Kultura građenja stvarana je stoljećima – ispisana je cestama, mostovima, tunelima, ulicama i trgovima gradova i nepoznatih malih naselja. Važna je svaka kuća i svaka zgrada, stvorena rukama školovanih i pučkih graditelja. Grad moramo promatrati kao povijesni i socijalni fenomen koji je nužno gledati u kontekstu povijesnih i ambijentalnih vrijednosti, uz dužnu pažnju prema morfološkim i tipološkim elementima određenog mjesta. Ljudi i mjesta, to je ono što grad čini gradom, a shvaćanje dubine problema dovelo je do pokretanja novih načina razmišljanja o mogućnostima koje nam stoje na raspolaganju da mjesta učinimo boljim i vrijednima.
U ožujku prošle godine Akademija arhitektonske umjetnosti i znanosti Hrvatske predstavila je javnosti „Deklaraciju o hrvatskom prostoru“ [1] kojom je između ostalog snažno naglašena potreba oblikovanja kulturnog prostora u organičke urbanističke i arhitektonske nukleuse, koji svojim posebnostima i značajem doprinose čuvanju sveukupnog prostora. Jedan od takvih prostora nedavno sam obišla u Puli u sklopu Dana arhitekata 8.0 koji su održani od 21. do 23. ožujka 2024. godine – Malo rimsko kazalište. [2] Autor projekta je arhitekt Emil Jurcan sa suradnicima Helenom Sterpin i Aleksandrom Ćelovićem. Konstrukciju potpisuje Marko Martinčić mlađi, a autor rasvjete je Dean Skira.
Nacrte i fotografije sam ranije vidjela, kao i priznanja koja su projektu dana, no doći i vidjeti, bilo je posebno iskustvo. Naime, gledati okom fotografa, ili gaziti po kamenu i gledati lokaciju in situ, nije isto. Uz respekt prema svim ocjenjivačkim sudovima koji dijele strukovne nagrade, uvijek postoji i pitanje, da li bih ja to baš tako procijenila, da li i ja vidim što vide oni. A dodatno, mislim da zgrade i mjesta nisu isti na papiru, renderima, maketama i tek izgrađeni dok blistaju sjajem novog, i zavode oko blještavilom betona, metala, kamena ili stakla, samo činjenicom da su nove, ili kad uđu u uporabu i počnu stariti.
Možda je odmah na početku potrebno navesti tekst kojim sam autor opisuje djelo, pa tako kaže: „Iznad arheoloških tragova rimskog teatra izgrađen je novi perimetar ; Fragmenti izgubljenog platonskog reda nadvili su se nad antičkom građevinom ; Rešetkasta čelična konstrukcija suočila se sa stereometrijom kamene mase ; U konzervirani arheološki park uvedena je tribina za suvremene izvedbe ; Kulturni pejzaž se tako povezao s istinitom prirodom kulture ; Iznad starog Rima stoji novi Babilon.“ [3]
Još uvijek je Pula mjesto gdje postoje slojevi života upisani u kamenu koje nismo u cijelosti otkopali, snimili, zapisali i presložili, mjesto je u kojem će arheolozi još dugo imati što raditi, a paralelno s njima konzervatori i neki budući arhitekti i graditelji. „Smatra se da je ovo kazalište nastalo u doba Augustove vladavine, u 1. stoljeću, baš kao i ostali relevantni antički spomenici Pule, poput Augustova hrama i Slavoluka Sergijevaca. U to doba Pula je doživjela nagli procvat, posebice u izgradnji javnih i reprezentativnih građevina. Kazalište je bilo dio te urbane obnove Pule i po svemu najveća struktura unutar gradskih zidina. Osim gledališta, orkestre i scenske zgrade, nedavno je otkriveno da je kazalištu pripadao i veliki kvadratni atrij obrubljen trijemom, kao neka vrsta vrta koji se prostirao sve do gradskih bedema.“ [4] Da Malo rimsko kazalište postoji, doznalo se početkom dvadesetog stoljeća, a ideja da se obnovi i ponovno aktivira kao dio kulturne scene nekoliko puta je bila aktualna u proteklih stotinu godina. Do obnove je došlo deset godina nakon započinjanja ostvarivanja ideje o povratku Malog rimskog kazališta u život Pule 2013. godine, a arheološka istraživanja još uvijek su u tijeku. „Od prvog dana kontinuirano su se provodila arheološka istraživanja, najprije na ključnim mjestima temeljenja buduće konstrukcije gledališta. Temeljem tih istraživanja paralelno se razrađivao i projekt.“ [5] Ovdje na djelu vidimo multidisciplinarni pristup i interes različitih struktura za projekt koja su se nadovezala na istraživanje i projekte koji su povezani s drugim povijesnim strukturama – srednjovjekovnom utvrdom u zapadnom dijelu lokaliteta i zgradom Sveučilišne knjižnice u južnom dijelu građene na samom početku 20.-og stoljeća.
