Opeka odnosno pečena zemlja koristi se kao materijal još od početaka civilizacija. U čitavom tom dugom vremenskom razdoblju iznjedrile su se brojne mogućnosti uporabe proizvoda od opeka prilikom gradnje. U suvremenoj arhitekturi se – kako radi ekološke uravnoteženosti, tako i zbog svojstava provjeravanih tijekom stoljeća – kao podna obloga često koriste upravo podne opeke. Nekada su ih izrađivali ručno, dok je danas u industrijskoj proizvodnji prevladao postupak ekstrudiranja. Različito oblikovane podne opeke (kvadratne, pravokutne …), koje se mogu lako polagati u odgovarajućim uzorcima, koriste se prije svega za izradu vanjskih, ali i za unutarnje podne obloge. 
Možemo ih polagati fleksibilno ili čvrsto. Fleksibilno znači da se polažu u pijesak s uskim fugama ispunjenima pijeskom, dok čvrsto znači da se polažu u cementnu žbuku na čvrstu podlogu, gdje su i fuge na cementnoj osnovi. Kod fleksibilnog polaganja debljina podnih opeka mora iznositi najmanje 40 milimetara, a dimenzije im trebaju biti takve, da odnos između dužine i debljine ne premašuje brojku 6. Kod čvrstog polaganja najmanja debljina podnih opeka iznosi 30 milimetara.
ZAHTJEVI I METODE ISPITIVANJA
Da bi iskazali zadovoljavajuće ponašanje tijekom uporabe, opeke i podovi izrađeni od njih moraju ispunjavati određene zahtjeve. Osim dimenzijskih, važni su i zahtjevi vezani uz – prije svega – otpornost na smrzavanje, nosivost i otpornost na habanje. Ponekad se tu nađe i pokoji dodatni zahtjev, primjerice – njihova neklizava površina i kemijska otpornost. Sva ova svojstva razrađuje tek nedavno prihvaćen harmonizirani europski standard HRN EN 1344:2004 (SIST EN 1344:2002): Podne opeke – Zahtjevi i metode ispitivanja.
U nastavku je naveden pregled bitnih osobina kojima se određuje uporabljivost nekog poda.
OTPORNOST NA SMRZAVANJE
Ovi se podovi mogu podijeliti u dva razreda: FP0, što znači da nisu ispitani s obzirom na smrzavanje, i FP100, što znači da moraju zadovoljiti i izdržati 100 ciklusa smrzavanja i odleđivanja. Pokus kojim se utvrđuje otpornost na zamrzavanje odvija se tako, da opeke pričvrstimo na ploču, da bi ostala izložena samo njihova gornja površina. Zatim ploču u propisanom vremenu (od 20 do 30 minuta) sa sobne temperature ohladimo na –15° Celzijusa (±3°). Tada se uzorci na određeno vrijeme izlažu hladnoći i mrazu. Potom ih iznova odmrzavamo uz škropljenje vodom. Nakon 100 ovakvih ciklusa, na opekama ne smije biti raspuklina (širih od 0,15 milimetara), niti se one smiju ljuštiti, lomiti ili raslojavati. Zbog djelovanja vapnenih čestica, na ispitivanim opekama se mogu pojaviti sitne vlaknaste raspukline ili manji krateri.
NOSIVOST
Nosivost odnosno ugibna čvrstoća pokazuje sposobnost podne opeke da podnese opterećenje na ugibanje. Ovo je svojstvo naročito važno kod fleksibilnog polaganja, gdje podne opeke brže pucaju, ali i kod čvrstog, gdje cementna žbuka mora biti ravnomjerno nanesena na čitavu donju površinu opeka, budući da se time osigurava dobar prijenos opterećenja na podlogu.
Ugibnu čvrstoću utvrđujemo na deset opeka, koje su prethodno najmanje 16 sati (i najviše 72 sati) bile uronjene u vodu. S obzirom na dobivene vrijednosti, dijelimo ih u pet razreda.
Razred T0 je prikladan samo za podni pokrov koji je čvrsto položen na odgovarajuću podlogu. U drugim slučajevima potrebno je izabrati razred koji osigurava otpornost na predviđena opterećenja. Ako će se po nekom tlu kretati i teška vozila, u skladu s tim treba odabrati viši razred.
OTPORNOST NA HABANJE
Prije svega ondje, gdje se očekuju velika opterećenja podnog pokrova, na primjer – velika prohodnost uz nanošenje prljavštine, vrlo je važno kakva je otpornost poda na habanje. Provjeravamo je tako, da na pet uzoraka u podrobno utvrđenim uvjetima određujemo količinu odnesenog materijala uslijed djelovanja abrazivnog sredstva. Rezultate razvrstavamo u tri razreda. Dakle, za najzahtjevnije uvjete potrebno je koristiti pločnike iz razreda A3.
DRUGE OSOBINE
U pravilu je površina podnih opeka – već i radi njihovog načina proizvodnje – dovoljno hrapava, a time i neklizava. No, kada je njihova gornja površina brušena i / ili polirana, ili obrađena tako da je vrlo glatka, za određene je namjene (unutarnje / vanjske podne pokrove, predviđen vozni prostor) potrebno provjeriti i klizavost takve površine. Za ovo se koristi metoda s njihalom (pendulum). Kada oslobodimo njihalo i pustimo da klizne preko površine koja se ispituje, ono zbog trenja ne dospijeva do one visine njihaja koju bi inače doseglo. Odnos nazivamo ‘vrijednost otpornosti površine na klizanje’ (engl. SRV). Ako ta vrijednost nije utvrđena, podne opeke dobivaju oznaku U0. Razred U1 znači da prosječna vrijednost otpornosti na klizanje (SRV) iznosi 35, za razred U2 iznosi 45, a za U3 – 55. Međutim, proizvođač može deklarirati i više vrijednosti.
Ponekad, a naročito kada se radi o uporabi opeka za unutarnji podni pokrov i kada su postavljeni takvi zahtjevi, potrebno je pribaviti i podatke o provodljivosti topline. Ovdje nam može pomoći standard prEN 1745.
Ako podne opeke koristimo u određenim industrijskim ili agrikulturnim uvjetima, ponekad je potrebno utvrditi i njihovu otpornost na kiseline. Nju utvrđujemo tako da se mjeri gubitak mase podnih opeka nakon što su određeno vrijeme bile izložene propisanim kiselinama.
mr. Vilma Ducman
ZAG Ljubljana
