaka u funkciju, rekonstrukcija (polu)urušenih zidova tavana, sanacija lokalnih oštećenja krovne konstrukcije i pokrova, sve s ciljem da se omogući povratak stanara.
Odmah nakon potresa Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatska komora inženjera građevinarstva pokrenuli su izradu Priručnika za radove na sanacijama dimnjaka i zabatnih zidova, kako bi se olakšala i ubrzala njihova obnova ali na tehnički ispravan način. Potreba donošenje Priručnika za sanaciju navedenih struktura temelji se na činjenici da nestručna obnova dimnjaka i zabatnih zidova može dovesti do njihovoga ponovnog rušenja u sljedećem potresu.
Autori i suradnici su kod izrade priručnika Urgentni program potresne obnove – UPPO posebno vodili računa da tehnička rješenja koja se predlažu za obnovu dimnjaka, zabatnih zidova i ostalih tavanskih struktura budu i konačno rješenje te da se obnova može nastaviti po Razinama obnove, kako je to kasnije propisano Zakonom.
Nastavno na UPPO je izdan i priručnik Potresno inženjerstvo: obnovba zidanih zgrada koji obuhvaća sve ostale aspekte koji su potrebni za procese obnove, a zajedno sa spomenutim predavanjima/edukacijama i prvom Hrvatskom konferencijom o potresnom inženjerstvu je zaokružena cjelina djelovanja na podizanju razine znanja.
Pitanje:
Zanima nas Vaše mišljenje o samoobnovi, u kojoj bi investitori (vlasnici objekata) ne čekajući državne strukture pristupili sanaciji svojih nekretnina i mogu li se koda nas primijeniti određena talijanska iskustva?
To je bio jedan od ključnih prijedloga nekoliko mjeseci nakon potresa jer smo postali svjesni da je obnovu tako velikog broja zgrada vrlo teško centralno koordinirati, posebice što se tiče određivanja prioriteta i brzine. U tom sustavu su ključne precizne i jasne procedure bez nedoumica odnosno naknadnog odlučivanja o financiranju. Primjerice, ako građani obnove zid moraju biti apsolutno sigurni što će im se od troškova priznati i kad će troškovi biti refundirani, a da ne ovise o administraciji u smislu brzine i eventualnih naknadnih odluka o nepriznavanju troškova. Povratne informacije s terena govore da firme izbjegavaju samoobnovu već ih zanima da su zaštićeni od države odnosno da će dobiti novac. S druge strane ključna je brzina povlačenja/refundiranja sredstava odnosno teško je firmama pretrpjeti procese koji traju nekoliko mjeseci, ali bitno je istaknuti da se u zadnje vrijeme primjećuju značajne promjene u pozitivnom smislu. Što se tiče korištenja iskustava iz Italije, ne možemo primijeniti takav koncept jer je talijanski sustav vezan za porez. Oni su poticali samoobnovu, ali i pojačanja neoštećenih (svih ostalih) konstrukcija tako da su ljude oslobađali poreza.
Pitanje:
Možete li nam ukratko opisati analizu razmatranja tipične stambene zgrade u povijesnom središtu Zagreba nakon potresa? Pretpostavljamo da bi se takve analize mogle uz određene modifikacije primijeniti na veliki dio zgrada s obzirom na sličnu tipologiju i period gradnje!
Više od 70% značajnije oštećenih zgrada se nalazi u povijesnom središtu grada gdje se uglavnom nalaze tradicijske zidane građevine koje su građene krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća – inženjeri ih zovu ”donjogradske zgrade”. Takve zgrade nisu projektirane na djelovanje potresa niti su koncipirane da budu otporne na djelovanje potresa stoga ih je vrlo teško rekonstruirati da zadovoljavaju važeće propise. Baš iz tog razloga su izvršene izmjene Hrvatskog tehničkog propisa za građevinske konstrukcije u vezi sa seizmičkim zahtjevima i time se olakšalo procese obnove tako da su definirane različite razine obnove ovisno o tipu građevine. Dodatno, s obzirom na njihov veliki broj, blokovsku gradnju, nepristupačnost, brojne probleme iz prošlosti i dr., nerealno je očekivati njihovu brzu rekonstrukciju ili zamjenu novogradnjom.
