Podne obloge moraju, uz ostale zahtjeve, udovoljiti i mjerilu sigurnosti prilikom uporabe, pri čemu je ključni parametar – klizavost. Upravo zbog toga je kod svih vrsta podnih obloga u harmoniziranim standardima predviđeno i određivanje klizavosti. No, poteškoća je u tome što standardi doduše propisuju metode ispitivanja, ali ne navode mjerila odnosno minimalne zahtjeve s obzirom na namjenu uporabe. Ovakva klasifikacija nalazi se u nadležnosti nacionalnog zakonodavstva, iako prema našim informacijama klizavost utvrđenu propisima imaju svega tri europske države, a i u njima se predviđaju – promjene. U svijetu i u Europi su, naime, prihvaćene različite metode, ali među njima zasad još nema zadovoljavajuće povezanosti, a usto još i pojedine metode imaju svojih slabosti.
U Europi svakako postoji težnja za propisivanjem jedinstvene metode za sve vrste podnih obloga, samo što nema suglasnosti o tome koja od tih metoda bi trebala (će) istisnuti ostale. Prema posljednjim informacijama iz TC 339 Slip resistance of pedestrian surfaces (Otpornost pješačkih površina na klizavost), nadležnog za ovo područje, mjerodavna metoda bi trebala biti metoda nagnutih ploča, dok bi se ostale usmjerile na nju i u praksi bi se isto tako koristile. Metoda pod naslovom Determination of slip resistance of pedestrian surfaces – Part 1: Reference method (Utvrđivanje otpornosti pješačkih površina na klizavost – 1. dio: Referentna metoda) već je u pripremi, a prema podacima dostupnim i na njihovim internet stranicama
(http://www.cen.eu/CENORM/BusinessDomains/TechnicalCommitteesWorkshops/index.asp),
standard će biti na raspolaganju početkom 2009. godine. Može se očekivati i to da sve države neće podržati ovu metodu, što bi moglo dovesti do dodatnog otezanja cijelog procesa. Naravno, usporedo s usklađivanjem metoda trebat će utvrditi i zahtjeve, odnosno mjerila za njihovu uporabu.
Opis metoda propisanih u standardima ili prijedlozima standarda za različite materijale
Zbog lakšeg prikaza ukratko ćemo opisati metode određivanja klizavosti:
a) dinamična metoda: kod ove metode, koja je uzeta kao metoda A u prEN 13552: Keramičke pločice – određivanje koeficijenta trenja, koeficijent trenja (koji je odnos tangencijalne sile i okomitog opterećenja kliznog elementa) mjeri se pomoću prijenosne naprave koja se pomiče stalnom brzinom od 17 milimetara na sekundu preko vodoravne površine.
Mjerenje se obavlja sa kliznim elementom promjera 9 milimetara, izrađenim od standardizirane gume (4S), opterećenim sa 200 grama, i to u suhom i na mokrom. Mjerenja se mogu izvoditi kako u laboratoriju, tako i na terenu, na već ugrađenoj oblozi, što je jedna od prednosti ove metode. Dužina mjerenja iznosi 1 metar. Kod standarda SIST EN 13893:2003 (HRN EN 13893:2004) Netekstilne, laminatne i tekstilne podne obloge – Mjerenje dinamičnog koeficijenta trenja na suhim podnim površinama načelo metode je isto, a uvjeti prilikom izvedbe su sljedeći: brzina pomicanja instrumenta iznosi od 0,2 do 0,3 metra na sekundu, klizni elementi su od gume i kože, dimenzije kliznog elementa su 37,5 x 10 milimetara i debljina od 2 do 6 milimetara. Pokus se izvodi samo u suhom. Prednost dinamične metode je brza izvedba, a nedostatak taj, što ona nije prikladna za jako strukturirane površine, i to naročito kada se radi sa kliznim elementom promjera 9 milimetara, jer izbočine onemogućuju njegovo pomicanje pa dolazi do preskakanja. Danas takve površine, barem kod keramičkih neklizavih pločica i nisu tako rijetke; u takvim slučajevima mjerenja nisu moguća.
b) statična metoda: kod ove metode, što je opisana kao metoda B u prEN 13552: Keramičke pločice – određivanje koeficijenta trenja, koeficijent trenja određuje se tako da se utvrđuje sila koja je potrebna da bi se klizni element veličine 75 x 75 x 3 milimetara, izrađen od standardizirane gume (4S) pomaknuo iz statičnog položaja. Mjerenje se izvodi u suhom i mokrom. Modifikacija ove metode je znatno više proširena u SAD-u nego u europskom prostoru. Njezin glavni nedostatak bio bi taj, da ne simulira moguće stvarne uvjete, jer prilikom pokusa sami određujemo silu potrebnu za »odljepljivanje« od površine.
