Broj rezanih i / ili nerezanih petlji na dužinsku i površinsku jedinicu određujemo po metodi opisanoj u standardu ISO 1763. Spomenuti standard se koristi za one vlaknaste podne obloge, koje imaju ravnomjerno raspoređene rezane ili nerezane petlje. Prije nego opišemo metodu određivanja petlji na dužinsku i površinsku jedinicu, bilo bi dobro predstaviti oblike rezanih petlji (oblici U i W; slika 1), čvorića (slika 2) i nerezanih petlji (slika 3).
Rezane i / ili nerezane petlje brojimo na dužini L, koja mora iznositi najmanje 100 milimetara te uključivati najmanje 41 potpunih rezanih odnosno nerezanih petlji i praznina među njima. Broj koji izbrojimo usporedno s rubom označavamo slovom S, dok onaj izbrojen pravokutno u odnosu na rub označavamo slovom G.
No, prije prebrojavanja uzorak trebamo 24 sata kondicionirati u standardnoj atmosferi (temperatura 20 stupnjeva Celzijusa s odstupanjem 2 stupnja gore ili dolje, 65-postotna relativna vlažnost zraka s odstupanjem 2 posto gore ili dolje). Potom odabiremo četiri područja na kojima ćemo izbrojiti rezane odnosno nerezane petlje i praznine među njima. Stranice područja koja odaberemo ne smiju biti manje od 100 milimetara, odnosno trebaju sadržavati barem 41 rezanih ili nerezanih petlji i praznina među njima.
Sada slijedi prebrojavanje 41 petlji i praznina među njima. Izmjerimo prvo dužinu na kojoj smo izbrojili petlje i praznine. Ako je ona manja od 100 milimetara, nastavljamo brojiti do dužine od 100 milimetara. Pritom brojimo na sva četiri područja, i to u oba smjera. Potom izračunavamo broj petlji i praznina među njima, također u oba smjera (S i G; rezultat izražavamo kao broj rezanih odnosno nerezanih petlji i praznina među njima na 100 milimetara), koristeći se sljedećim jednadžbama: S = 100 x (zbroj Ns / zbroj Ls) i G = 100 x (zbroj Ng / zbroj Lg), pri čemu Ns i Ng predstavljaju broj rezanih odnosno nerezanih petlji i praznina među njima u oba određena smjera, a Ls i Lg dužine u određenim smjerovima, na kojima je bio izmjeren broj rezanih odnosno nerezanih petlji i praznina među njima. Broj rezanih odnosno nerezanih petlji na 10.000 kvadratnih milimetara dobivamo množenjem vrijednosti S i G.
Prema standardu EN 1307, dopušteno je odstupanje u broju rezanih odnosno nerezanih petlji, i to 10 posto gore odnosno 7,5 posto dolje od nominalne vrijednosti. Standard navodi i broj petlji koji je preporučen za podne obloge razreda 3 i 4:
– vlaknasta podna obloga razreda 3 (wear index = veći ili jednak 2,5) bi trebala imati više od ili točno 1100 petlji × dm-2;
– vlaknasta podna obloga razreda 4 (wear index = veći ili jednak 3,3) bi trebala imati više od ili točno 1100 petlji × dm-2.
Da bismo izmjerili dužinu kraka rezane petlje sagova sa čvorićima iznad osnovne tkanine, koristimo metodu opisanu u standardu ISO 2549. Prikladna je za sve vrste ručno izrađivanih čvorića na sagovima. Dužina kraka rezane petlje znači onu dužinu kraka petlje koja započinje ondje, gdje petlja izlazi iz tkane podloge, pa sve do njezina vrha. Dužina kraka rezane petlje utvrđuje se tako, da se ravni metalni mjerači (slika 4) postavljaju pod pravim kutom među petlje na tkanu podlogu. Metalni mjerači različitih su visina i imaju intervale po 1 milimetar.
Slika 4: Nehrđajući metalni mjerači za mjerenje dužine rezanih petlji
Ispitujemo ravninu različitih visina i tako utvrđujemo kojem od mjerača odgovaraju kraci rezane petlje. Ako se kraci radi različitog uzorka saga razlikuju između sebe po visini, potrebno je izmjeriti dužine na svim ravninama sagova. Na svakoj se dužina mjeri barem 10 puta. Konačni rezultat je prosjek mjerenja dužine kraka u pojedinim ravninama saga, uz točnost od 1 milimetar.
Osim broja i dužine petlji, kod vlaknastih tekstilnih podnih obloga (s rezanim odnosno nerezanim petljama) utvrđujemo i silu koja je potrebna za izvlačenje petlji. Pritom nam pomaže standard ISO 4919. Za određivanje sile potrebne za izvlačenje petlji koristimo odgovarajuću napravu (slika 5). Uzorak prije ispitivanja klimatiziramo u standardnoj atmosferi. U standardnoj atmosferi odvija se i daljnje ispitivanje. Uzorak polažemo na donju osnovnu ploču naprave za ispitivanje (stoga on treba biti takve veličine, da se iz njega može izvući barem 10 petlji) te ga napnemo; prihvatnikom ili kukom zahvaćamo rezanu odnosno nerezanu petlju i počinjemo je opterećivati tako dugo dok se rezana petlja ne izvuče, odnosno dok ne zamijetimo da nerezana petlja klizi iz podloge. Ako podna obloga sadrži i rezane i nerezane petlje, ispitujemo ih zasebno, kao kad bi se radilo s reljefnim podnim oblogama. Postupak ispitivanja ponavljamo na barem 20 petlji, koje su međusobno odvojene najmanje 25 milimetara. Ako petlja prilikom opterećivanja pukne prije no što je bila izvučena iz podloge, to se također upisuje u rezultate, pri čemu treba navesti broj obavljenih mjerenja s izvučenim ili puknutim petljama. Rezultat ispitivanja prikazuje se kao prosječna vrijednost svih očitanih sila koje smo dobili tijekom ispitivanja. Pored već spomenutog, navodimo i varijacijski koeficijent (kod ispitivanja 20 petlji on je obično vrlo visok, to jest – iznosi od 20 do 30 posto pa stoga i postoji preporuka, da se obavi više ispitivanja, primjerice – 50).
izv. prof. dr. Urška Stankovič Elesini, dipl. ing. tekstilne tehnologije
Prirodoslovnotehnički fakultet, Odsjek za tekstil
Izvori
SDL Atlas Textile Testing Solution (23. rujna 2004.) – www.sdlatlas.com
ISO 1763 Carpets – Determination of number of tufts and/or loops per unit length and per unit area
ISO 2549 Hand-knotted carpets – Determination of tuft leg length above the woven ground
EN 1307 Tekstilne podne obloge – Podjela vlaknastih sagova
ISO 4919 Carpets – Determination of tuft withdrawal force
