U vremenu žustrih rasprava o stanju u kome se nalaze, i dovoljnom ili nedovoljnom broju vrtića u Zagrebu, i u čitavoj zemlji, važno je pisati i razgovarati o temi iznimno važnoj za razvoj društva, potaknuti razmišljanja o mogućnostima koje pruža drugačiji pristup projektiranju i građenju, pristup koji će korak po korak stvarati nove generacije kojima će kvalitetni prostorni odnosi i dobra arhitekture biti dio svakodnevice. Krenimo redom. Odgoj i obrazovanje u Hrvatskoj regulirani su nizom zakona kojima su utvrđeni minimalni uvjeti za ostvarivanje i ujednačeni razvoj djelatnosti odgoja i obrazovanja. Arhitekti svojim rješenjima trebaju nastojati da zgrade u kojima je dijete mjera svih elemenata budu funkcionalne, fleksibilne, kvalitetne i izdržljive, dovoljno prostrane, energetski učinkovite, ekonomične, u suglasju s okolišem i tako oblikovane da svojim proporcijama, materijalom i skladnošću boja i oblika omogućuju ugodan prostor za odrastanje. [1] Zahtjevno i izazovno. Također, gotovo nemoguće provedivo. Kao i u slučaju mnogih drugih pravila, kada se postave ‘neelastično’ dolazi do situacije u kojoj se neprestano mora improvizirati. Srećom, za te smo situacije, pravi majstori!
Zbog toga moramo težiti projektantskim rješenjima koja nisu nužno financijski zahtjevna, a mogu ponuditi sve elemente vezane za propisane i očekivane sadržaje u prostoru. Svaka nova zgrada trebala bi osigurati sve elemente koji su jamstvo najkvalitetnijeg funkcioniranja uz minimalne troškove održavanja, budući novi koncepti odgoja dovode do novih i drukčijih organizacijskih i oblikovnih shema u projektima dječjih vrtića. Učenje od samih početaka postaje sve više interaktivno; od djece i odgajatelja, traži se sve aktivniji pristup, što u konačnici zahtijeva i drukčije prostore u kojima se mogu otkrivati i rješavati nove zadaće i novi izazovi.
Nove zadaće, novi izazovi – sve ovo potvrđuje tezu da nema idealne zgrade, ali ima mjesta za nove i drukčije odgovore koje daje arhitektura. Mlade osobe imaju potrebu za pokretom, a kroz pokret, kroz druženje koje stimulativno djeluje na razvoj, kako fizički i intelektualni, tako i na razvijanje osjećaja za lijepo i socijalnih vještina koje su važne za razvoj osobnosti. Od projektanata se danas sve više očekuje da ‘projekt’ ne bude samo arhitektonski projekt, nego i pedagoški, da stvara prostore oblikovane za igru i istraživanja, odnosno zgradu i prostore koji osiguravaju zanimljivo i poticajno okruženje.
Stoga u odgojno-obrazovnom procesu moraju postojati odmaci i mjesta na kojima će se unutar projektirane strukture svako dijete moći adekvatno izraziti, što u konačnici znači da i projektant mora biti svojevrstan odgajatelj!
Teško je naći društvenu instituciju ili čak socijalnu situaciju u kojoj su vrijeme i prostor toliko normirani kao u vrtiću: dnevni ritam ubitačno je precizan, jednak iz dana u dan, iz sezone u sezonu, iz godine i godinu i ne poznaje iznimke. Slično vrijedi i za arhitekturu: normirani prostorni okvir, pedagoški pejzaž i scenografija središnjeg mjesta ‘predstave’.