Analiza takvih građevina predstavlja jedan od najvećih izazova za projektante s obzirom na složenost i brojne nepoznanice. Govorimo o građevnom fondu koji je stariji od 100 godina (više od dva puta od uobičajenog projektiranog vijeka trajanja konstrukcija po važećim propisima), dotrajao (materijali su izgubili svoja svojstva), uglavnom neodržavan te višestruko rekonstruiran (često vrlo nepovoljno) i slično. Općenito govorimo o tradicijskim zidanim zgradama visine od 15 do 25 metara (3 do 4 kata) što je nepovoljno za zidane građevine i danas se takav tip zgrada ne izvodi u potresnim područjima. Osim već spomenutih urušavanja dimnjaka, zabatnih zidova u razini potkrovlja, ostalih konzolnih dijelova na vrhu objekta (parapetni zidovi) te oštećenja strukture krovišta, izrazito je opasno odvajanje zidova (lokalna nestabilnost) od međukatnih konstrukcija (izvlačenje greda iz njihovih nosača). Također, stvaranje dijagonalnih pukotina u nosivim i nenosivim zidovima ukazuje da je zgrada ”odradila” i da novi potresi mogu ugroziti njenu stabilnost (dovesti do urušavanja).
Ključna intervencija kod ovakvih konstrukcija je da se stropne konstrukcije učvrste i pravilno usidre u zidove čime bi ih povezali i time nadomjestili neke od izvornih nedostataka u konceptu. Ovo je jedna od ključnih mjera koja osigurava ”kutijasto” ponašanje zgrade te ravnomjernu raspodjelu seizmičkog opterećenja na zidove. Dodatno, važno je osigurati spoj sa zabatnim zidovima, spoj okomitih zidova i po visini, kvalitetno povezivanje zidova nadvojima iznad otvora i slično. Cilj je da se svi nosivi elementi oštećeni u potresu, saniraju i pojačaju minimalno na njihovu izvornu nosivost. Pojačanja se mogu izvesti tradicijskim materijalima, dodavanjem novih konstrukcijskih elemenata (ako proračuni to pokažu), ali i korištenjem modernijih poput armiranog betona, različitih vlakana i slično.
Osim pojačanja osnovnih konstrukcijskih elemenata, važno je uzeti u obzir i one nekonstrukcijske (nenosive) koje je potrebno kvalitetno povezati i osigurati lokalnu stabilnost. Različite su mjere kojima možemo poboljšati otpornost zgrade na djelovanje potresa, a odluka o vrsti i opsegu mjera se dobiva u procesu projektiranja. Svaka zgrada se može maksimalno pojačati, ali bitni su i ostali aspekti poput troškova intervencija, važnosti zgrade, zaštita i slično.
Pitanje:
Za razliku od pristupa koji ste upravo pojasnili (pristup pojedinom objektu), kako izgleda konstruktorski model cjelovite obnove povijesne jezgre na cijelom bloku, konkretno mislimo na Blok 19?
Projekt ”Blok 19” je sveobuhvatna analiza jednog specifičnog gradskog bloka u smislu pilot projekta pri čemu su gotovo sve struke predložile rješenja koja se odnose na njihove segmente problema obnove. Da živim u nekom od blokova, bilo bi mi izrazito korisno da netko obradi sve perspektive i da mi pomogne dobiti širu sliku, posebice ako ne dolazim iz bliskih struka. Cilj je da se predloženim intervencijama pokušavaju osigurati rješenja kojima će se garantirati građanima određena razina sigurnosti, unaprijediti njihovu kvaliteta života, a s time ih možemo motivirati za povratak u njihove domove (spriječiti iseljavanje), ali i pokušati umanjiti njihove traume (strahove) od potresa.
Početno su postavljeni ciljevi da treba jasno odrediti postojeću razinu sigurnosti, definirati plan podizanja razine sigurnosti težeći prema zahtjevima suvremenih propisa, iskoristiti suvremena znanja i tehnička rješenja (primjerice materijala) s ciljem podizanja sigurnosti (ali i kvalitete života), definirati procese održavanja građevina kroz praćenje i 
dokumentiranje svih budućih aktivnosti i u konačnici jasno komunicirati s ciljem podizanja razine svijesti o riziku od potresa (primjerice, osvijestiti o štetnosti nezakonitih rekonstrukcija).
