Pred vama je četvrti dio članka o prirodnom kamenu. U ranijim smo se dijelovima bavili vrstama prirodnoga kamena, upoznavali njihov sastav, postojanost i nastajanje te se upoznali i sa načinima površinske obrade različitih vrsta prirodnoga kamena. Usvojili smo trgovačke nazive za skupine prirodnog kamena: mramore i granite (osnovna podjela) te porfire, kvarcite, pješčenjake, travertine i onikse. Pred nama je sada poglavlje o ugradnji prirodnoga kamena.
U građevinarstvu je kamen najčešće zastupljen u pločnicima, i to kao podna obloga u vanjskim i unutarnjim površinama. Iznimnim tehničkim svojstvima prirodnoga kamena pripadaju njegova trajnost i otpornost na habanje.
VANJSKI KAMENI PLOČNICI
U jednom od prijašnjih poglavlja već smo spomenuli da su graniti primjereniji za vanjsku uporabu od mramora, vapnenaca i travertina. Za popločavanje vanjskih površina su vrlo prikladni porfiri i kvarciti, a pod određenim uvjetima – posebno u područjima blage klime – i mramori. (Tako je izvršeno popločenje ulice Mazzini u Veroni autora arh. Borisa Podrecce. Ulica je prekrivena masivnim pločama mramora Rosso Verona).
U nastavku ću navesti neke parametre za vanjske kamene pločnike:
NAČIN UGRAĐIVANJA
Ovisan je o namjeni površine koja se popločava (njezinoj opterećenosti prometom i težinom) te o podlozi (prirodni teren ili umjetna konstrukcija).
Po namjeni razlikujemo:
– pločnike za pješake,
– pločnike za kolne površine,
– pločnike za terase.
DIMENZIONIRANJE PLOČA
O izboru vrste kamena ovisi njegova debljina. Budući da bismo za popločavanje vanjskih površina granitnim pločama preporučili debljinu od najmanje 3 centimetra (za pješačke površine) odnosno čak 5 do 6 centimetara kada se radi o popločenju kolnika, ploče od mramora ili pješčenjaka trebale bi biti i znatno deblje – na primjer, od 5 do 6 centimetara za hodne površine i najmanje od 8 do 10 centimetara za površine kolnika.
U prošlosti su granitne ili porfirne kocke bile vrlo omiljene, posebno za popločavanje trgova i cesta, no danas se prije svega koriste kao dodatak (za uzorke ili izrade rubnika).
Dimenzije (širina, dužina) ploča ovise o težini kamena. Najčešće se kreću između 20 i 60 centimetara, a mogu biti i veće. Ploče trebaju biti takvih veličina da ih jedan ili dvojica polagača mogu lako i bez većih napora podići, no svakako treba predvidjeti i uporabu hidrauličkih pomagala.
POVRŠINSKA OBRADA
Razlikujemo neklizave (grubo obrađene) i klizave (glatke) površine. Za vanjske je površine neophodna gruba obrada kamena. Nekada se površina kamena obrađivala ručno: bila je štokana, šiljena, brazdana… Današnja gruba obrada odvija se većinom linijski, neposredno nakon rezanja blokova. Tako obrađene kamene ploče peku se, obrađuju pijeskom, četkaju još i prije rezanja na željeni format. No, još uvijek su nam na raspolaganju i lomljene ploče (porfiri, kvarciti) sa prirodno nastalim neravnim površinama.
UGRAĐIVANJE VANJSKIH PLOČNIKA
Kod ugrađivanja vanjskih pločnika moramo biti pažljivi zbog različitog rastezanja kamenih ploča i betona; zato se vanjski pločnici najčešće polažu ljeti, kada je i njihovo rastezanje najveće.
Prema tehnologiji polaganja, vanjska popločenja dijelimo na:
– popločenja koja leže na terenu i ne treba im izolacija od vlage tla;
– popločenja koja leže na terenu i zahtijevaju izolaciju od vlage tla;
– popločenja koja ne leže na terenu.
Popločenja koja leže na terenu i ne zahtijevaju izolaciju od vlage iz tla
Vanjske kamene pločnike polažemo najčešće na već ranije pripremljenu površinu, dobivenu grubim nasipavanjem i izradom finog tampona od suhe mješavine pijeska i cementa, koju odmah i vlažimo (crtež 1).
