Pravilno projektirani, izvedeni i održavani podovi od prirodnoga kamena pripadaju najdekorativnijim i najtrajnijim podnim površinama. Kamen je zapravo onaj vidljivi, završni sloj podnog kompozita, a također je i element arhitekture. Kod odabira kamena, osim boje i strukture, odlučujuću bi ulogu trebalo imati predviđeno mjesto ugradnje i oplemenjivanje opterećenja koja će djelovati na njega unutar predviđenog vremena korištenja. Kod kamena ugrađenih u vanjske podove naročito je važna još i usklađenost s tonom i tradicijom regije glede uporabe prirodnoga kamena.
Riječ »kamen« je često korištena metafora, kada želimo reći da se radi o nečemu trajnom, nepromjenjivom i neosjetljivom. U stvarnosti, vrijeme trajanja kamena u onim krajnjim, nesretnim životnim događanjima može biti i mnogo kraće od uobičajenog vijeka trajanja jednog drveta ili – čovjeka.
Idealnoga kamena – nema. Stoga je izbor za određenu namjenu uvijek suptilan kompromis između njegovih tehničkih značajki, otpornosti na atmosferilije, zahtijevanim estetskim izgledom, vremenom korištenja i cijenom. Ponekad ga možemo i posve uništiti nepravilnim dimenzioniranjem, nemarnom ili pogrešnom ugradnjom, nepoštovanjem mogućih reakcija između prirodnog kamena i drugih materijala u konstrukciji ili neodgovarajućim održavanjem.
Poznajemo li petrografske i fizikalne osobine odabranoga prirodnog kamena, i ako nam one nisu tek suvišni parametri preko kojih »plaćamo dadžbinu« nekoj instituciji, nego smo ih se naučili odabirati, povezivati i razumjeti – dobit ćemo osnovnu sliku nekoga kamena. I sljedeći je korak – projektiranje – tome prilagođen. Sigurno nikada neće biti moguće posve spriječiti nedostatke i oštećenja, ali se tako barem može izbjeći nepromišljena uporaba kamena, što bi uzrokovalo njegovu ubrzanu degradaciju ili čak ugrozilo sigurnost ljudi.
Ploče i drugi proizvodi od prirodnog kamena (rubnici, kocke …), koji su namijenjeni uporabi u podovima, samostalni su konstrukcijski elementi. Oni moraju odgovarati zahtjevima s obzirom na dugoročnu trajnost, estetski izgled, funkcionalnost i sigurnost u zacrtanom vremenu uporabe. To osiguravaju sljedeći glavni čimbenici:
- pravilan odabir materijala,
- pravilno dimenzioniranje i ugradnja,
- odgovarajuća njega i održavanje.
Opće je poznato da će pri odabiru kamena obično prevladati njegov estetski izgled, a to su boja i struktura, dok se tek nakon toga utvrđuje je li taj kamen s tehničkog stajališta prikladan za predviđenu namjenu. Događa se, da se odgovarajuća prikladnost materijala pokušava dokazati tek nakon što se kameni pod već napravio. Razumljiva posljedica su zato brojni primjeri neodgovarajućeg odabira, koji se opisuju kao estetski nedostaci ili čak i oštećenja poda, mada s druge strane nesumnjivo postoje i brojne građevine kod kojih je kamen iskorišten i pravilno, i zanimljivo.
U nastavku podrobnije navodimo neka obilježja kamena i njihov utjecaj na uporabljivost. Slikom su predstavljeni i neki primjeri pogrešne uporabe, ugradnje i održavanja prirodnog kamena u podovima.
Pravilan odabir materijala
Pravilan odabir materijala ne znači jedino pravilan odabir kamena (premda najviše utječe na kakvoću, trajnost i estetsku vrijednost poda), već i drugih materijala koji zajedno s kamenom sačinjavaju kompozit poda. To su obično tamponska ili cementna podloga, različita ljepila, toplinska izolacija, hidroizolacija, materijali za dodirna mjesta, impregnati, i drugo.