Za ostvarenje postavljenih ciljeva iskorištena su postojeća znanja i metodologije, a odrađene su brojne aktivnosti, primjerice:
- detaljna analiza raspoložive dokumentacije,
- vizualni pregled zgrada i razvrstavanje po karakterističnim kategorijama zgrada i kategorijama oštećenja koristeći podatke iz brzog/preliminarnog pregleda volontera
- inženjerska preliminarna procjena otpornosti zgrada korištenjem analitike razvijene unutar Studija za saniranje posljedica potresa (2014-2021) koja se temelji na pridodavanju težinskih faktora karakterističnim elementima/atributima zgrada
- detaljna analiza nekoliko karakterističnih zgrada koje uključuju i izradu numeričkog modela.
Preliminarni rezultati pokazuju veliku ugroženost zgrada s obzirom na potrese koje očekujemo na području grada Zagreba. Na temelju provedenih analiza različite složenosti razmatrani su i različiti tipovi konstruktorskog modela obnove što je uključivalo široki spektar pristupa: od minimalnih intervencija do uklanjanja zgrade. Specifičnost analiza zgrada u bloku je da je nerealno razmatrati ih neovisno (što je uobičajeno u projektantskoj praksi) već je potrebno analizirati međudjelovanje zgrada (utjecaj jedne na drugu). Takav pristup otvara jednu novu dimenziju i mogućih intervencija koje se ne moraju fokusirati na pojedinačne zgrade već se izdvajanjem karakterističnih dijelova bloka može djelovati na 
blok (ili dio bloka) u cjelini što su analize pokazale da je efikasnije. Primjerice, povezivanje zgrada, izvedba zajedničkih ploča, povezivanje karakterističnih osi zidova što nisu uobičajena rješenja, ali su u smjeru iskustava koje je potres u Zagrebu istaknuo kao povoljnije ponašanje zgrada u nizu. Dodatni aspekt je pokušati ”iskoristiti” predložene 
arhitektonske koncepte (interpolacije, aneksi, liftovi i slično) za povećanje sigurnosti konstrukcija odnosno građana. Na istom tragu se mogu ”iskoristiti” intervencije vezane za energetsku obnovu, neko prometno rješenje i slično.
Program cjelovite obnove povijesne jezgre Zagreba, gdje je konstruktorska obnova samo jedan od aspekata, je izvrstan prvi korak u kojem se konceptualno sveobuhvatno sagledava problematika. U konačnici treba imati na umu da je sigurnost, kao jedan od temeljnih tehničkih zahtijeva za građevine, ključna ishodišna točaka djelovanja, ali ključno je povezati se s dobrobitima interdisciplinarnog pristupa odnosno razmotriti, pa i iskoristiti, sve aspekte cjelovite obnove.
Pitanje:
Znanstvenici vašeg Zavoda za tehničku mehaniku Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te Laboratorija za potresno inženjerstvo i dinamiku konstrukcija Švicarskog federalnog instituta tehnologije u Lausannei prije nešto više od dva mjeseca su u Ministarstvu kulture i medija predstavili projektni prijedlog radnog naziva Zagreb project pa nam recite nešto više o tome.
Projektom se pokušava doprinijeti prethodno navedenom problemu analize zgrada blokovske gradnje ili zgrada u nizu za koji smatramo da je jedan od ključnih izazova. Sama suradnja s kolegama iz Švicarske je proizašla iz rada u Povjerenstvu za konstrukcijsku obnovu graditeljske baštine na potresom pogođenim dijelovima Hrvatske kao savjetodavnom tijelu pri Ministarstvu kulture i medija, prema odluci ministrice kulture i medija dr. sc. Nine Obuljen Koržinek. Članovi povjerenstva, po načelima stručnog, znanstvenog i interdisciplinarnog pristupa, surađuju na rješavanju konkretnih problema konstrukcijske obnove graditeljske baštine od početka 2021. godine.