Slika 1: Naprava za određivanje klizavosti prema statičnoj metodi (pr EN 13552 – metoda B)
c) metoda nagnutih ploča: metoda, označena kao metoda C u prEN 13552: Keramičke pločice – određivanje koeficijenta trenja odnosno DIN 51130:2004: Testing of floor coverings – Determination of the anti-slip properties – Workrooms and fields of activities with slip danger, walking method – Ramp test (Ispitivanje podnih obloga – Određivanje svojstava neklizavosti – Metoda nagnutih ploča), koja je propisana i u standardu SIST EN 13845:2005: Netekstilne podne obloge – Polivinilkloridne podne obloge sa djelićima u podlozi za povećavanje otpornosti na klizanje – Specifikacija odnosno DIN 51097:1992: Testing of floor coverings; determination of the anti-slip properties; wet-loaded barefoot areas; walking method; ramp test (Ispitivanje podnih obloga – Određivanje svojstava neklizavosti; za mokra područja, po kojima se hoda bosih nogu; hod po nagnutim pločama) najviše je proširena u Njemačkoj. Osoba se na pločama, obloženim izabranom podnom oblogom (1000 x 500 milimetara), pomiče naprijed i nazad. Nagib ploča povećava se stalnom brzinom pa kreće od vodoravnog položaja do nagiba, na kojemu osoba na pločama pokazuje znakove nespremnosti kod pomicanja – onih, koji se bilježe. I potplati cipela, koje osoba ima na nogama, propisani su gumom tvrdoće 73 ± 5 po Shoru i trebaju biti propisane teksture. Obloga može biti ovlažena (DIN 51097) ili namazana uljem (prEN 13552, DIN 51130). Kod određivanja klizavosti po ovoj metodi, rezultati pokusa (nagib kod kojega osoba pokazuje znakove nespremnosti) raspoređeni su po vrijednosti u odgovarajuće razrede, kako je prikazano u sljedećoj tabeli.
Nedostatak metode nagnutih ploča je njezina spora izvedba, jer ona zahtijeva ugradnju podne obloge na ispitne ploče. Dodatni veliki nedostatak u usporedbi s ostalim metodama bio bi taj, da ona nije prijenosna. Usto, upravo u kritičnim slučajevima, kad osoba padne na konkretnoj podnoj oblozi, pokus nije moguće ponoviti odnosno izvesti. Izvođači pokusa (dakle, osobe koje se i pomiču po pločama) govore da i njihovo psihofizičko stanje ima određeni utjecaj na izvedbu, pa stoga ova metoda nije posve neovisna o izvođaču. Upravo zato je u standardu propisano da ispitivanje izvode dvije osobe.
Za određivanje klizavosti u mokrim uvjetima, prije svega na bazenima, isto tako se koristi pokus sa nagnutim pločama (DIN 51097), gdje se s obzirom na rezultate, obloga uvrštava u jednu od tri skupine, i to A, B ili C. Za skupinu A minimalni nagib ploča iznosi 12, za skupinu B – 18, a za skupinu C 24 stupnja.
Slika 2: Načelo metode određivanja klizavosti metodom nagnutih ploča i izgled potplata standardne cipele
d) metoda sa njihalom: metoda je propisana za različite materijale i opisana serijom (i harmoniziranih) standarda, kao što su SIST EN 14231:2003 (HRN EN 14231:2004): Ispitivanje prirodnog kamena – Utvrđivanje otpornosti na klizavost – metoda sa njihalom, SIST EN 1344: 2002 (HRN EN 1344:2004): Pločnici od opeka – Zahtjevi i ispitne metode, SIST ENV 12633:2003 (HRN ENV 12633:2004): Metoda određivanja vrijednosti klizavosti nepoliranih i poliranih površina (predviđenih za pločnike), SIST EN 13036–4 (HRN EN 13036-4:2004): Značajke cestovnih i uzletnih površina – Ispitne metode – 4. dio: Metoda mjerenja otpornosti površine na klizavost / proklizavanje – Pokus sa njihalom, SIST EN 14342:2005 (rpHRN EN 14342): Drvene podne obloge – Svojstva, vrednovanje skladnosti i označavanje, prEN 13552 Keramičke pločice – određivanje koeficijenta trenja – metoda D (prije svega za kolne površine). Kod ove metode određujemo visinu otklona tijela koje se njiše, kada se ono oklizne preko ispitivane površine (pendulum test). Njihalo na dodirnoj površini ima zalijepljenu standardiziranu gumu (4S) dimenzija 76,2 x 25,4 x 6,35 milimetra. Za hrapavije površine (asfalt) može se koristiti i guma TRRL, koja je mekša. Visina otklona ovisi o trenju njihala sa ispitivanom površinom i numerički se izražava kao SRV (Skid Resistance Value), ili PTV (Pendulum Test Value), ili BPN (British Pendulum Number), jer su nazivi različiti. Važno je mjerenje u mokrim uvjetima.
