Prilog mogućim promjenama u održivoj stvarnosti
Nedavno mi je u ruke ponovno došla knjiga „Traganje za identitetom grada“ na početku koje Radovan Delalle jednostavno konstatira „Urbarhitektura je traganje za voljenim prostorom.“ [1] Pa dalje u Predgovoru razlaže: „Danas je postalo svima jasno da zagađenja koja pogađaju urbanu, pogađaju i prirodnu okolinu. Živimo u vremenu fragmenata, kvantitete, potrošnje i nostalgije za stabilnom i prepoznatljivom slikom grada koje više nema …“ [1] Razmišljati o rečenom potrebno je u kontekstu stvaranja preduvjeta za razumijevanje promjena i poboljšavanja dokumenata koji imaju snagu utjecati i regulirati stanje u prostoru. Analizom stanja, znanjem stvaranim na iznimnim projektima i suradnji s vrhunskim arhitektonskim imenima, kao i radom na prestižnim svjetskim školama arhitekture, konstruktivnim prijedlozima arhitekti su pred skoro dvadeset godina započeli izradu važnog dokumenta koji je kroz preispitivanje stanja, mogućnosti i želja trebao pomoći u stvaranju boljeg sutra. Kao rezultat, 29. studenoga 2012. godine, na 64. sjednici Vlada Republike Hrvatske, pod točkom 17. usvojila prijedlog dokumenta „Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013-2020 – ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja“ [2]. U početku je dokument snažno promoviran i populariziran, predstavljen domaćoj i europskoj stručnoj javnosti. Reakcije su bile više nego odlične, s obzirom na to da je dokument izrađen prije punopravnog članstva Hrvatske u Europskoj uniji.
Slika 1.
Zid, Pula, 2024.
„Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja“ imale su za cilj unapređenje kvalitete izgrađenog prostora i kulturnog krajolika, kao i podizanje svijesti o njegovoj važnosti. Platforma za kvalitetu i kulturu građenja, ili kako je to tada kraće nazvano, odnosno preuzeto iz njemačkog jezika – „Baukultur“, obuhvaćala je pokretanje stručnog dijaloga unutar i između struka u planiranju, projektiranju i građenju. To je podrazumijevalo pokretanje javnog dijaloga kao i stvaranje medijske platforme za informiranje i edukaciju javnosti o važnosti kvalitete izgrađenog prostora. „ApolitikA“ je stvorila okvir koji je omogućio stalni pristup arhitektonskim sadržajima, i to kroz različite oblike približavanja arhitekture svima: kroz obrazovanje od najranije dobi do učenja o prostornim odnosima u zreloj dobi. Premisa je uvijek ista – Znanjem stvoriti preduvjete za prihvaćanje i čuvanje vrijednosti prostora koji nas okružuje. Tu je potrebno vratiti se na tada u širu upotrebu uveden pojam „Baukultur“. Zašto „Baukultur“? Arhitektura, inženjerske građevine, urbanističko i prostorno planiranje, prometna infrastruktura, građevinska industrija te ništa manje važne javne i privatne investicije imaju značajnu ulogu u kvaliteti planiranja i građenja. A iz njemačkog jezika preuzeti termin „Baukultur“ zapravo predstavlja ukupni doprinos svih koji sudjeluju u stvaranju i kreiranju prostora i prostornih odnosa. Kroz „Bau“ (gradnja, konstrukcija) stvoren je cjelokupni izgrađeni prostor, što uključuje kreiranje i upravljanje, a „Kultur“ (kultura) označava zajedničko postizanje i općeprihvaćeno podržavanje standarda kvalitete.
Slika 2.
Uređenje eksterijera, klupica, 2017.
Kroz „Baukultur“ je proces prepoznavanja vrijednosti pozitivno oblikovanog i izgrađenog prostora kao i razvijanje vlastite kritičke odgovornosti trebao kulturu građenja podići na višu razinu. Približavanje arhitekture svima, a ne samo onima koji su izravno uključeni u proces planiranja, projektiranja i građenja. Pojednostavljeno, kad nešto upoznate, možete unutar toga pronaći vlastitu interesnu sferu i lakše se identificirati. Na ovu temu puno toga je rečeno, i ponekad je teško ponavljati, no bitno je da se puno dobrog nije u međuvremenu dogodilo. Pod dobro, razumijeva se dobro za Prostor i očuvanje njegove vrsnoće. Kultura građenja stvarana je stoljećima – ispisana je cestama, mostovima, tunelima, ulicama i trgovima gradova i nepoznatih malih naselja. Važna je svaka kuća i svaka zgrada, ljudi i mjesta, to je ono što grad čini gradom, a Prostor, prepoznatljivim prostorom. Umjetnost i kultura, uključujući i kulturu građenja, najvažniji su elementi kojima se kreiraju mjesta s karakterom. Mjesta koja imaju vrijednost za sve. Ovo se ne odnosi samo na arhitekturu u cjelini, već i na sve one sasvim sitne i na prvi pogled nevidljive elemente upotrijebljene u projektu i izvedbi. A kulturi građenja svakako su potrebni i dobro informirani, kritični i predani građani – ljudi koji doprinose zajednici i osjećaju se odgovornima. Svaka zemlja ima svoju tradiciju i svoj put implementacije stvarnosti (koja stoji iza termina „Baukultur“) u izgrađeni prostor.