A ta ‘predstava’ organizirana je oko prijenosa vještina i znanja s odgajatelja na grupu od petnaest ili dvadeset djece u raznim razvojnim fazama socijaliziranosti. Arhitektura vrtića je potencijalno poticajan pedagoški instrument, mjesto intelektualnog rasta i kultiviranja socijalizacije, ali i disciplinirajući uređaj, stroj koji uspostavlja hijerarhiju i reproducira aktualni društveni poredak, upozorava pojedinca na mjesto u društvu, na budućnost koja se sastoji od niza nužnih kompromisa i prilagodbi, podvrgavanja individualnog kolektivnome, pojedinačnog općem. Arhitektura vrtića tako nastaje u napetosti između poticajnog i obaveznog, između otvaranja novih horizonata i ulaska u okvire.
Knjigom „Odrastanje uz arhitekturu, Dječji vrtići i škole 21. stoljeća“ [2] pokušano je odgovoriti na pitanje: Postoji li mogućnost da odrastanje uz arhitekturu bude poticajno, i za one koji dolaze ‘karta’ za bolje sutra? Tada su odabrani i prikazani primjeri arhitekture suvremenih vrtića i škola u Hrvatskoj i svijetu izvedeni nakon 2000. godine, gdje se na izravan način može usporediti trenutačna situacija i pravac kojim ide hrvatska arhitektura. A kristalno je jasno da stvoriti mjesta na kojima će generacije koje dolaze učiti i usvajati znanja kojima će sutra oblikovati svijet, nije nimalo lak posao. „Arhitektura u kojoj se gradi budućnost društva trebala bi najviše govoriti o njemu. Možda nam i više od ‘pedagoškog instrumenta’ napredni vrtići i škole trebaju upravo kao refleksija intelektualnih kapaciteta društva, kao znakovi napora da društvene procese i sebe same u njima ne uzimamo zdravo za gotovo, nego da ih kontinuirano i bespoštedno propitujemo. Koliko god napredne škole i vrtići trebaju djeci, možda još više trebaju nama.“ [3] Sve se mijenja, iz dana u dan tehnologija je sve naprednija i zahtjevi koji se stavljaju pred odgajatelje, urbaniste, arhitekte i graditelje sve su veći. Dovedeni smo u poziciju preispitivanja postavki koje određuju strukturiranje, oblikovanje i građenje.
Imamo li alate kojima možemo ocijeniti kakve prostore trebamo oblikovati za kvalitetno odvijanje suvremenih odgojno-obrazovnih procesa? Postoji li idealno oblikovan vrtić koji može poslužiti kao osnova za nadogradnju u odnosu na novo mjesto i okruženje, u odnosu na novi program i zahtjeve koje lokalna zajednica stavlja pred arhitekta? Sve je pitanje odluke, a struktura i forma su ono što stvaramo iz programa i identiteta mjesta kroz imaginaciju i kreaciju. Priča je ovo za sve “koji se namjerno ili slučajno susretnu s ovom važnom društvenom temom, pogotovo onima koji dijele uvjerenje da promjena paradigme u brizi za najdragocjenije što imamo, a to su ljudi i baštinjeni prostor, započinje u lijepom, ugodnom, skladnom i duhovitom prostoru vrtića.” [4]
Analizirati će se nekoliko vrtića koji su vezani uz Zagreb, a javni arhitektonsko-urbanistički natječaji provedeni su nakon 2015. godine. Prvih petnaest godina uvršteno je u knjigu, pa je moguće pogledati prikaze odabranih izvedenih dječjih vrtića u Zagrebu: “Jarun”, 2006., Vinko Penezić i Krešimir Rogina sa suradnicima; “Sunčana”, 2007., Damir Novoselec i Damir Vitković; “Lanište”, 2008., Mia Roth i Tonči Čerina; “Šegrt Hlapić”, 2008., Radionica arhitekture; “Kustošija”, 2013., Davor Mateković. Što se danas događa, što je planirano, kako je projektirano, i je li sve što je u teoriji jasno, i uključeno u projekte s obzirom na veliki zamah izgradnje vrtića u Zagrebu.