Od istražnih radova u širem kontekstu, očuvanja, sanacije i revitalizacije te sagledavanja kompleksne problematike tijekom godina, interes se suzio na kazalište. Definirana je metodologija koja se odnosi na rad u zaštićenim ili vrijednim urbanim lokalitetima uz valorizaciju postojećeg izgrađenog gradskog tkiva. Neke od postojećih formi su zadržane i na njih su nadograđeni novi, dizajnirani volumeni koji prate postojeće. Stvaranje projekta obilježilo je ispreplitanje starog i novog te određenje projektanta rješavanju problema, a koji je strukturirano proveo drugačiji pristup rekonstrukcije povijesne strukture u gradskoj jezgri. „Od izvornog kazališta danas su očuvani fragmenti scenske zgrade, nekoliko blokova tribina, jedan potpuno očuvani ulaz s lukom te gotovo u cijelosti očuvani temelji nosivog sustava tribina.“ [4] Kako nalazi pokazuju, u Augustovo doba građeno kazalište bilo je omeđeno zidinama tribine i scenske zgrade, bilo je okrenuto samo sebi, a Jurcanov projekt otvara se u svim razinama, prema naprijed, prema natrag, u dubinu i prema pulskom nebu, potpuno je otvoreno i u strukturi i materijalu ogoljeno. Prepoznao je da vraćanje na izvornost ne postoji, što je izazvalo polemike, i kao najčešći upitnik, spominje se kamen. 
Da li oponašati u materijalu ono što je pred dvije tisuće godina izgrađeno, ili naći finu ravnotežu između suvremenog materijala i povijesne strukture, pitanje je koje stalno lebdi u zraku. A odgovor je dosta jednostavan – svaka nova generacija ima svoje materijale, svoje strukture, svoje tehnologije, svoj način života, i bilo bi loše misliti da se novo i staro ne može spajati u funkcionalne i lijepe strukture i građevine. Uz oprez i znanje kako kombinirati postojeće, zatečeno, i nadograditi ga novim, suvremenim, bez da mu uzmemo dušu, što često znam reći kad opisujem nove projekte koji se naslanjaju na baštinu. Autor to jednostavno objašnjava: „Pred lokacijom ruševina rimskog teatra bila su moguća dva smjera. Konzerviranje arheološkog lokaliteta i očuvanje ruševina u zatečenom stanju i drugi smjer, korištenje nekadašnjeg rimskog teatra u svrhu organiziranja kulturnih manifestacija. Čim je prevagnula želja za drugim smjerom, postalo je nemoguće očuvati teatar u obliku ruševine.“ [4] I krenuo je u stvaranje projekta kojim je udahnuo život Malom rimskom kazalištu, i omogućio mu da traje u suvremenom svijetu i odgovara njegovim potrebama.