Prednosti metode sa njihalom su njezina brza izvedba, dobra ponovljivost, prenosivost opreme, vrlo mali utjecaj izvođača na rezultat te dugotrajna iskušavanja sa različitim materijalima, koji omogućuju usporedbu materijala i dobro povezivanje mjerenja sa rezultatima u stvarnim uvjetima.
Slika 3: Shematski prikaz i mjerenje klizavosti asfalta pomoću naprave sa njihalom
e) mjerenje hrapavosti i / ili istisnuti volumen reljefnih površina:
ove metode su posredni pokazatelji klizavosti neke površine, jer nam govore koliko je ona hrapava. Metoda određivanja istisnutog volumena propisana je standardom EN 13893:2002 (HRN EN 13893:2004). Volumen određujemo tako, da pastom poznate gustoće premazujemo reljefnu površinu tako, da se zapunjuju sva udubljenja te se time posredno određuje i volumen praznina u reljefnoj površini.
Metoda hrapavosti nije standardizirana, a može se koristiti za brzu ocjenu ili potvrđivanje standardnih metoda. Međutim, kao samostalna metoda nije prikladna, jer se rezultati hrapavosti navode kao prosjek, koji može davati jednaku brojčanu vrijednost za različite profile površine. Posredno takvim mjerenjima možemo bilježiti promjene svojstva klizavosti neke podne obloge radi opterećenja nastalih hodanjem po njoj (habanje, izglađivanje) i / ili uslijed čišćenja.
Kako se odabire odgovarajuća podna obloga s obzirom na klizavost
Opasnost od klizavosti ovisi o više čimbenika. Najvažniji je sama podna obloga, a zatim i nazočnost nečistoća ili tekućina, vrsta obuće, čišćenje, okoliš, a i psihofizičko stanje korisnika podnih površina. Upravo zbog takvog utjecaja više čimbenika, kao i radi određenih nedostataka ispitnih metoda, ovo područje ostaje još uvijek otvoreno i nema potrebnog jednoglasnog stava o odabiru jedinstvene metode. Samo kao primjer – standard za određivanje trenja na keramičkim pločicama bio je od 1999 dugo u fazi izrade kao ISO/DIS 10545-17 i na kraju nije bio potvrđen, već uklonjen, ili točnije – pretočio se u prijedlog europskog standarda prEN 13552, koji je u svojoj završnoj fazi bio 2007 – uklonjen i sad se čeka na rezultate gore spomenutog tehničkog komiteta CEN TC 339..
Države EU mogu nacionalnim propisima same regulirati ovo područje, a ipak – kako je već spomenuto – pravilnike vezane uz klizavost imaju svega tri europske države. U Italiji se pravilnik poziva na dinamičnu metodu i kao granicu između prihvatljivih i nedovoljnih trenja određuje 0,4 u mokrim uvjetima.
Prikladno razvrstavanje, odnosno nacionalni propis minimalnih zahtjeva u pogledu klizavosti i za druga područja uporabe prije svega bi znatno pomoglo domaćim proizvođačima, korisnicima, projektantima i investitorima. A kako se oni sada snalaze? Zasad koriste tuđe smjernice, najčešće Merkblatt für Füssböden in Arbeitsräumen und Arbeitsbereichen mit Rutschgefahr ZH 1/571. Potrebno je da se njihov stav poštuje već prilikom izrade nacrta, a potom da i sami prilikom isporuke zajedno sa odabranom podnom zaštitom zahtijevaju i dokaze o njezinim svojstvima klizavosti. Mjerenja klizavosti po svim metodama, osim po metodi nagnutih ploča, moguće je izvesti i u Ljubljani. Moguće je pribaviti i mišljenje o prikladnosti za namjeravanu uporabu, a ono se dobiva na temelju dinamične metode i mjerenja sa njihalom te podataka iz literature (prije svega temeljem stranih smjernica). Ovo povremeno koriste čak i neki sudovi kod odštetnih postupaka radi padova i ozljeda na podnim zaštitama.
U sljedećem broju – podrobnije o stranim smjernicama vezanim uz klizavost.
Vilma Ducman, dipl. ing. kem. teh.
Zavod za gradbeništvo Slovenije
