Slika 1 (naslovna). Portret Viktora Kovačića u vlastitom stanu-atelieru, Masarykova ulica 21 u Zagrebu (Zgrada Oršić), oko 1910.
Viktor Kovačić živi i radi relativno kratko, snažno ugradivši trag u hrvatsku arhitekturu svojim društvenim, pedagoškim i projektantskim djelovanjem. Opus možemo promatrati u okviru jedne njegove misli koju je zabilježio Gjuro Szabo: „Čemu stvarati novo, kad je toliko lijepa već stvoreno.“ Jednako je tako odlučan i u obrani suvremenosti, pa kaže: „Sve one lažne fasade, ona imitacija svih mogućih stilova ne valja.“ Ostavio nam je djela protkana vlastitom stvaralačkom metodom koja je temelje imala u Wagnerovu metropolitanskom modernističkom protofunkcionalizmu te Lossovu racionalnome purizmu i ne zovemo ga slučajno ocem hrvatske arhitekture. [1] Danas njegovu arhitekturu prepoznaje i šira javnost, ne samo stručna, poput monumentalne zgrade Hrvatske narodne banke, projektirane i izvedene kao Palača Burze u Zagrebu. Kovačić je bio dio hrvatske moderne, jedan od kotača zamašnjaka društvenog procesa koji je trajno obilježio dvadeseto stoljeće. „Moderna kritički preispituje stare vrijednosti, i postavlja si nove ciljeve, ne samo u promjeni pogleda na svijet, ili estetskih kriterija, već i s fundamentalnom težnjom, da promjeni cjelokupno društvo. Riječju, glavni je cilj moderne promijeniti svijet. Glavni predvodnik tih promjena je umjetnik, koji pronalazi i predlaže nove forme postojanja.” [2] Osim po izgrađenim zgradama koje su snažno obilježile prvu polovinu dvadesetog stoljeća njegov značaj je u konceptualnom utjecaju koji donosi u Zagreb i Hrvatsku, a koji je kasnije dominirao hrvatskom suvremenom arhitekturom.
Rečenica ‘Tko je gospodin Viktor Kovačić?’ i priča o mladom arhitektu iz jednog od članaka potpisanih s „K” (Izidor Kršnjavi) s početka dvadesetog stoljeća u časopisu „Agramer Tagblatt” na zanimljiv način opisuje osobnost Kovačića. Završio je graditeljsko-obrtnički odjel Obrtne škole 1891. u Grazu i istovremeno radio kao vježbenik u građevinskoj tvrtki Đure Carneluttija, a nakon toga do 1896. godine u atelijeru Hermanna Bolléa. Bio je stipendist ugarskoga ministarstva za kulturu, i s Bolléovom preporukom odlazi u Beč gdje je od 1896. studirao arhitekturu kod Otta Wagnera, istaknutog predstavnika modernizma, u Specijalnoj školi za arhitekturu na Akademiji likovnih umjetnosti. No, dobio je samo ispisnicu, diplomu koja u Zagrebu nije vrijedila, pa je na početku karijere morao raditi uz pomoć drugih arhitekata, bez mogućnosti da realizira svoje ideje. [3] No vratimo se rečenici s početka teksta. U stvari, po povratku u Zagreb „predstavio se jednom gospodinu riječima: ‘Ja sam mala zraka svjetla, koja će rasvijetliti tamu našeg graditeljskog stanja.’ Nasmijavši se odgovori gospodin: Kako vam se sviđa katedrala? Na to će Zraka svjetla: Trebalo bi je topovima razoriti! Mladi čovjek je u međuvremenu doduše ne skromniji, ali blaži postao.” A odgovor cijenjenom „K” je bio: ‘Tko je Viktor Kovačić, zna se, jer svoje mišljenje imam hrabrosti potpisati.” [4]
Za stavove i misao koju je razvijao važno je vrijeme koje je proveo u Beču, tada jednom od kulturnih centara svijeta. Družio se sa bečkim arhitektom Adolfom Loosom, jednim od začetnika moderne arhitekture kroz oslobađanje arhitekture od suvišnih dekorativnih elemenata i čistoći, kako tlocrta, tako i pročelja. Na tome tragu, Kovačićev pristup projektiranju zgrada postaje posve nov, temelj mu je kvaliteta funkcionalnog rasporeda prostorija i čistoća vanjske envelope. „Priklanja se grupi modernih hrvatskih umjetnika oko Vlahe Bukovca, bori se protiv historicizma i traži da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti, ali ističe potrebu uvažavanja tradicije te zastupa nužnost raspisivanja javnih natječaja za važnije gradnje i urbanističke cjeline na kojima i sam sudjeluje i dobiva prve nagrade: Tomislavov trg, regulacija Kaptola i Rokova groblja. Godine 1910. povjerena mu je gradnja Crkve sv. Blaža, a 1923. projektira Zagrebačku burzu.” [1] Osim toga bori se i zastupa „sasvim nov pristup zvanju arhitekta, zauzimao se za novu, suvremenu arhitekturu te je isticao potrebu poštovanja vrijednosti tradicije, no uza suprotstavljanje konzervativizmu. S V. Bastlom, E. Šenom i S. Podhorskim osnovao je 1905. Klub hrvatskih arhitekata (izvan Društva hrvatskih inženjera i arhitekata), koji je štitio interese i dostojanstvo struke, strogo lučeći projektante od izvođača, prihvaćajući samo kreativne arhitekte, a nipošto građevinske poduzetnike, te se posebno zauzimao za organiziranje javnih arhitektonskih natječaja.” [1] Pred više od stotinu godina započeta bitka arhitekata, a rezultat je da se i nadalje arhitektonska struka bori s istim, možda ipak malo većim vjetrenjačama, s različitim uspjesima.
