Trajnost i funkcionalnost podzemnih dijelova objekta zavisi o njihovoj zaštiti od agresivnog djelovanja vode.
Suhi temelji i podrumski zidovi preduvjet su zdravom stanovanju i trajnosti svake zgrade. Podzemne hidroizolacije tako spadaju u najzahtjevnije izolacijske aktivnosti, samim time što su nakon završetka izgradnje objekta podzemne hidroizolacije nedostupne oku, jednostavnoj i jeftinoj (isplativoj) eventualnoj sanaciji. Na izbor optimalnog sistema hidroizolacija utječu mnogi parametri kao što su: kapilarna vlaga, procjedne oborinske vode, tlo s izraženim hidrostatskim pritiskom, prisustvo soli i drugih nagrizajućih kontaminata, raslinje koje svojim korjenjem nagriza hidroizolaciju, te vrsta tla.
Često se i različiti konstruktivni elementi različito tretiraju, pa tako na nekim nedostupnim mjestima betonu dodajemo samo i isključivo aditive za vodonepropusnost. Nadalje zbog moderne graditeljske tehnike usmjerene na vremenski što brže i efikasnije djelovanje ugrađuju se neadekvatni «hidroizolacijski» materijali (bradavičaste folije). A tu su i PVC folije (plahte) koje se također koriste zbog brzine «ugradnje», kao i kojekakvi tepisi ispunjeni smjesama gline i aditiva koji u dodiru s vodom bubre (problem se pojavljuje kod opetovanog dotoka i povlačenja vode).
Međutim tradicionalni bitumenski materijali oplemenjeni polimerima i novim kvalitetnim ulošcima s mogućnošću istezanja i do 40 % za sada su se pokazali praktički nezamjenjivi. Ovo su kao prvo prirodni i ekološki materijali koji su uzeti iz prirode, dorađeni i «stavljeni» u prirodni okoliš. U rigoroznim situacijama ponekad je potrebno samo malo kombiniranja s nekim od krutih izolacija kako bi se dobilo najučinkovitiju podzemnu hidroizolaciju. Svaki od sistema hidroizolacije koje preporučuje pojedini proizvođač hidroizolacijskog materijala ima bar neki nedostatak. Neki su pre kruti pa ukoliko dođe do slijeganja objekta ili pomaka uslijed potresa dolazi i do pucanja nefleksibilne hidroizolacije. Drugi ne naliježu na betonsku konstrukciju (folije) te kod i najmanjeg oštećenja imamo prodor vode na cijelom objektu.
Kao što bi kod krova najidealnije bilo postaviti «kišobran», tako bi objekt u podzemlju bilo najidealnije «omotati» nepromočivim materijalom. Takvim «omatanjem» onemogućio bi se prodor vode, vodene pare, plinova i drugih kontaminata u betonsku konstrukciju. Znači složili smo se da svi temelji i podzemni dijelovi objekta moraju imati adekvatnu i što trajniju hidroizolaciju.
Najpoželjnije za horizontalnu podzemnu hidroizolaciju bilo bi njeno izvođenje na podložni beton za prihvat hidroizolacije, koji bi trebalo tretirati nekim od aditiva za vodonepropusnost betona kako bi se nakon sušenja i stvrdnjavanja moglo premazati podlogu bitumenskim hladnim prednamazom u svrhu stvaranja kompatibilne veze s narednim slojevima. Ovaj aditiv ima ulogu pripreme podloge tj. omogućava sušenje podloge kako bi se bitumenski prednamaz mogao adekvatno nanijeti na suhu podlogu. Ovo se vrlo lako izbjegava apliciranjem vodene bitumenske emulzije koju nitko od izvođača ne želi koristiti zbog dugog perioda sušenja. Na ovako pripremljenu podlogu trebalo bi aplicirati dvoslojni sistem hidroizolacije polimerbitumenskim hidroizolacijskim trakama – dvije polimerbitumenske hidroizolacijske trake temperaturnog razreda -10°C do +120°C na poliesterskom filcu kao armaturnom nosiocu (Büsscher Baruplan PE45 flex). Kao sljedeće ide izvođenje nosive kontra ploče, te svih ostalih dijelova objekta. (slika)
Ova hidroizolacija bi u svakom pogledu trebala biti i postojana na utjecaj raslinja, pa Vam tvrtka Büscher Hoffmann preporučuje traku koja u svojoj bitumenskoj masi ima dodatak protiv okorjenjavanja (vlastiti proizvod koncerna KWIZDA). Na slici je vidljivo kako aditiv djeluje na korjen Busscher Baruplan KVEW45.
Temperatura spomenutog temperaturnog razreda i nije bitna (mada je uvriježeno mišljenje da u ovim pozicijama trebaju biti trake postojanosti i do -25°C ) jer je hidroizolacija temperaturno mirna, ali je u navedenom temperaturnom razredu određena količina aditiva koji proizvodu osim temperaturnih karakteristika daju i određenu fleksibilnost.
Vertikalna hidroizolacija mora se podizati preko betonskih holkela kateta cca 7 cm u istom sastavu uz dodatnu mehaničku zaštitu, da li bradavičastom folijom ili XPS pločama.
Najveće pogreške dešavaju se upravo na ovom spoju horizontalne i vertikalne hidroizolacije.
Horizontalna hidroizolacija mora se voditi do krajnjeg ruba temelja tako da se može vezati s vertikalnom koja se mora prepustiti prema dolje vertikalno. Nakon izvođenja podrumskog zida izvodi se skošenje (holkel) , te se vertikalna hidroizolacija nakon apliciranja hladnog bitumenskog prednamaza podiže od najniže točke prema gore (iznad nivoa terena) uz 100 % zavarivanje.
Zaključak je da se uz pravilno odabrani sistem podzemne hidroizolacije, tj. kombinacijom krute hidroizolacije i fleksibilnih polimerbitumenskih traka na kvalitetnim nosiocima uz adekvatno (ne prebrzo) vrijeme ugradnje, te poštivanje svih parametara struke (sve manje poštivane) može izvesti kvalitetna i trajna podzemna hidroizolacija.