Prestižna strukovna nagrada Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2022. godinu dodijeljena je Emilu Jurcanu za Rekonstrukciju rimskog kazališta, [6] kao i počasno priznanje na Piranskim danima arhitekture čiji su je članovi žirija obrazložili sljedećim riječima: „Nagrada se dodjeljuje zbog jednostavne, ali ipak kompleksne intervencije na kulturnoj baštini. Autor je pažljivo pristupio zadatku – s minimalnim je sredstvima ostvario veliku promjenu, koja je kulturno naslijeđe učinila dostupnim javnosti, predstavljajući njegov društveni značaj.” Također, dizajn rasvjete Malog rimskog kazališta, realiziran prema projektu tvrtke Skira, autora Deana Skire i suradnika Gorana Heraka, u SAD-u je osvojio nagradu IES Illumination Award of Merit u kategoriji međunarodnih projekata. [7]
I za kraj, tu je tekst arhitekta Krešimira Damjanovića, obrazloženje za nagradu Bernardo Bernardi: “Razumijevanjem nataloženih povijesnih slojeva na mjestu antičkoga rimskog kazališta autor ga rekonstruira suvremenim arhitektonskim jezikom; reagira na zatečeno stanje obilježeno fragmentima antičkih, srednjovjekovnih i kasnijih razdoblja te, u gotovo piranesijevskoj maniri shvaćanja arhitekture kao koncepta i njezinom materijalizacijom, stvara novi autonomni arhitektonski konstrukt. Kako je izvorni gabarit antičke građevine u dijelovima prekriven naknadnim povijesnim slojevima, novo kazalište obilježeno je neočekivanim prostornim fragmentima: čeličnim tribinama koje djelomično upotpunjuju rubni perimetar originalnoga rimskog kazališta stvarajući cijeli spektar manjih tribina. Taj spektar potvrđuje se i u svojoj materijalizaciji. Ona je trostruka: čelik, beton i kamen. Beton i kamen sugeriraju fragmente kazališta koji su dio terena, te autor lucidno ostavlja neke od spomenutih neobrađene stvarajući predivnu dihotomiju staroga i novoga. Suvišnih detalja nema i cijela arhitektura manifestira se pragmatičnošću i utilitarnošću, što se očituje i dosljednim principom projektiranja: redovi današnjih tribina, betonskih i čeličnih, odgovaraju izvornim proporcijama antičkog kazališta u omjeru 1 : 2, prema vitruvijanskim načelima. Kako sam autor navodi: ‘forma nove čelične tribine prati raster nekadašnjih antičkih tribina, a između gornjih i donjih redova smješten je pasaž s kojeg se spuštaju i uzdižu stubišta za punjenje i pražnjenje tribina’. Poprečni presjeci čeličnih tribina prilagođuju se zatečenom stanju te je njihov dijapazon izrazito širok, stvarajući cijelu ‘novu arheologiju’ vidljivih temelja i čeličnih nosača između kojih je skrivena sva potrebna složena oprema električnih instalacija za rasvjetu, ozvučenje i optičku mrežu. Posebno je dojmljiv detalj dodirne točke čeličnoga (novog) gledališta i antičkoga (obrađen kamenom), stvarajući dojam prividnog lebdenja jednoga nad drugim.“ [3]
Arhitekti i konzervatori još uvijek nisu našli odgovor koji je pristup u ovakvim projektima bolji, i suprotstavljati će mišljenja i nadalje, no to je dobro, nije dobro kritiziranje. Raditi faksimil, ili, postojeće i suvremeno jasno odijeliti u materijalu i formi. Pitanje je koje ostaje, no ja se priklanjam drugom, a da je autor dobro odlučio vidi se i iz nagrada koje je polučio. U svakom slučaju potrebno je na kraju osvrnuti se i na vječno pitanje, a to je – po kojim kriterijima neka građevina može nesporno biti ugrađena u postojeće tkivo ulice ili grada. Da li je to pitanje stila ili možda kvalitete. Za zaključiti je da je nova arhitektura u kvalitetnim i vrijednim starim ambijentima i cjelinama ujedno i najbolja interpolacija, jer sve treba promatrati u kontekstu grada i njegovih vrijednosti i mogućnosti.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec, dipl. ing. arh.
Internetski izvori (sve pristupljeno ožujak/travanj 2024.):
[1] https://aauz.hr/deklaracija-o-prostoru/
[2] https://uha.hr/dani-arhitekata-8-0-u-puli/
[3] https://vizkultura.hr/pulska-dihotomija-starog-i-novog/
[4] https://www.nacional.hr/emil-jurcan-nadam-se-da-ce-moja-rekonstrukcija-rimskog-teatra-u-puli-povecati-interes-za-intervencije-na-starinama/
[5] https://egradnja.hr/projekti/deset-godina-projektiranja-i-obnove-povijesne-bastine-u-puli-318
[6] https://uha.hr/category/nagrada-bernardo-bernardi/
[7] https://www.bojezemlje.hr/istarske-kartuline/ozivjelo-obnovljeno-malo-rimsko-kazaliste/
Nacrti i fotografija makete ljubaznošću autora projekta Emila Jurcana.
Rimski teatar – izvorni izgled
Rimski teatar – tlocrt tribina
Fotografija makete projekta
Fotografije Malog rimskog kazališta, autorica Borka Bobovec, ožujak 2024. godine.