Slika 3. Vinarija Galić, Kutjevo, 2015. / 2018., Zoran Zidarić i Tomislav Ćurković
Što smo i kako mogli, ili nismo, pokušat će se razložiti na nekoliko primjera mogućih promjena u održivoj stvarnosti. O arhitekturi i prostoru može se govoriti na različite načine. Kroz analizu i prezentaciju arhitektonskih i urbanističkih projekata, izvedenih i neizvedenih, prolazeći kroz teoretske rasprave, kroz tekstove arhitekata, povjesničara arhitekture, književnika, novinara i svih onih koji o arhitekturi imaju nešto za reći. Pred desetak i više godina, kad se govorilo i pisalo o „Apolitici“ i gradu, česta je bila rečenica – Kvalitetniji odnos svih zainteresiranih strana pridonijet će čuvanju, napretku i stvaranju održivih naselja i gradova. Samo treba pratiti ciljeve i sustavno ispunjavati zadatke, i za deset ili više godina možemo očekivati uređeniji sustav i sretnije korisnike izgrađenog prostora. [3] Međutim, danas se potvrđuje davno izrečeni sud: „Prostori periferije izvan gradskih središta izmiču svakom gradotvornom konceptu. Problematika tradicijski sačuvanih sredina, koje su ugrožene brzim promjenama i novim načinom korištenja prostora, potpuno su na margini odlučivanja. Globalni interesi prijete da marginaliziraju svaku lokalnu (regionalnu) zajednicu, a time i različitosti kulturne baštine, tradiciju i regionalnu prepoznatljivost. Globalizacija tržišta, kojem i velike arhitektonske tvrtke daju svoj doprinos, postaje dominantan način djelovanja.“ [1] Imamo sve preduvjete za život u kvalitetno izgrađenom prostoru, kuća i grad nisu nešto zauvijek dano, statično i nepromjenjivo. I kuća i grad žive, a svaka nova generacija donosi nešto novo, od načina uporabe prostora do implementacije novih materijala i načina gradnje. Ali, postoji uvijek taj Ali, potrebno je pažljivo promišljati kako i za što koristimo Prostor, jer Prostor je ograničen, i ima ga koliko ga ima, kad ga potrošimo, nema više.
Slika 4. Dječji vrtić Mošćenička draga, 2016., Dražul Glušica arhitekti
Ideje opisane i sistematizirane u deset poglavlja „ApolitikA“ bile su dio suvremenih težnji očuvanja Arhitekture, Arhitektonike i Prostora kao takvog. Arhitektonika je sastavni dio svake civilizacije, a ono što se stvara danas mogu procjenjivati i razlikovati samo buduće generacije – suvremeni izraz i trenutačno stanje u prostoru nemaju ni prošlost ni budućnost, to ostaje u sadašnjem vremenu. Ponekad treba posegnuti za razmišljanjima prethodnika, onih koji su arhitekturu stvarali davno, i imali snažne nedoumice. Zanimljiva i praktična načela daje Adolf Loos u kratkom eseju naslova „Ornament i zločin“. Lako je pronaći primjere koji se protive ornamentu, tzv. zločine i one koji su njima zadovoljni u tadašnjem trenutku. „Godine 1910, kad je Loos svoj središnji esej predstavio javnosti, u tekstualnoj inačici namijenjenoj javnosti, u obliku predavanja, autor je napisao drugi reprezentativan tekst: ‘Architektur’. Iako je prvi od tih radova mnogo poznatiji, i drugi pruža važne obavijesti o autorovim graditeljskim predodžbama. Odnos je tekstova komplementaran. Loos u Arhitekturi polazi od problematike koja je tada zaokupljala zagovornike svih reformskih usmjerenja koji su se zalagali za novo definiranje odnosa urbanizma prema prirodi, pejzažu, životnim prostorima. Poznato je da arhitektima devetnaestog stoljeća, kojima je bilo stalo ponajprije do toga da stare gradove učine prohodnima za suvremen promet (i društvenu reprezentaciju), odnos prema prirodi nije bio primarno pitanje. S tog motrišta Loos je jedan od prvih ‘zelenih’ arhitekata, s ambijentalnim shvaćanjima u kojima će ga na svoj način slijediti Le Corbusier i mnogi drugi arhitekti.