Jedna od tema koja se sporadično pojavljuje u našem javnom i stručnom prostoru je arhitektonska izvrsnost, odnosno njezina uloga u stvaranju kvalitete izgrađenog prostora koji kao rezultat ima uravnotežen i održiv grad. Takav grad u sebi sadrži iskonsku težnju za socijalnim i kulturnim napretkom, razvitkom znanja i gospodarskim rastom te jačanjem svih elemenata cjelovitog urbanog razvoja koji vodi poboljšanju života i očuvanju vrijednosti krhkog urbanog prostora. Da bi to opredmetili potrebno je slijediti jednostavne ciljeve koje možemo svrstati u otprilike šest točaka: povećanje kvalitete izgrađenog okoliša i svijest o njegovoj važnosti, afirmiranje načela održivog razvoja u izgrađenom okolišu, uzimanje u obzir čovjeka i njegovih potreba kao osnovnog mjerila pri oblikovanju naselja, osiguranje zdravog i sigurnog okoliša, poticanje inovativnih tehnoloških i tehničkih rješenja te poticanje kvalitetnih arhitektonskih i kulturnih dostignuća u arhitektonskim rješenjima.
Zadržat ćemo se na ova dva zadnja – poticanje inovativnih tehnoloških i tehničkih rješenja te poticanje kvalitetnih arhitektonskih i kulturnih dostignuća u arhitektonskim rješenjima, pa razmotriti jedan projekt i jednu zgradu, zgradu koja je upravo okončala svoj životni vijek – Neboder „Vjesnik“ [1] (1956. – 1972. do 2025.).
Prilog 1
Hrvatska ima stoljetnu tradiciju provođenja arhitektonskih i urbanističkih natječaja kao metode kojom se, kroz pozitivnu konkurenciju, omogućava odabir najboljeg idejnog rješenja, potiče raznolikost pristupa i ideja, kreativnosti i inovacije, u cilju ostvarenja krajnjeg rezultata – vrsnoće izgrađenog prostora. Najbolji rezultati na području arhitekture i urbanizma ostvareni tijekom dvadesetog i dvadesetprvoga stoljeća koji su rezultat provedenih arhitektonsko urbanističkih natječaja, postaju kulturna baština, afirmirajući tako nacionalni identitet. Opći, jugoslavenski, anonimni natječaj za izradu idejnih skica, natječaj za poslovnu zgradu s tiskarom novinsko-izdavačkog i štamparskog poduzeća „Vjesnik“ SSRNH u Zagrebu, raspisan je 5. kolovoza 1956. godine s rokom predaje 15. studenog iste godine. [2] Raspisivač je bilo Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće „Vjesnik“ SSRNH, a provoditelj natječaja Društvo arhitekata Hrvatske. Natječaj je u Ocjenjivačkom sudu imao impresivna imena tadašnje javne i arhitektonske scene, pa tako uz predstavnike raspisivača: Đuru Kladarina, koji je u to vrijeme bio direktor „Vjesnika“ i Smilju Dončević, glavnu urednicu modnog magazina „Svijet“, inače suprugu književnika Ivana Dončevića, [3] i Đuku Horvata, nalazimo arhitekte Dragu Iblera, Stanka Mandića, Danila Fürsta i Kazimira Ostrogovića. Zamjenici Ocjenjivačkog suda bili su Srebrenka Gvozdanović i Ivan Tepeš a izvjestilac, ili što bi danas bila Tehnička komisija Radovan Miščević. [4] Kao što se vidi, zastupljena su arhitektonska imena ne samo iz Hrvatske, već i iz drugih tadašnjih republika s obzirom na to da je natječaj raspisan kao jugoslavenski.
Prilog 2.
