56. zagrebački salon arhitekture i urbanizma / Ping – Repozitorij budućnosti
Slika: Otvorenje 56. zagrebačkog salona
Suvremena arhitektura rezultat je niza kompleksnih povijesno kulturnih procesa, koji su afirmirane uzore i norme implementirali u postojeći prostor. „Poznata sintagma – Čovjek je stvorio grad – Grad je stvorio čovjeka – precizno definira izuzetnu znakovitost Grada u nastanku, razvitku i postojanju civilizacije.“ [1] Arhitektura nije samo gotova zgrada ili izgrađen prostor. Arhitektura je proces stvaranja koji ima svoje pravilnosti i način interpretacije. Misao, tekst, skica i projekt su nužan preduvjet za nastajanje arhitekture, ali oni sami to nisu. Varijante i mnogobrojna rješenja daju sliku neostvarenih htijenja, sliku arhitekture kakva je mogla biti. Ljepota neizvedenih projekata leži u njihovom zamrznutom trenutku nastanka – jer projekt je ostao onakav kakvoga ga je arhitekt zamislio, zdanje nije oštećeno vremenom, vjetrom ili nemarom. Stoga promatrati arhitekturu nije moguće bez pogleda na arhitekturu na papiru budući da su svaka skica, svaki tekst, svaki projekt karika u lancu koji prethodi nekom drugom djelu koje je imalo snagu ili sreću da bude izvedeno.
Arhitektura se kroz vrijeme pokazala kao moćan pokretač promjena. Počinje na papiru, a neka i ostaje samo takva, misao u zamrznutoj ljepoti nastajanja. Smjernice mogućeg budućeg oblikovanja točke, mjesta ili grada, stvaraju se osobnim senzibilitetom arhitekta, a upotpunjene su u našem kontekstu funkcionalnom poetikom zagrebačkog arhitektonskog kruga. Zanimanje za arhitekturu na papiru nedvojbeno raste, a neizvedeni radovi arhitekata postaju zanimljivi kulturnoj sceni. Jedan od modela promoviranja arhitekture su izložbe, koje pokazuju potencijal arhitekture u socio-ekonomskom i društveno-političkom angažiranju i transformaciji na različite načine. Arhitektima je poznata neizvjesnost te dug i mukotrpan put, često nedostižan, koji se nalazi između ideje, početka stvaranja i krajnjeg cilja, realizacije. U tom međuprostoru mnoge ideje nestanu, izgube se, kako dobre, tako i loše. Izgube se mnoge misli i ostanu neostvarene ideje i koncepcije. Zasigurno su mnoge vrijednosti što su izgubljene u ladicama raznih arhiva, fakulteta, privatnih zbirki ili samo nepregledanih ostavština na tavanima i u skladištima zaustavile razvojnu misao neke generacije na tren ili godinu, pa čak i desetljeće. Stvarni izraz kreativne snage koja je zaboravljena možda nije presudno utjecao na razvoj suvremene arhitekture, ali vrijedno je vraćati se i nerealiziranom, ma kakvo ono u kontekstu današnjeg gledanja arhitekture bilo.
Utjecaj koji prezentiranje vrijednih arhitektonskih projekata ima, kroz bogatstvo i slojevitost, postaje poticaj za novu, suvremenu arhitekturu na tragu već prisutnih, evidentno prihvaćenih i dobro integriranih pojedinačnih zgrada i izgrađenih prostora. [2] Stoga izložbe arhitekture postaju mjesta okupljanja na kojima teme s područja arhitekture, urbanizma, estetike prostora i kulturne baštine postaju nadgradnja postojećeg, u prostor imaginarnog. Uvid u arhitektonsku scenu kroz prezentiranje arhitekata i umjetnika, njihovih razmišljanja, želja, znanja i mogućnosti potiče aktiviranje šire valorizacije i prepoznavanja mjesta arhitekture u društvu, kroz prepoznavanje i odabir arhitektonskih djela zastalih na pola puta prema realizaciji, njihovim protagonistima i utjecajem koji imaju na oblikovanje prostora i društva. „Arhitektura je zarobljena u procesima i paradoksima društva, ali sposobna transformirati ih u svoj vlastiti izraz: djeluje po paralelnim, ali ipak drugačijim pravilima.“ [3] Možemo putovati u prošlost ili budućnost, istraživati što i zašto je bilo, ili raširiti krila i pustiti mašti da nas vodi u novo, suvremeno, drugačije od poznatog.