“ [4] Od pisanja eseja prošlo je više od 100 godina, a većina načela se nije promijenila već smo ih zaboravili primjenjivati, a imaju veliku i značajnu ulogu za trenutak u kojem živimo. O kulturi građenja potrebno je stalno i svuda govoriti, unaprjeđivati zapisana načela kako bi se održala ne samo za sadašnje vrijeme već za budućnost koja je pred nama i koja vapi za stvarnom vrsnoćom građenja. „Loos je sve pomeo pod našim nogama, bio je to homerovski obračun – filozofski i logički precizan. Time je Loos utjecao na našu arhitektonsku budućnost na mjerodavan način.“ [4]
Slika 5. Gimnazija Fran Galović, 2007., Lea Pelivan i Toma Pleić
I za kraj, nezaobilazne su riječi akademika Borisa Magaša unesene u „Strategiju prostornog razvoja Republike Hrvatske“ na samom početku dokumenta vezano uz uporišne vrijednosti i identitet: „Materijalna svjedočanstva hrvatskog identiteta dovoljna su da se shvati nužnost ne samo očuvanja i zaštite već i njihove uloge kao pokretačke iskre u razvojnom procesu suvremenog arhitektonskog izraza. Zato je nužno postaviti osnove pristupa i kretanja u svim varijantama postojećih ostvarenja da bi unutar njih stvaralački poriv novuma koji dolazi mogao dostići vrijednosti identiteta. Kulturološko naslijeđe nije mrtva prošlost, nego živa osnova građenja budućnosti. Vrijednosti naslijeđa moraju biti sačuvane, a suvremene mogućnosti i stremljenja samo obogaćuju dani trenutak ostvarenjima čitljiva identiteta koji postaje trajan put razvoja. Sučeljavanje prošlog i suvremenog, svjetskog i regionalnog nije sukob, nego predstavlja otvorena vrata novih mogućnosti. Da bi se taj put mogao ostvariti, moraju se definirati osnovni postulati koji određuju i pristup arhitekturi i njezinu kreativnu razinu i nužnost prosudbe vrsnoće. U procesu koji omogućuje građenje oni moraju biti prisutni u svim svojim komponentama.“ [5] Svi građani imaju pravo na ugodan okoliš i kvalitetnu arhitekturu. Da bi se isto i dogodilo, nužno je osigurati mogućnost arhitektima da u okviru svoje struke djeluju, odnosno da rade ono za što su obrazovani.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec, dipl. ing. arh.
Tekst je nastavak na razgovor s dr. sc. Borkom Bobovec objavljen pod naslovom „ApolitikA, platforma za kvalitetu i kulturu građenja“ u časopisu „Presjek“, 07, 2012., Zagreb, str. 119-124. Razgovarali Ivan Milonja i Andrijana Pozojević.
Literatura:
[1] Delalle Radovan, „Traganje za identitetom grada“, Drugo dopunjeno i izmijenjeno izdanje, Izdavački centar Rijeka, 1997., Rijeka
[2] „Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013-2020 – ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja“, Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja ; Hrvatska komora arhitekata, 2013., Zagreb
[3] „ApolitikA, platforma za kvalitetu i kulturu građenja“ u časopisu „Presjek“, 07, 2012., Zagreb, str. 119-124
[4] Viktor Žmegač, „Prošlost i budućnost 20. stoljeća, Kulturološke teme epohe“, Matica hrvatska, Zagreb, str. 78-80
[5] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2017_10_106_2423.html
Grafički prilozi:
- Zid, Pula, 2024.
- Uređenje eksterijera, klupica, 2017.
- Vinarija Galić, Kutjevo, 2015. / 2018., Zoran Zidarić i Tomislav Ćurković
- Dječji vrtić Mošćenička draga, 2016., Dražul Glušica arhitekti
- Gimnazija Fran Galović, 2007., Lea Pelivan i Toma Pleić
1-3 fotografija Borka Bobovec
4, 5 preuzeto iz knjige Borka Bobovec, Davor Mateković, Goran Rako, „Odrastanje uz arhitekturu, Dječji vrtići i škole 21. stoljeća“, Oris, 2020., Zagreb, str. 56-57 i 178-179