„Na natječaj je stiglo 40 radova. Prema općoj ocjeni suda kvalitet radova je bio iznad prosjeka, što se očitovalo i u povećanoj sumi nagrada (otkupa). Problematika natječaja sastojala se u specijalnoj zadaći, novoj kako za žiri, tako i za natjecatelje. Rezultat natječaja je sklop funkcionalno-arhitektonski i tehnički specijalnih uvjeta zgrade. Ishod natječaja uslovio je raspis novog užeg natječaja između 5 prvoplasiranih radova. Problematika funkcije i oblikovanja nadopunjena je i zadacima ekonomije.“ [4] Zanimljivo je pogledati Program, koji je u stvari svojom preciznošću dao vrlo stroge okvire u kojima su se arhitekti mogli kretati, što je u konačnici i dovelo do iznimno velikog broja relativno sličnih prijedloga koji su se razlikovali u umjetničkoj artikulaciji zadanog. Na pravilnoj pravokutnoj parceli kč.br. 4712/1 k.o. Trnje [5] omeđenoj snažnim žilama kucavicama Grada, s zapadne strane Savska cesta, a sa sjevera tadašnji Autoput, danas Slavonska avenija smješta se program koji obuhvaća „kompletnu štampariju (cca 10.000 m2) sa svim odgovarajućim odjeljenjima, garderobama, skladištima i ekspeditima, te uredski objekt s upravom i odgovarajućim redakcijama.“ [4] To bi opisano u stvari bilo u prizemlju ulaz, vratar, telefoni, arhiva novina, pretplata oglasa, uredi, sala za sastanke, dvorište, garderobe, sanitarije, skladište, električar, stolar, drvo, limar, varenje, bravarska radionica, rotopapir, rotaciono odjeljenje, skladište, pumpanje boja, filcevi, stereotipija, ekspedit knjiga, ekspedit novina, centralno loženje, klimatizacija, trafo, strojarnica, agregat, garaže, pneumatska pošta i drugo. Na prvom katu uredske prostorije, sanitarije, klupske prostorije, pomoćna kuhinja, biblioteka, sastanci, sindikalna dvorana, knjigovežnica, bakrotisak, zračni prostor rotacije, skladišta, sanitarije i ambulanta. Na drugom i trećem uredske prostorije, sanitarije, knjižnica, izložba štampe, knjigotisak, klimatizacija, fotoreprodukcija s pratećim prostorima, cinkografija, crtaona, arhiva klišea, slagarna, učenici, strojoslagarna s pratećim prostorima. Visoki dio zgrade obuhvaćao je same redakcije po katovima – Vjesnik, Plavi vjesnik, Vjesnik u srijedu, Kerempuh, Svijet i dr. te servise redakcije. [6]
Prilog 3
„Nakon rasprave ocjenjivačkog suda, odlučio je ovaj, da se zbog podjednakih kvalitetnih rješenja zadane problematike i novog doprinosa u izgradnji grafičkog pogona, dodijele tri jednake I. nagrade.“ [4] Ne samo da su dodijeljene tri jednakovrijedne nagrade, već je ocjenjivački sud prepoznao više vrsnih radova za koje je dao preporuku da bi se mogli koristiti u daljnjoj razradi i stvaranju najboljeg rješenja za ovu gradsku lokaciju, što je valorizirano i u financijskom smislu nizom otkupa. Pa krenimo redom, tri jednakovrijedne nagrade podijelili su sljedeći autori za prezentirane projekte: Franjo Bahovec i Emil Pernar, zatim Zoja Dumengjić i Selimir Dumengjić, te Antun Ulrich i Elizabeta Coronelli, sa suradnicima Eduardom Deželakom, Željkom Pintarićem, Jasnom Köhler-Prohaska i Mladenom Vodičkom. Drugu nagradu dobiva Ninoslav Kučan, a treću Bruno Milić. [7] Nakon provedenog užeg natječaja između 5 prvoplasiranih radova Ulrich sa svojim timom okupljenim u projektnom birou „Ulrich“ koji vodi od 1953. do 1966. godine u Zagrebu [8] nastavlja izradu projekta 1960. godine. Gradnja nebodera započinje tri godine kasnije i traje sve do 1972. godine, „što je čest slučaj u našoj arhitektonsko praksi. Kompozicijski objekt se sastoji od baze u kojoj je smješten tehnološki proces i kontrapunktiranim uredskim visokim volumenom. Vertikala je u funkciji grada i pridonosi urbanitetu mjesta. Sam je autor smatrao da Savska ulica uz Vjesnikov neboder podnosi još vertikala jer je osamljeni neboder postao obična uglovna zgrada, a kao takav je teret ugla. Međutim, Ulrich je također smatrao da je pravilan pogled na Vjesnik samo jedan, jedini, kojim se obuhvaća cijela južna i cijela sjeverna fronta, dvije jednake fronte arhitektonski potpuno jednakih vrijednosti.“ [9]
Prilog 4
To je vrijeme snažnog zamaha građevinske industrije, a posao je tada dobila tvrtka „Tempo“. Samo građenje trajalo je devet godina, a zanimljivost je da je za potrebe izgradnje nebodera „Vjesnik“ tvrtka „Tempo“ nabavila prvu visoku dizalicu u tadašnjoj državi. U cijelosti dovršen, sa svom potrebnom opremom, neboder „Vjesnik“ otvara vrata za prve redakcije tijekom 1972. godine. Važno je reći da konstrukciju zgrade izvedenu kao armirano betonski skelet potpisuje Mirko Fijember. Ovakav projekt konstrukcije omogućio je gradnju visoke zgrade-nebodera i slobodnu unutarnju organizaciju prostora koji nije bio ograničen zidovima., već je mogao biti razvijan u maniri otvorenih radnih prostora koji su bili ograničeni jedino vanjskom staklenom envelopom.