A tu dolazimo i do važnosti uspoređivanja, i trenutka koji potiče na razmišljanje, što i koliko znači arhitektura zamrznuta u trenutku nastajanja – od urbanističkih planova, preko monumentalnih građevina, do industrijske arhitekture i stambenih građevina. Pokazati je na atraktivan, otvoren način, smještava je u bezvremenski pristup ulaza na arhitektonsku scenu nekim novim, mladim, svježim arhitektima kojima je to nekad prvi i u stvari jedini način da stručnoj javnosti pokažu znanje i mogućnosti. Izložbe daju mogućnost višekratnog preispitivanja i potiču na razmišljanje na koji način treba krenuti u valorizaciju i zaštitu arhitektonskog stvaralaštva. Ponekad treba proći nešto vremena da bi se s odmakom mogla promotriti arhitektura i odnosi koje stvara, ponekad treba dati vremena i projektu i mjestu kako bi postali prepoznatljivi. Niz iznimnih projekata koji su obilježili početke karijera mladih arhitekata, ili donijeli frustraciju zrelim arhitektima predstavljaju moguće oblikovanje stvarnosti kakva je mogla biti, mjesta koja treba promatrati u širem kontekstu.
Tema 56. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma (11./19.12.2021.) pod nazivom Ping – Repozitorij budućnosti su nerealizirani arhitektonski i urbanistički projekti obilježeni odvažnim konceptima, snažnim gestama, velikim mjerilom ili utopijskim ambicijama. U tom kontekstu selektori Salona Lea Pelivan i Toma Plejić, uz, za koncept, postav i organizaciju zaslužne Tončija Čerinu, Maju Furlan Zimmermann, Damira Gamulina, Miu Roth Čerinu, Antuna Sevšeka i Frana Petra Zovka, načinili su odmak od uobičajenog i otvorili vrata Salona projektima na papiru, projektima neostvarenih želja i mogućnosti. Imajući u vidu dugu tradiciju Salona, manifestacije suvremenog stvaralaštva na polju vizualnih umjetnosti, dizajna i arhitekture koju je davne 1965. godine utemeljila Skupština grada Zagreba, ove godine, odabirom teme, Salon je dobio jednu potpuno novu dimenziju. Započeo je vedutama Vranjaninovog Idealnog grada koje u svojoj knjizi Idealni grad opisuje Andrija Mutnjaković – „njihova značenja u razvoju slikarstva, arhitekture i urbanizma: na njima je prvi put naslikan totalni egzaktno konstruirani prostor urbanog ambijenta, na njima je prikazano mnoštvo renesansnih pročelja kakva do tada nisu bila isprojektirana, i na njima je prvi put stvorena vizija novog renesansnog grada.” [1] Donio je mogućnost prezentiranja snova i sanja, donio je mogućnost sagledavanja sebe i svog mjesta na arhitektonskoj sceni nekih novih, mladih ljudi, koji mogu stvarati bolje sutra. Naravno izlagali su i etablirani arhitekti, svih generacija, bilo je i projekata koje su poslali unuci nekih davnih korifeja naše arhitektonske scene. Svoje mjesto na Salonu dobio je i Hrvatski muzej arhitekture HAZU koji je na poziv selektora autorski predstavila Borka Bobovec. Cilj je bio pokazati obrise bogatog fundusa kako bi se još snažnije podigla svijest o Muzeju i kulturi prostora uopće, čime se ostvarila nova vidljivost i dostupnost Muzeja što široj javnosti. Salon se sastojao od središnje multimedijalne izložbe prijavljenih radova i konferencijskog programa u paviljonu na Rooseveltovu trgu, ispred Muzeja Mimara, i izložbe pazar pijaca plac sajam tržnica trg Mirande Veljačić i Dinka Peračića, dobitnika Grand Prixa 53. zagrebačkog salona, koja se s pratećim programom održala od 11./24.12.2021. u prostoru Udruženja hrvatskih arhitekata. [4]
Nagrade 56. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma Ping – Repozitorij budućnosti ovaj put su otišle mladim arhitektima, onima koji trebaju kreirati budućnost našeg prostora, kao priznanje, i još više kao poticaj. Svaka nagrada koja dolazi od struke je potvrda da radimo dobar posao, a nagrada mladim arhitektima često znači dodatni vjetar u leđa koji će ih gurnuti prema dobrim poslovima, otvoriti bolje mjesto na tržištu rada i pozicionirati ih u stručnom okruženju. Dodijeljeno je šest ravnopravnih nagrada i Velika nagrada 56. zagrebačkog salona.