Gradnja u blokovima je prisutna nakon zagrebačkog potresa 1880. godine, a trenutno nije obuhvaćena važećim tehničkim propisima. Ideja projekta je da se ponudi strategija za analizu i pojačanja zgrada. Posebno je istaknuto kako projekti ojačanja moraju razmatrati širu sliku od pojedinačnih građevina, jer u protivnom mogu dovesti do nerealnih rješenja koja čak mogu i pogoršati stanje.
Početno polazište projektnog prijedloga je da svaki zahvat obnove unutar kulturno-povijesne cjeline mora postići dvostruki cilj: zadovoljavajuću razinu sigurnosti konstrukcije i očuvanje kulturno-povijesne vrijednosti primjenom minimalnih i reverzibilnih postupaka. Uz tu holističku strategiju ojačanja zagrebačkih tradicijskih blokova, ovaj četverogodišnji projekt uključivat će izradu numeričkih modela (simulacija) i niza eksperimentalnih mjerenja (u europskim laboratorijima) sve s ciljem što preciznijeg definiranja ponašanja takve gradnje te predviđanja budućih oštećenja.
Osim toga izradit će se alati za inženjere koji su primjenjivi u praksi: od izrade dodataka Eurokodu 8 kako bi propis bio primjenjiv na blokove zgrada, preko istraživanja razlika rizika slobodnostojećih zgrada i blokovske gradnje do kreiranja novih koeficijenata koji će obuhvatiti provedena istraživanja. Novi in situ i laboratorijski podaci koje će ovaj projekt generirati, će biti dostupni na korištenje svim inženjerima za projekte obnove. Dugoročno, zahvaljujući pozicijama doktoranada i post-doktoranada u projektu, educirat će se nova generacija specijaliziranih stručnjaka koji će imati priliku pohađati diplomski studij specijaliziran za obnovu povijesnih građevina.
Predstavljanje projekta i radni sastanak održani su stoga kako bi se utvrdili mogući opseg i format suradnje konzervatorske službe Ministarstva kulture i medija u realizaciji i financiranju projekta.
Pitanje:
U ožujku ove godine organizirana je Konferencija s temom: „Potres i zgrade zaštićene kulturne baštine“ na kojoj ste i Vi sudjelovali. Znamo da su zaštićene zgrade simbol naše povijesti i kulture te da ih je potrebno očuvati i obnavljati kako bismo ih ostavili u nasljedstvo narednim generacijama. Uz činjenicu da su takve zgrade veliki potrošači energije te da je nužno povećati broj njihovih energetskih obnova, potresi u 2020. godini nanijeli su im velike štete čime su pokazali nedostatnost trenutnih ulaganja u zaštićene zgrade te nam dali do znanja kako je potrebno čim prije provesti sveobuhvatnu, integralnu obnovu.
Uvijek se volim odazvati na takve konferencije jer su one snaga u kontinuiranoj ”borbi” da ne zaboravimo potrese. Tada sam imao predavanje vezano za važnost optimalnih sveobuhvatnih konstruktorskih odluka koje u konačnici imaju dugoročne posljedice. Najveći izazov je u manjku vremena, kapaciteta i iskustva, te se postavlja pitanje kako osigurati kvalitetne rubne uvjete (gabarite), za projektiranje. Primjerice, sredstva iz Fonda solidarnosti se uobičajeno koriste samo za hitne/urgentne radove (uklanjanja, podupore, odvoz šute i slično), a mi imamo priliku i šire intervenirati s tim da imamo vremenske rokove koji nisu tome prilagođeni.
Dodatno, ako pričamo o sakralnim građevinama, gotovo svaka traži neko svoje individualno rješenje. Da bi projektant mogao donijeti optimalno rješenje za specifičnu građevinu, treba osigurati kvalitetne ulazne podatke – primjerice, različite istražne radovi, koji također značajno troše vrijeme. Jedan od primjera je i zagrebačka katedral za koju je izrađeno gotovo 100 različitih dokumenata (projekata, istraživanja i slično) u sinergiji više od stotinu stručnjaka. Pritom je potrebno paziti na 
važeću regulativu, pratiti zahtjeve investitora, rubne uvjete konzervatora, istražiti postojeću dokumentaciju, povijest rekonstrukcija i slično što čini inženjerske odluke vrlo izazovnima. Smatram da je za dobre inženjerske odluke nužno kontinuirano nadopunjavati znanja, učiti iz iskustava (ne samo svojih) te razvijati intuiciju kako „vidjeti“ optimalno rješenje.