Popločenja koja leže na terenu i zahtijevaju izolaciju od vlage iz tla
To su prije svega popločenja terasa ili verandi oko kuća, pri čemu se polaganje na unaprijed pripravljen podložni beton može preporučiti i za popločavanje lomljenim porfirnim ili kvarcitnim pločama. Ploče se polažu u cementnu masu, a fuge zapunjavaju. Kod ove je tehnologije vrlo važna pravilna izvedba dilatiranja. Dilatiranje se može preporučiti najmanje na svakih 30 kvadratnih metara popločane površine (crtež 2).
Popločenja koja ne leže na terenu
To su, primjerice, ona popločenja koja nije potrebno izolirati od vlage: ona na balkonima i otvorenim terasama te na vanjskim stubama, kao i ona smještena iznad zatvorenih prostora, zbog čega ih treba izolirati toplinski, zvučno i od vlage (crtež 3).
UNUTARNJA KAMENA POPLOČENJA
Za unutarnju uporabu su prikladni kako mramori i vapnenci, tako i graniti. Najbitnije svojstvo kamena odabranog za interijer bilo bi, da ga se može lijepo površinski obraditi i polirati. Kao što je već bilo navedeno u jednom od ranijih poglavlja, mramori su jako omiljeni radi svoje obojenosti i lijepih uzoraka. Izbor granitnog popločenja nalaže nam činjenica da je granit manje osjetljiv (manje je porozan i manje se haba) od mramora ili vapnenca.
DIMENZIONIRANJE PLOČA ZA UNUTARNJA POPLOČENJA
Unutarnja kamena popločenja dijele se na lijepljene (tj., ploče zvane marmete, koje se lijepe neposredno na estrih – crtež 4) i klasično položene (ploče su ugrađene u cementnu smjesu – crtež 5).
Debljina marmeta (ili tankih ploča) iznosi 1 centimetar (mjere su im, primjerice, 30 x 60 ili 30 x 30 centimetara). Ploče za klasično polaganje unutarnjih podova imaju debljinu od 1,5 ili 2 centimetra. Mjere ploča su vrlo različite. Mogu biti rezane na format (pri čemu se mjere kreću između 20 i 60 centimetara) ili na trake (najčešće one u širini od 30 centimetara).
POVRŠINSKA OBRADA
Razlikujemo neklizave (grubo obrađene) i klizave (glatke) površine. Uobičajena površinska obrada unutarnjih kamenih podova je polirana, rjeđe fino brušena, a u posljednje vrijeme se izrađuje i kao »postarana« (tj., kao antički pod). Površinski grubo obrađeni kamen ugrađuje se u prostore izložene vjetru, jer gruba površina onemogućava klizanje na mokrom tlu.
UGRAĐIVANJE UNUTARNJIH POPLOČENJA
Prilikom ugrađivanju unutarnjih podova moramo poštovati potrebnu visinu za ugradnju (od estriha do visine prirodnog poda). Za klasični način polaganja kamenih ploča ona treba iznositi najmanje 5 centimetara (1,5 ili 2 centimetra za ploču te 3 centimetra za cementnu masu, u koju se ploče polažu – crtež 5).
Kada birate marmete (koje imaju debljinu od 1 centimetar i kalibrirane su), ta visina iznosi 1,5 centimetar (1 centimetar za kamen i 0,5 centimetra za ljepilo – crtež 4).
DILATIRANJE
I kod izvedbe unutarnjih popločenja moramo pripaziti na rastezanje kamenih ploča i betona pa ih stoga dilatiramo (kamen i estrih!). Pritom se može preporučiti dilatiranje najmanje na svakih 20 do 25 kvadratnih metara površine koja se popločava.
NAJOSNOVNIJI KLASIČNI SPOJEVI KAMENIH PLOČA
Na kraju bih nabrojila neka od najosnovnijih načina klasičnog spajanja elemenata, to jest njihovu međusobnu suovisnost u tlocrtnom uzorku prema obliku. To su:
– poligonalni spoj,
– rimski spoj,
– kvadratni spoj,
– pravokutni spoj,
– mnogokutni spoj.
Navedene su tek osnovne mogućnosti, jer – jasno je da načina polaganja ploča prirodnoga kamena ima mnogo više. Neke možete vidjeti i na priloženim fotografijama. Naglasit ću da uzorke nije potrebno oblikovati u nekakve zamršene spojeve.
I JOŠ – NAPUTAK NA KRAJU
Prirodni kamen sa vlastitim izraženim uzorkom sam je po sebi jedinstven, i stoga je najljepši kada se polaže – jednostavno. Pojedine vrste kamena (bez velikih uzoraka) mogu se dobro kombinirati sa drugima ili onima koji su drukčije površinski obrađeni.
Jožica Curk, dipl. ing. arh.