Sl. 1. Rudolf Martinović – Upojni zdenac Mosta mladosti: Renaturacija izgubljenog rukavca rijeke Save
Pa krenimo redom. Šest nagrada dodijeljeno je sljedećim autorima. Rudolf Martinović potpisuje projekt Upojni zdenac Mosta mladosti: Renaturacija izgubljenog rukavca rijeke Save kroz koji „preispituje mogućnost društvenog doprinosa arhitekture na način ustezanja od građenja i propuštanja prilika za potpunom racionalizacijom prostora. Renaturacija prostora doima se ispravnim sredstvom za postizanje kompromisa između uplitanja i nečinjenja.” 
Sl. 2. Marta Lozo i Josip Jerković / Studio Jelo – Paths
Marta Lozo i Josip Jerković iz Studia Jelo kroz projekt Paths promatraju utjecaj „nekontroliranog infrastrukturnog razvoja iz 1970-ih koji je u Zürichu rezultirao perifernim uvjetima na gotovo središnjim lokacijama. Jedna od njih je slijepa ulica vijadukta autoceste rijeke Sihl. To mjesto bez adrese, povučeno od javnosti, pripovijeda o borbi u kojoj je koncept inkluzivnoga urbanog života pobijedio destruktivnu ideju tehnokratskog razvoja grada.”
Sl. 3. Mirna Udovčić – Sportski centar s bazenom na Pećinama u Rijeci
Mirna Udovčić nastupila je s projektom Sportski centar s bazenom na Pećinama u Rijeci gdje pogled na „ Zid u kojem se dube niše navodi na fantaziju o „vremenu zida” kada debljina zida postaje dubina/vrijeme prostora.”
Sl. 4. Kristina Škrokov – Sport + Bjelovar
Projekt Sport + Bjelovar Kristine Škrokov „Najveći silos industrijskog kompleksa „Prerada” u Bjelovaru pretvara u zatvoreno i otvoreno gradsko kupalište. … U široj slici grada, silos koji izvore iz perivoja, obavijen je magličastom vrevom ljudi i ptica.”
Sl. 5. Irena Bakić – Revitalizacija opskrbnog centra Zapruđa
A Irena Bakić kroz projekt Revitalizacija opskrbnog centra Zapruđa pokazuje kako promijeniti „Izgrađeni prostor – centar naselja – određen ideologijom svoga vremena. Novi sloj javnih sadržaja širi se neizgrađenim prostorom, podzemljem. Ispražnjena kuća, tri sobe s hodnikom, stvara nove slike povijesnog mjesta. … Oduzeto nadoknađuju scenografijama; sobe su jednako naseljene i promatrane.
Sl. 6. Zrinka Visković Filmski grad Mejaši
Niz je novih mogućnosti.” Posljednji u nizu jednakih je projekt Zrinke Visković Filmski grad Mejaši kroz koji „Krajolik za korištenje, funkciju i arhitekturu: simultano demonstrira prirodne i umjetne uvjete: krajolik kao lajtmotiv, veza između urbanog i prirodnog. Ne samo puki scenarij krajolika nego instrument: prijedlog rješenja je novi topološki identitet lokacije u odnosu sa zatečenom parcelacijom.”