Zadržati ćemo se na arhitektonsko urbanističkim natječajima koje je provelo Društvo arhitekata Zagreb. To je u proteklih deset godina osam natječaja za vrtiće od kojih su neki dovršeni, a drugi se grade, ili počinje ugovaranje i izrada potrebne dokumentacije. [5] Sve su ovo arhitektonsko-urbanistički natječaji raspisani za realizaciju: Dječji vrtić Sesvetski Kraljevec (2017.) ; Dječji vrtić Podbrežje (2017.) ; Dječji vrtić Stenjevec (2018.) ; Dječji vrtić Brezovica (2020.) ; Dječji vrtić Jarun (2024.) ; Dječji vrtić Sloboština (2024.) ; Dječji vrtić Prečko (2024.) ; Dječji vrtić i mjesni odbor Sesvetska Sela (2025.).
Od prva četiri, u 2017. godini provedena su su dva natječaja, sa odabranim prvonagrađenim radovima za Sesvetski Kraljevec sljedećih autora: Luka Bekavac, Antun Stahor i Sanja Borisavljević, te Podbrežje, koje potpisuju Nika Dželalija, Iva Martinis i Krešimir Renić. Godinu dana kasnije imamo natječaj i prvu nagradu za Stenjevec sljedećih autora: Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović sa suradnicima Dorom Dolečki i Vojkom Stanićem, pa 2020. Brezovica, gdje projekt prvonagrađenog rada potpisuju Juraj Glasinović i Nikola Fabijanić sa suradnicima Dorom Dolečki Glasinović i Josipom Fabijancem. Do danas je izgrađen i otvoren Sesvetski Kraljevec, dok su ostala tri u različitim fazama provedba projekta.
Slika 1. Luka Bekavac, Antun Stahor i Sanja Borisavljević: Dječji vrtić Sesvetski Kraljevec, natječajni rad (2017.), 1. Nagrada, slike makete
Slika 2. Dječji vrtić Sesvetski Kraljevec, dovršena zgrada (2024.)
Slika 3. Nika Dželalija, Iva Martinis i Krešimir Renić: Dječji vrtić Podbrežje, natječajni rad (2018.), 1. Nagrada, plakat
Slika 4. Nikola Fabijanić i Juraj Glasinović sa suradnicima Dorom Dolečki i Vojkom Stanićem: Dječji vrtić Stenjevec, natječajni rad (2018.), 1. nagrada
Slika 5. Juraj Glasinović i Nikola Fabijanić sa suradnicima Dorom Dolečki Glasinović i Josipom Fabijancem: Dječji vrtić Brezovica, natječajni rad (2020.), 1. nagrada
Sljedeća grupa su natječaji raspisani 2024. i 2025. godine. AG Planum i autori Marko Cvjetko, Miron Hržina, Elena Tikvić i Ivica Keršić, dobili su 1. nagradu za Dječji vrtić Jarun. “Dvije ‘valovite vrpce’ koje formiraju različite oblike koje autori povezuju s oblikom jarunskih jezera, postavljene jedna iznad druge, definiraju oblikovni narativ građevine stvarajući snažnu ekspresivnost i prepoznatljivost. Ovu ‘tvrđavu od pijeska’ možemo povezati s dječjom imaginacijom koja lako postaje poželjno mjesto boravka. Slobodna forma obodnih zidova i ograda terasa s lakoćom zaposjeda prostor predviđen za gradnju racionalno iskorištavajući raspoložive površine.” [5]
Slika 6. AG Planum i autori Marko Cvjetko, Miron Hržina, Elena Tikvić i Ivica Keršić: Dječji vrtić Jarun, natječajni rad (2024.), 1. nagrada
