Kitanje je – kao i brušenje – operativna faza vrlo značajna za optimalan izgled položenog drvenog poda, koju treba pomno izvesti do najmanje pojedinosti. Izvodimo je prije posljednjeg, završnog brušenja parketa.
Sastav kita i nanošenje
Kit je obično mješavina veziva, najčešće dobivena od brzosušećih smola i brusnog praha koji se dobiva pri brušenju brusnim sredstvima zrnatosti od 60 do 120, ovisno o širini i dubini režnjeva koje je potrebno zapuniti. Ovdje treba spomenuti da je po europskom standardu dopuštena pukotina širine od najviše 2 milimetra. Sve što bi bilo više od toga značilo bi da drvo nije dobro izrađeno, odnosno da daščice nisu dovoljno tijesno položene jedna uz drugu. No, za veće nepravilnosti i šire režnjeve nećemo koristiti samo kit, jer pukotinu treba prvo zapuniti odgovarajućim drvenim umecima ili uložnim dijelovima.
Vezivo za kit može biti na vodenoj podlozi s dodatkom akrilnih smola, ili na podlozi topila. Kit pripremljen s brusnim prahom i vezivom na podlozi topila bitno se brže suši od onoga pripremljenog s vezivom na vodenoj podlozi. Govorimo o usporedbi od najviše 2 sata kod uporabe prvog, te približno 24 sata kod uporabe drugog veziva. Za kitanje se koristi brusni prah parketa koji se obrađuje. Kod uporabe valjkaste brusilice dobiveni prah će zbog uzdužnog smjera brušenja biti grublji, dok ćemo pri brušenju rotacijskim strojem zbog poprečnog smjera brušenja dobiti finiji brusni prah. Stoga je ovaj potonji prikladniji za zapunjavanje vrlo malenih nepravilnosti i pukotina.
Više proizvođača nudi i već pripremljene mješavine za kitanje, koje su obično i u raznim bojama, tako da ton kita kombiniramo s bojom drva.
Kod kita i njegovog nanošenja važno je sljedeće:
- viskoznost smole,
- zrnatost brusnog sredstva, a time i finoća brusnog praha,
- odnos između smole i brusnog praha u mješavini.
Postoje dva načina kitanja:
- Kod prvoga nanosimo kit samo u pukotine i u najvidljivije pogreške. Pritom koristimo lopaticu.
- Kod drugog načina kit nanosimo po čitavoj površini i koristimo aluminijsku gladilicu. To je sigurno polaganiji način kitanja, ali po mišljenju mnogih stručnjaka – i najbolji, jer osigurava ujednačeniju površinu na završetku posla. Neki izbjegavaju kitanje čitave površine, jer se na taj način zapunjavaju i drvene pore u parketu, što završenom položenom podu daje drukčiji izgled, više nalik laminatu. To se može izbjeći ako parket nakon kitanja izbrusimo valjkastim strojem koji će brušenjem odstraniti kit iz pora, dok bi uporaba rotacijskog stroja kit zagladila.
Gustoća mase i način kitanja ovise o širini i dubini pukotina. U pravilu kit ne smije biti previše gust, posebno ako se radi o širim pukotinama (pri čemu još uvijek govorimo o najvećoj širini od 2 milimetra), kada se obično kita dva puta, ili čak i više puta, ovisno o samom polagaču. Za prvi nanos koristi se rijetka mješavina i grublji prah – na primjer onaj preostao nakon brušenja brusnim papirom zrnatosti od 60 do 80, koji prodire u dubinu pukotina i omogućava njegovo dobro prihvaćanje. Drugi nanos započinje tek kad se prvi posve osuši. Sad treba upotrijebiti gušći kit, pripremljen od finijeg praha, dobivenog brušenjem brusnim papirom zrnatosti od 100 do 120, jer će on prekriti ostatak pukotina i izjednačiti površinu.
Završno brušenje izvodi se kad je kit posve suh. Vrijeme sušenja ovisi o sastavu kita, a treba se pridržavati uputstava proizvođača. Brusimo pomno i podrobno te pazimo na to da odstranimo sav suvišak kita. Jer, mogući ostaci kita na lakiranoj će površini postati vrlo vidljivi. Posebnu pozornost treba usmjeriti na brušenje kutova i rubova.
Svrha kitanja i svojstva kita
Glavne razloge uporabe odgovarajuće mješavine za kitanje možemo opisati ovako:
- zapunjava pukotine tako da ne upijaju završni premaz, ili on ostaje na površini;
- zapunjava moguće nepravilnosti u parketu;
- površina drvenog poda je ujednačenija – kit ne smije ostavljati nikakve mrlje;
- omogućava bolji prihvat drva;
- brzo se suši
- postaje elastičan – uobičajene promjene dimenzija drvenog poda i opterećenja kod hodanja kod normalno širokih pukotina ne bi smjele oštetiti kit;
Neki proizvođači ubrajaju kitanje u završne premaze, pa kažu da je to prvi nanos te da potom slijede temeljni premaz kao drugi i završni lak kao treći odnosno četvrti nanos. Misle naime, da je kit već djelomična zaštita drva. Naravno, možemo govoriti o kitu kao o prvom nanosu i u slučaju kada kitamo čitavu površinu, a ne samo pukotine i moguće nepravilnosti u parketu.
U praksi, međutim, susrećemo i polagače koji za kitanje koriste mješavinu brusnog praha i neodgovarajućeg ljepila ili mješavinom brusnog praha i nitro laka, ili naprosto zapunjavaju pukotine – lakom. Prema mišljenju stručnjaka, uporaba namjenskog veziva za kitanje najprikladniji je izbor, jer je takva mješavina elastična i ne uzrokuje promjene boje na pukotinama.
Završno čišćenje parketa
Prije no što nastavimo s obradom parketa odnosno prije nanosa nekog završnog premaza, potrebno je parket temeljito očistiti. Neki izvođači prije nanosa laka površinu samo pometu, tako da prah zapunjava pukotine te nastavljaju s lakiranjem. No, to nije dovoljno. Prostor treba pomno usisati, a zatim još obrisati krpom sav prah, svu prljavštinu i sve mikroskopske ostatke ljepila, cementa… jer, ako ih ne uklonimo, ostat će vidljivi kod sljedeće faze lakiranja i sav trud što smo ga uložili u sve prijašnje korake bit će – uzaludan.
Treba također znati, da brušenjem ne možemo ukloniti neravnine u parketu nastale zbog neravne podloge. Podlogu treba izravnati prije no što započnemo s polaganjem parketa.
Izvori:
Professional Parquet, srpanj / kolovoz 2001., str. 82–86 National Wood Flooring Association: Sanding and finishing, 2000.
National Oak Flooring Manufacturers Association: Installation hardwood flooring, siječanj 1997., revizija ožujak 1998. Mišljenja domaćih i stranih majstora