Na natječaju za regulaciju Kaptola i Dolca 1908. godine dobio je I. nagradu. Ovim projektom pokušao je novoj Bolléovoj katedrali vratiti njezinu povijesnost, da bi već 1910. izradio i poslije natječajnu studiju. „Kovačić teži obuhvatnom i slojevitom predstavljanju memorije mjesta, kako ga on spoznaje. Ono ne uključuje samo elemente evokacije fizičkog ustrojstva stare katedrale, nego i sjećanja na velike povijesne simbole hrvatskog naroda koje sabire katedrala. Smjera slojevitosti simboličkog iskaza.” [5] Njegova promišljanja javnih prostora bila su znatno ispred svega projektiranog i izvedenog u Zagrebu na početku dvadesetog stoljeća. Međutim, bez izvedbe, ali uz višegodišnje polemike koje su zabavljale tadašnje Agramere.
Još jedna I. nagrada, Crkva sv. Blaža, za koju je inspiraciju našao u Ravenni i starohrvatskoj arhitekturi. Ovim projektom postavio je osnove stilskog i u detalju čistog volumena kroz projekt križno-centralne crkve, očišćene od dekoracija i sa inovativnim rješenjem „osnovne nosive konstrukcije i kupole crkve od armiranog betona.” [6] Kompletna konstrukcija u armiranom betonu, uključivo armiranobetonska plitka kupola, bilo je nešto novo, i opet je bilo polemika, treba li sam Kovačić računati, zna li arhitekt računati, i može li arhitekt bez suradnika? Inovativno rješenje statičkog proračuna izradio je Milan Čalogović, čime su bili zadovoljeni i svi uvjeti da se izda građevinska dozvola i otpočne s radovima. Većina radova na crkvi i župnom dvoru završena je do 1913. godine, dok unutrašnjost još uvijek nije u cijelosti dovršena.
Palača Burze, u njegovu opusu jedina poslovna zgrada, i njegov posljednji projekt, opet je projekt s natječaja, započetog 1920. godine, I. nagrada na pozivnom natječaju. „ …, Kovačić je već teško bolestan u listopadu 1924. primio u sanatoriju u Klaićevoj ulici poziv na ‘glihu’, koji nije mogao prihvatiti. Upravo zbog toga, reklo bi se, a i zbog činjenice da je unutarnjost zgrade dovršavana još tri godine nakon arhitektove smrti, zgrada Burze, zauzima tako važno mjesto u opusu nedvojbenog ‘začinjavca’ hrvatske arhitektonske moderne.” [7] Zgrada je rezultat sveobuhvatnog promišljanja o prostoru s naglašenim urbanističkim pristupom i postavom. Kovačić oblikuje ulaz na spoju između dvaju krakova građevine u čiju unutrašnjost smješta burzovnu dvoranu nadsvođenu visokom kupolom. Kroz ovaj projekt možemo pratiti sve ideje za „koje se zauzimao: praktičnost, logiku materijala, racionalnu konstrukciju te dvojnost konteksta i značenja (naizgled klasična kolonada jonskih stupova na glavnom pročelju – javlja se tek na poslije natječajnoj studiji 1922. – odraz je nove moderne metode spajanja različitih arhitektonskih elemenata).” [3]
U Zagrebu je izveo i nekoliko značajnih stambenih zgrada: dvojni objekt u Masarykovoj 21-23, zgradu Lustig u Mihanovićevoj ulici, kuću Frank na Mažuranićevu trgu, palaču „Slaveks” na Svačićevu trgu, zgradu „Eksploatacije” na Trgu hrvatskih velikana, te obiteljske vile: Frangeš, Vrbanić, Čepulić i Frölich, [1] ali njima je potrebno posvetiti poseban osvrt. Upravo je u tijeku niz manifestacija kojima se obilježava ova dvostruka obljetnica. Jedna od bogatijih je „Duh onkraj svega”, središnja proslava 150. obljetnice rođenja i obilježavanje 100. godišnjice smrti pod zajedničkim naziv(nik)om: „VK150/100” kojom je Muzej Grada Zagreba započeo niz događanja u lipnju i trajat će sve do kraja ove obljetničke godine. Također, u pripremi je Znanstveno-stručni skup „VK 74/24/24 – Viktor Kovačić i status modernosti” u organizaciji Udruženja hrvatskih arhitekata, Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Instituta za povijest umjetnosti. Pred trideset godina, povodom obilježavanja 70 obljetnice smrti održan je Znanstveni skup „Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo“ u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog muzeja arhitekture o životu i djelu Viktora Kovačića. Već je napisano puno, i bit će još, put od kritičke analize do konačne sinteze uvijek je dugačak, ali ostaje pitanje, moraš li biti mrtav da budeš shvaćen?