Velika nagrada 56. zagrebačkog salona dodijeljena je za projekt Dom(a) Tajani Levojević za koji u obrazloženju stoji: „Projekt je jedna u nizu mogućih reakcija na zatečeno stanje života stambenog naselja u Zagrebu. Preispituje trenutačne domete uvriježenih urbanističkih alata; razmatra može li se urbanizam parcele pretvoriti u urbanizam ulice kada ne postoji mogućnost za novi urbanizam na razini naselja, te može li se pojedinačnim djelovanjem utjecati na sliku grada. Dodiruje pitanje stvarnih potreba stanovanja; od financijskih mogućnosti korisnika, širenja obitelji, mijenjanja korisnika i/ili sadržaja do toga treba li nam kuhinja da bismo objedovali ili soba da bismo spavali. Na parceli, u ulici i naselju bilježe se rješenja, problemi i atipičnosti koje su toliko brojne i specifične da su postale način življenja, te se ugrađuju u rješenje. Projekt je sastavljen od četiri dijela: bilježaka s terena, pravilnika, priručnika i terenskog vodiča.” [5]
Sl. 7. Tajana Levojević – Dom(a) Velika nagrada 56. zagrebačkog salona
Na primjerima koje su selektori odabrali i nagradili moguće je pokazati da oblikovanje materijalizacije grada i krajobraza ne prati uvijek razmišljanja arhitekata i moguću stvarnost. Aktualna ekonomska kriza, potresi, globalna pandemija, kao i ograničenost i opasnost modela neprekidnog rasta, koja je danas jasnija nego ikad prije, postavlja arhitektonsku struku pred nove izazove. [6] Koliko smo spremni kao društvo, kroz djelovanje struke unutar procesa poboljšanja urbaniteta gradova, prihvatiti novo i drugačije prikazano na Salonu kroz odabrane i nagrađene radove, ostavlja pitanje: imaju li projekti u zamrznutoj ljepoti nastajanja, ili bi mogli imati utjecaj na razvoj urbaniteta? Novi koncepti dovode do novih i drukčijih organizacijskih i oblikovnih shema, a sve postaje sve više interaktivno, traži se sve aktivniji pristup, što u konačnici zahtijeva i drukčije prostore u kojima se mogu otkrivati i rješavati nove zadaće i novi izazovi. [7] Nove zadaće, novi izazovi – sve ovo potvrđuje tezu da je arhitektura slika društva i pokretač razvoja, i uvijek ima mjesta za nove i drukčije odgovore koje daje arhitektura.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec
Literatura:
[1] Mutnjaković, A. (2012.), Idealni grad / The Ideal City, Art Studio Azinović, Zagreb, str.4 i 138.
[2] Bobovec, B. (2018.), Djela iz fundusa Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU predstavljena u MoMA-i / Works from the HAZU Croatian Museum of Architecture holdings exhibited at MoMA, u: Art Bulletin 67, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, str. 119.
[3] Curtis, W.J.R, (2000.), Modern architecture since 1900, III edition, Phaidon Press Limited, London, str. 13.
[4] https://uha.hr/dodjela-nagrada-56-zagrebackog-salona/ pristupljeno 19.12.2021.
[5] UHA, arhiva, Obrazloženja nagrada 56. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma Ping – Repozitorij budućnosti.
[6] Bobovec, B., Korlaet, L. (2018.), Analiza Europanovih natječaja provedenih na lokacijama u Hrvatskoj, u: Europan Hrvatska 1992.-2017., Europan Hrvatska; UPI-2M PLUS, Zagreb, str. 557.
[7] Bobovec, B., Mateković, D., Rako, G. (2020.), Odrastanje uz arhitekturu, Dječji vrtići i škole 21. stoljeća, Oris, Zagreb, str. 17.
Grafički materijali:
Izvor: Udruženje hrvatskih arhitekata: fotografije s otvorenja Salona_Marko Ercegović; Nagrađeni radovi 56. zagrebačkog salona arhitekture i urbanizma Ping – Repozitorij budućnosti.