Sljedeći je u Sloboštini. “Dosljedno proveden jasan arhitektonski koncept ‘Vrtića kao grada u gradu’ referira se s jedne strane na namjenu i način kako djeca doživljavaju svoj neposredni okoliš, a s druge strane na lokaciju i njen nejasan urbanistički kontekst.” [5], tekst je koji opisuje 1. nagradu za vrtić u Sloboštini koju su dobile Prostorne taktike d.o.o., autori: Antonia Cvitan Vuletić, Mara Kereta, Jelena Botić, Ivana Mimica i Luka Cvitan. Ocjenjivački sud dalje piše “Radijalno zoniranje omogućuje jasnu diferencijaciju između javnih i privatnih dijelova građevine koja svoj odnos unutarnjih i vanjskih dijelova razvija preko ‘ulice’. Radijalno usmjerene ulice sa svojim edukativnim sadržajem postavljene su kao kralježnica, …” [5]
Slika 7. Prostorne taktike d.o.o., autori: Antonia Cvitan Vuletić, Mara Kereta, Jelena Botić, Ivana Mimica i Luka Cvitan: Dječji vrtić Sloboština, natječajni rad (2024.), 1. nagrada
Nadalje, opis za prvonagrađenog rada za Dječji vrtić Prečko donosi “… atrijsku, načelno prizemnu zgradu koja se jasno i čitko odnosi prema parceli i okolnom kontekstu. Atrijski koncept organizira vanjske prostore različitih karaktera te ih ispravno namjenjuje djeci različitih dobi. Vanjski prostori vrtića su ispravno projektirani, aktivirajući gotovo cijelu parcelu uz stvaranje karakterističnog ulaznog trga …” koju potpisuju Lucija Bajan, Ivan Čulo i Višeslav Franić. “Rad uspješno afirmira postojeće i stvara nove urbane vrijednosti kao i novi identitet lokacije čime te stvara iznimno kvalitetno prostorno – oblikovno rješenje u odnosu na uži i širi urbani kontekst.” [5]
Slika 8. Lucija Bajan, Ivan Čulo i Višeslav Franić: Dječji vrtić Prečko, natječajni rad (2024.), 1. nagrada
- nagrada za Dječji vrtić u Sesvetskim Selima pripala je Maši Medoš i Morani Ostojić, a “Ono što izdvaja ovaj rad od ostalih natječajnih rješenja može se rezimirati kroz poznati stih: ‘totalno drukčiji od drugih…’ Iznenađujuće jednostavno rješenje oblikovano sofisticiranom likovnošću rezultiralo je snažnom urbanističkom ‘gestom’ i neupitno obilježilo novi javni prostor naselja.” I dalje “Između ozelenjene društvene zone na krovu i dječjeg igrališta na terenu smješteni su svi unutrašnji programski sadržaji koji, dakle nisu arhitektonski oblikovani kao zgrada već su de facto nastanjena topografija.” [5] Ovako je rad opisao Ocjenjivački sud koji prepoznaje arhitekturu koja nije samo utilitarna, već arhitekti stvaraju ugodno i djeci zanimljivo i prihvatljivo okruženje, koje će biti poticajno, i u kome će se ispreplitati program i tehnologija sa znanjem i ugodom. Učenje kroz odgoj je stvaranje, jer učenjem djeca spoznaju sama sebe, a poznavanjem samih sebe postaju otvoreni i za sve novo i drugačije. [1]
Slika 9. Maša Medoš i Morana Ostojić: Dječji vrtić i mjesni odbor Sesvetska Sela, natječajni rad (2025.), 1. Nagrada, plakat
Što se želi pokazati – različite situacije dovesti će i do potpuno novih formi koje se uklapaju u postojeći urbani ili suburbani prostor. Kada vrtić, kao organizirani, osmišljeni i oblikovani prostor sam po sebi postane učitelj kulture prostora, onda se možemo nadati da će budući naraštaji imati podlogu za donošenje dobrih odluka kojima će očuvati vrsnoću prostora.