Viktor Kovačić rođen je u Ločendolu kraj Rogaške slatine, 28. srpnja 1874. a preminuo u Zagrebu 21. listopada 1924. u dobi od pedeset godina. Njegova simbolična izjava, svojstvena njegovom duhu „Ja sam sunčeva zraka novog umjetničkog stremljenja“ označila je novo razdoblje. „Viktor Kovačić je imao tu nesreću da je doslovce bio ispred svojeg vremena. Našavši se u provincijalnoj sredini kao što je Zagreb, s idejama koje je zastupao, nije bio prihvaćen. S njegovim zamislima ismijavali su se neki od tada najvećih autoriteta. Nakon povratka iz Beča rekao je da je sunčeva zraka i želi unijeti svjetlost u hrvatsku arhitekturu. Zbog toga se zamjerio praktički čitavoj kulturnoj javnosti i tada najmoćnijem čovjeku Izidoru Kršnjavom. Učitelju Hermanu Bolléu rekao je da treba topovima srušiti njegove tornjeve katedrale. Pet godina nakon povratka nije mogao dobiti posao jer su ga priječile vladajuće strukture. I nakon što se probio, napravili su mu aferu uz crkvu Svetog Blaža pa je otjeran s gradilišta. Zabranili su mu da se koristi zvanjem arhitekt, uzeli su mu titulu sedam godina, od 1912. do 1919., to je strašno, to su mu doslovce smjestili. Nitko mu nije želio izaći u susret. Iz načina kako se postavio prema ovoj provincijalnoj sredini, oni su to doživljavali kao politički napad.” [2] Što bi rekao Krešimir Galović, jedan od najboljih poznavatelja Kovačićevog života i opusa – ciljano se gazi najbolje.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec, dipl. ing. arh.
Literatura i internetski izvori:
[1] https://www.mgz.hr/hr/zbirke/zbirka—stan-arhitekta-viktora-kova%C4%8Di%C4%87a,98.html
[2] https://apgrad.wordpress.com/2016/08/24/ciljano-se-gazi-najbolje-viktor-kovacic-i-ostali/
[3] https://hbl.lzmk.hr/clanak/260
[4] Magaš, Boris, Teorijska misao Viktora Kovačića, u: „Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo“, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski muzej arhitekture, 2003., str. 13- 18, Zagreb.
[5] Knežević, Snješka, Kovačićeve vizije uređenja zagrebačkih trgova i perivoja 1905.-1909., u: „Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo“, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski muzej arhitekture, 2003., str. 133-160, Zagreb.
[6] Jurić, Zlatko, Crkva Sv. Blaža u Zagrebu, u: „Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo“, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski muzej arhitekture, 2003., str. 161-188, Zagreb.
[7] Vukić, Feđa, Zagrebačka Burza – natječaj i gradnja, u: „Arhitekt Viktor Kovačić, život i djelo“, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Hrvatski muzej arhitekture, 2003., str. 189-206, Zagreb.
Grafički materijali:
Hrvatski muzej arhitekture HAZU, „Arhitekt Viktor Kovačić” (mapa – monografija; uredio: prof. Edo Šen [Schön]; grafička oprema: Vladimir Kirin), vlastita naklada prof. Ede Šena; bakrotisak: Grafičko-nakladni tisak Tipografija, Zagreb, 1927.