Prilog 5
Natječaj iz 1956. godine ostavlja još jednu zanimljivost, a to je sukob interesa, i kako ga otkloniti. Naime „Jednom radu je nakon otvaranja kuverata osporeno pravo sudjelovanja na natječaju, radi poslovnog odnosa natjecatelja s članom ocjenjivačkog suda. Taj je zaključak donesen jednoglasno. Problem je izgladio investitor podjelom iste sume izvan natječaja, no ostaje i dalje problem, jer mnogi natječaji nisu uzimali u obzir odnos natjecatelja i članova žirija, a osim toga definicija o vrsti odnosa nije za naše uvjete potpuno jasna.“ [4]
Prilog 6
Ono što je danas jasno definirano Pravilnikom o natječajima s područja arhitekture i urbanizma [10] to su sigurno načelo ravnopravnosti i načelo anonimnosti. Natječaj mora biti stručno pripremljen, kako bi se izbjegla bilo kakva nedoumica u tumačenju programskih zahtjeva, odnosno natječajni zadatak je nedvosmislen kako bi se natječajni radovi mogli ocijeniti prema zadanim kriterijima. Tu je i obveza provoditelja da tijekom trajanja natječaja jednako postupa prema svim natjecateljima. A ono najvažnije, autori radova moraju ostati anonimni do objave rezultata. Što je ponekad dosta teško jer se poput pisma i arhitektonski rukopisi čitaju, no nijednom sudioniku natječaja nije dozvoljeno iznositi pretpostavke o identitetu autora bilo kojeg natječajnog rada.
A natječaji predstavljaju izazov neposrednog uspoređivanja radova svih natjecatelja. Kako je na 4. kongresu hrvatskih arhitekata, koji se pod simboličnim nazivom ZEMLJA, održao 2013. godine u Osijeku, kazao Vinko Penezić – natječaji su najbolja metoda kojom investitoru podastiremo pet, deset ili više radova koji su svi načinjeni po istom programu, i dajemo mu mogućnost da bira najbolje između najboljih. Čime se zasigurno podiže razina arhitektonske vrsnoće. Što će se dogoditi sa zgradom i parcelom, u ovom trenutku nije sasvim jasno. Neboder je snažno oštećen u požaru koji se dogodio u studenom 2025. i nije statički stabilan. Još uvijek traju rasprave o uklanjanju, što, kako i kada? Što otvara nova pitanja vezana uz gradogradnju, uz valorizaciju prostora, uz čuvanje memorije grada. Nesporno je da će biti uklonjen, no kakav tretman će dobiti postojeći kompleks, i kako će to utjecati na urbanitet i vizuru grada, tek je za vidjeti.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec, dipl. ing. arh.
Literatura:
[1] Antun Ulrich, Arhiv Arhitekta, Izložba iz zbirke Hrvatskog muzeja arhitekture, katalog, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2003., Zagreb
[2] nn, Natječaj za izradu idejnih skica za zgradu Novinskog, izdavačkog, štamparskog poduzeća „Vjesnik“ SSRNH u Zagrebu, Čovjek i prostor, III[08(52)]:8, 1956., Zagreb
[3] https://www.jutarnji.hr/naslovnica/umjetnik-koji-je-stvorio-hrvatsku-modnu-scenu-3937281
[4] nn, Natječaj za „Vjesnik“, Arhitektura, XI(6):69-71, 1957., Zagreb
[5] Gradski ured za katastar i geodetske poslove, Zagreb
[6] Hrvatski muzej arhitekture HAZU
[7] nn, Rezultat natječaja za izradu idejnih skica zgrade novinsko-izdavačkog i štamparskog poduzeća „Vjesnik“ SSRNH u Zagrebu, Čovjek i prostor, III[12(56)]:8, 1956., Zagreb
[8] Monografija Hrvatski muzej arhitekture / Croatian Museum of Architecture, edicija Architectonica, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2018., Zagreb, str. 234-235
[9] Mikić, Vesna, Arhitekt Antun Ulrich – Klasičnost moderne, Naklada Jurčić, 2002. Zagreb, str. 72-73
[10] https://www.arhitekti-hka.hr/hr/komora/akti-komore/pravilnici/pravilnik-o-natjecajima/
Grafički prilozi – Izvori: Čovjek i prostor (1), Hrvatski muzej arhitekture HAZU (2,3 i 6), Arhitektura (4,5)
- Rezultati natječaja (preslika, ČIP), 8
- Pogled sa sjeverozapada, perspektivni prikaz (preslika nacrta)
- Pogled s istočnog i zapadnog dijela autoputa (preslika nacrta)
- Snimka makete (preslika CB fotografije – Arhitektura), str. 71
- Ninoslav Kučan, Natječajni rad za zgradu „Vjesnik“ (II. nagrada) (preslika CB fotografije – Arhitektura), str. 70
- Snimka realizacije (preslika CB fotografije)