Istaknute odluke su presudne za sveobuhvatnu obnovu graditeljske baštine, a Zagreb obiluje takvim građevinama
Pitanje:
Postoje li planovi pripravnosti zagrebačkih muzeja u izvanrednim situacijama u svjetlu potresa u Zagrebu?
Dugo surađujemo s Gradom Zagrebom pa ću prenijeti samo neka svoja iskustva. Vjerujem da se svi slažemo da je kulturna baština jedinstven i nezamjenjiv pogled na povijest jednog naroda. Stoga, njegova ranjivost/oštetljivost zahtijeva pažljivo upravljanje rizikom od potresa.
Upravljanje rizikom uključuje identificiranje, analiziranje i određivanje prioriteta kao dio kontinuiranoga procesa. Razmjena informacija, umrežavanje različitih dionika i sustavnost poboljšanja su preduvjeti za uspješno upravljanje rizicima. Primjerice, Ured za upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba započeo je niz aktivnosti na zaštiti kulturne baštine uključujući i organizaciju konferencije. Naglasak je bio na povezivanju sudionika unutar sustava civilne zaštite s predstavnicima stručnih službi zagrebačkih muzeja i gradskih upravnih tijela. Trideset i tri institucije radili na planovima pripravnosti za hitne slučajeve.
U ožujku 2020. godine, potres je prouzročio značajna oštećenja na muzejskim zgradama i pohranjenom materijalu te su zaprimljeni planovi s naglaskom na najznačajnije probleme koji predstavljaju potencijalni rizik u slučaju izvanrednih situacija i prijedloge za njihovo smanjenje.
Pitanje:
A što je s nekonstrukcijskim elementima graditeljske baštine koji čine bitan dio identiteta svake pojedine zgrade kao što su krovne kupole, krovna atika u obliku parapetne nadogradnje iznad streha krova, krovni portali te završni vijenci pročelja koji su i u funkciji streha, svi s istaknutom plastikom.
Navedeni graditeljski elementi i sklopovi na krovištima i fasadama su u potresu često oštećeni, urušeni ili dijelom urušeni te predstavljaju veliku opasnost za građane. Neki od navedenih elemenata imaju odgovarajući status zaštićene graditeljske baštine jer su bitan dio arhitektonskoga oblikovanja i predstavljaju dio vizure Grada. Trebamo biti svjesni da su oni, kao i zgrade iz tog razdoblja, izvorno nepovoljno konstrukcijski koncipirani, posebno na djelovanje potresa. Dodatno je zbog djelovanja atmosferilija i neadekvatnoga održavanja došlo do daljnjega oslabljenja vezivnoga morta, spojnih metalnih elemenata i slično.
Oštećeni elementi, predstavljaju opasnost za svoje okruženje; za zgradu u kojoj se nalaze, za stanare u etažama ispod njih, za bliske susjedne zgrade, te za pješačke zone u zoni dohvata njihovoga urušavanja. Stoga je bitno pri pregledima građevina nakon potresa pored dimnjaka i zabatnih zidova posebnu pozornost obratiti i na te elemente.
Ključno ih je osigurati od nekontroliranoga urušavanja, a potom ovisno o stupnju oštećenja pokušati na adekvatan način sanirati i pojačati. Ako zbog stupnja oštećenja i degradacije to nije moguće, treba ih na odgovarajući način ukloniti (razgradnja i/ili uklanjanje po pojedinačnim dijelovima) uz odgovarajuću pripremu, izradu neophodnih podupora, sidrenja i skela te uporabu primjerene tehnologije i opreme u postupku uklanjanja.
Pri donošenju odluka o uklanjanju i načinu izvedbe uklanjanja treba poštivati smjernice konzervatora i odgovarajućih službi koje su nadležne za njih. Treba izvršiti privremene mjere osiguranja ili provesti uklanjanje navedenih elemenata zgrada te izvesti neophodne mjere sanacije krovne konstrukcije, pokrova i limarije.