Svaki vrtić ima svoju priču, kroz povezivanje stvarnog života i edukacije sa arhitektonskim oblikovanjem i sve prisutnijom zelenom gradnjom. Ovdje je bitno osvrnuti se i na činjenicu da imena koja stoje iza prvonagrađenih projekata predstavljaju novu generaciju mladih arhitekata koji polagano preuzimaju arhitektonsku scenu koristeći se znanjima i metodama koje su primjenjive uz pravilnu artikulaciju bilo gdje na svijetu. Ono što izdvaja ove projekte je činjenica da osim što kvalitetno prate zadani program i pedagoške smjernice, vrednuju i prostor u kome se nalaze. A time postaju potpisnici smjerokaza razvoja kako toponima, tako i budućeg društva.
Za kraj, izvadak iz recenzije knjige [2] koja je potaknula daljnja razmišljanja o vrtićima i arhitekturi, o djeci i kulturi, o baštinjenom i novom, pa tako akademik Nikola Bašić u recenziji knjige kaže: “Naime, vjerodostojnim baštinicima mogu se smatrati samo oni koji su sposobni razumjeti i ono što stoji iznad materijalne vrijednost naslijeđenog. A znanje o prostoru i kultura prostora počinju se usvajati već u vrtiću. Kada vrtić ili škola, kao organizirani, osmišljeni i oblikovani arhitektonski prostor sama po sebi postane učiteljicom kulture prostora, e, onda se možemo nadati da ćemo i nehotične nasljednike uspjeti učiniti vjerodostojnim baštinicima. Tek tada ćemo, kulturom, a ne prijetećim zakonima, uistinu moći uspješno gospodariti i blagom našeg prostora. Jer, znano je, svaka baština bez baštinika, osuđena je na propast.” [6] Svi pouzdano znamo da smo kroz odrastanje i školovanje, osim odnosa prema učenju i znanju, stvarali i odnos prema prostoru, a u svojoj ukupnosti, to je odnos koji se može pretvoriti u noćnu moru ili idealno mjesto djetinjstva. Znamo kako izgrađeni prostori mogu kvariti svijet, i to nam daje osnovu da vjerujemo kako ga izgradnjom možemo i popravljati.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec, dipl. ing. arh.
Napomena:
Dio teksta izveden iz pripreme tekstova za knjigu: Bobovec, Borka; Mateković, Davor; Rako, Goran, “Odrastanje uz arhitekturu, Dječji vrtići i škole 21. stoljeća”, Oris, Oris kuća arhitekture, 2020. Zagreb
Literatura:
- Bobovec, Borka, Stvarnost vs. trendovi u stvaranju mjesta za odrastanje, u: “Korak u prostor”, 2022., Zagreb https://korak.com.hr/stvarnost-vs-trendovi-u-stvaranju-mjesta-za-odrastanje/
- Bobovec, Borka; Mateković, Davor; Rako, Goran, “Odrastanje uz arhitekturu, Dječji vrtići i škole 21. stoljeća”, Oris, Oris kuća arhitekture, 2020. Zagreb
- Mrduljaš, Maroje, Arhitektura pedagoških prostora u: Bobovec, Borka; Mateković, Davor; Rako, Goran, “Odrastanje uz arhitekturu, Dječji vrtići i škole 21. stoljeća”, Oris, Oris kuća arhitekture, 2020. Zagreb, str. 11
- https://m-kvadrat.ba/odrastanje-uz-arhitekturu-djecji-vrtici-i-skole-u-21-stoljecu/
- https://www.d-a-z.hr/hr/natjecaji/rezultati/
- https://vizkultura.hr/prostor-koji-formira-nove-generacije/
Izvori grafičkih materijala:
- Slika 1, 3-9 https://www.d-a-z.hr/hr/natjecaji/rezultati/
- Slika 2. https://www.sesvete-danas.hr/vijesti/otvoren-je-jedan-od-najvecih-vrtica-u-zagrebu-djecji-vrtic-sesvetski-kraljevec-16906, foto: Grad Zagreb