U fizikalno-kemijska svojstva ubrajamo trajnost i zapaljivost. Opažamo ih kada na drvo djeluju sile koje ne mijenjaju samo sastav, već i kemijska svojstva drveta.
Trajnost drveta
Trajnost je svojstvo drveta da kraće ili duže vrijeme odolijeva utjecajima koji mijenjaju njegove prirodne osobine. Drvo je organska tvar i zato je izloženo razgradnji, koja ograničava njegovu prirodnu trajnost. Ona je ovisna o brojnim čimbenicima: o otpornosti vrste tog drveta, klimatskim uvjetima, vremenu sječe, biološkim štetočinama (gljivicama i insektima), konstrukciji proizvoda te o načinu uporabe drveta.
Neke vrste drveta sadrže prirodne tvari koje povećavaju njihovu otpornost na štetočine. Vrste koje imaju obojen crni dio trajnije su od drugih, budući da su smola i druge tvari u njemu u pravilu otrovne, pa spriječavaju razvijanje gljivica i nametnika.
Prema njihovoj prirodnoj trajnosti, drvo dijelimo u sljedeće skupine:
Drvo je izvor hrane i prebivalište za brojne organizme. U našim klimatskim uvjetima gljivice češće uništavaju drvo negoli insekti koji ga napadaju, premda su i one opasne štetočine. Bube napadaju drveće u rastu, posječeno i svježe drvo, ali i već osušene i ugrađene drvene proizvode. U domaćim šumama iznimno veliku štetu mogu pprouzročiti potkornjaci, koji su se (zbog posebnih klimatskih uvjeta) strahovito razmnožili.
Trajnije je ono drvo, koje se siječe u zimsko doba. Tada je udio vlage u drvu manji, dok razvoj gljivica i insekata onemogućavaju niske temperature. Najviše topivih organskih tvari kojima se kukci prehranjuju sadrži ono drvo koje se siječe u kasno ljeto i u jesen. Prirodnim sušenjem se ove tvari razgrađuju, pa u takvom drvu sigurno ima insekata. U brzo sušenom drvu takve se tvari raspadaju polaganije, što povećava opasnost od napada insekata.
Klimatski uvjeti neposredno utječu na trajnost drveta. Nezaštićeno drvo, koje je izloženo vremenskim utjecajima, brzo propada, jer se lignin (kemijski sastav stanične stijenke) pod utjecajem ultraljubičastih zraka i vode razgrađuje u vodotopivu tvar koju ispire kiša. Drvo prvo posivi, a potom se raspucava. U početku su raspukline površinske i sitne, no protjecanjem vremena one se produbljuju, posebno tijekom zime, kada se u njima zamrzava nakupljena voda. Raspukline omogućuju prodor gljivica, drvo se njima okužuje i počinje trunuti. I uz vlažnost do 20 posto drvo je razmjerno trajno, jer su uvjeti za razvijanje gljivica neodgovarajući. Ni kod visoke vlage se gljivice ne mogu razvijati, uslijed pomanjkanja kisika. Najučinkovitija i najjeftinija zaštita drveta je brzo sušenje drvenih predmeta na vlažnost ispod 20 posto ili održavanje visoke vlažnosti (škropljenjem ili uranjanjem u bazene). Osušeno drvo nije trajno zaštićeno i svako novo vlaženje znači pojavu moguće opasnosti od okuženja.
Veća ili manja trajnost ovisne su o načinu uporabe drveta. Drvo u suhoj okolini ili posve uronjeno u vodu ubrajamo u vrlo trajne tvari. Dokaz za to su ostaci starih drvenih brodova i čamaca, koje arheolozi otkrivaju na dnu mora i u močvarama, ili namještaj iz faraonskih grobnica, izgrađenih ispod zemlje u suhim pustinjama. U takvim uvjetima drvo može izdržati i tisuće godina. Najmanju trajnost ima drvo u površinskim slojevima zemlje ili tik iznad nje (ograde, stubovi, željeznički pragovi …). Tu ima dovoljno kisika i vlage za ubrzani razvitak gljivica. Za proizvode koje ugrađujemo u zemlju odabiremo zato trajnije vrste drveta: hrast, kesten, akaciju, a pod određenim uvjetima i bor.
U dubokoj i stajaćoj vodi mnoge vrste drveta imaju razmjerno veliku trajnost. Za vodogradnje i slične konstrukcije prikladne su vrlo trajne vrste, kao što su ariš, hrast, akacija, tik, domaći kesten i bukva, koja na otvorenom nije trajna. U morskoj vodi je trajnost drveta ovisna o koncentraciji soli, te dubini i temperaturi mora.
Veliku trajnost ima drvo u stambenim prostorima, iako vrlo brzo propada u vlažnoj i toploj okolini (rudarski rovovi, prostori u klijetima, potpalublja brodova …). Kod ugrađenih proizvoda važno je osiguravati stalan i nizak stupanj vlage; ne smije ih oblijevati voda niti se na njima smije sakupljati kondenzat. Nedostaci ove vrste bit će učestali ako je pod bio nestručno položen ili ako su, primjerice, prozori bili loše ugrađeni.
Trajnost drvenih proizvoda povećavamo odgovarajućom zaštitom. I sam proizvod treba se pravilno konstruirati i ugraditi da bi se osiguralo brzo i nesmetano otjecanje vode. U tom slučaju govorimo o konstrukcijskoj zaštiti, koja je posebno značajna u proizvodnji prozora i druge građevinske stolarije. Dubinsku zaštitu ostvarujemo impregnacijom (kod stupova, ograda …), to jest zaštitnim premazima, prije svega lakovima i glazurama, kojima se drvo zaštićuje površinski. No, ako je drvo već počelo propadati, moramo upotrijebiti agresivnije metode zaštite. Za to se koriste različita kemijska sredstva ili drugi dugotrajni i skupi postupci (uplinjavanje, uranjanje …).
Zapaljivost drveta
Drvo je zapaljiv materijal. Ono počinje gorjeti na približno 270 stupnjeva Celziusa (točka zapaljenja). Pri tome se anatomski i kemijski posve mijenja. Glavni produkti gorenja su: toplina, vodena para i različiti plinovi, koji nastaju pri raspadanju drveta. Neizgorjeli ostatak, koji u sebi sadrži različite mineralne sastojke, nazivamo pepelom.
Drvo je još uvijek značajno gorivo, jer je jedini obnovljivi izvor energije. Kalorična vrijednost mu je razmjerno visoka (od 15.000 do 17.000 kJ/kg). Za loženje koristimo prije svega drvo tvrdih bjelogoričnih stabala. Zapaljivost drveta ujedno znači i stalnu opasnost od požara, a naročito kod drvenih građevinskih konstrukcija (podrumi, krovne konstrukcije i nosive konstrukcije od lameliranog drveta …). Međutim, pravilnom uporabom kemijskih zaštitnih sredstava (antipirena) zapaljivost drveta može se dosta umanjiti, ili čak i posve spriječiti.
Metka Čermak, dipl. ing. šumarstva