Kod ocjenjivanja je li neki materijal odgovarajući ili nije, važno je evidentiranje i kvantificiranje napetosti koje će djelovati na podni kompozit u vremenu predviđenom za njegovu uporabu.
Kamen je u podu onaj vidljiv, završni sloj podnog kompozita. Na njega djeluju mehanička opterećenja koja stvara promet (pješaci, intervencijska vozila, a i drugi motorizirani promet), a u vanjskim prostorima osim toga još i znatna atmosferska opterećenja u obliku vlaženja i isušivanja, toplinskih ciklusa, UV-zraka, kisele kiše i zamrzavanja, radi čega je potrebna uporaba soli. U ova opterećenja često se ubraja i uporaba neprikladnih ili čak i škodljivih sredstava za čišćenje u postupku dnevnog održavanja kamenog poda.
Potrebno je uzeti u obzir i sile drugih materijala odnosno dijelova konstrukcije koji djeluju na ugrađeni kamen. To su prije svega statička opterećenja i moguće interakcije između materijala koji nisu dovoljno kompatibilni sa stanovišta toplinskih ili elastičnih svojstava.
Važno je poznavanje osobina prirodnoga kamena. Pritom je temeljno polazište, da se prirodni kamen kao sirovinu ne može promijeniti. Njegova geneza i moguće promjene kroz geološku povijest određuju i njegov mineralni sastav i teksturno-strukturna svojstva, a ona ujedno označavaju i glavne parametre o kojima ovise fizikalna svojstva prirodnoga kamena.
Pomno utvrđivanje ograničenja svojstava, njihovo razumijevanje i pravilna interpretacija su zato obilježja tehničkog poznavanja prirodnoga kamena. Spomenute faze, evidentiranje očekivanih napetosti i utvrđivanje svojstava kamena, na osnovu kojih im možemo barem u grubo odrediti uporabnu vrijednost, ishodišta su za najprikladniji odabir kamena za neku posve određenu namjenu.
Tradicionalna podjela na uporabu kamena za interijere i eksterijere, koja se ranije jako uvažavala, mogla bi biti i sporna, jer svaka namjeravana uporaba ima svoje posebnosti. Čini se kako se na najviše poteškoća nailazi u prostorima koji su po svom smještaju – interijeri, i za koje je kamen bio odabran i ugrađen u funkciji interijernog kamena, premda su to prostori u koje se na obući unose voda i soli te bi s obzirom na opterećenja prije pripadali eksterijerima (trgovine, ulazne aule, banke).
S obzirom na namjeravanu uporabu, polazište kod odabira kamena za podove trebalo bi biti sljedeće: da on mora biti dovoljno otporan kako bi podnio predviđena opterećenja i da se tijekom vremena uporabe – uz prikladno održavanje – niti estetski bitnije ne mijenja.
Vrste kamena za pod
Općenito se može reći da postoje dvije kategorije kamena, koje je – mada će to laicima biti možda malo teže razumljivo – moguće podijeliti na tvrde i meke. Prva skupina su »graniti«, u koju po klesarskoj, a i po komercijalnoj terminologiji pripadaju sve silikatne stijene, bilo s obzirom na petrografsko razvrstavanje, na mineralni sastav ili način njihova nastanka. Tako su u toj skupini magmatske (pravi granit, granodiorit, sienit, gabro, dunit, i drugi), metamorfne (gnajsi, serpentiniti, itd.) i sedimentne stijene (kremeni pješčenjak, konglomerati, …). Zajedničko im je da u njihovu sastavu prevladavaju minerali kao što su kremen, glinenci, pirokseni i amfiboli, koji imaju razmjerno visoku tvrdoću. Ove stijene prema Mohsu mogu imati tvrdoću 6 ili više.
Skupina mekih stijena komercijalno se naziva »mramori«, mada se i u ovom slučaju radi o šarolikom sastavu metamorfnih (pravi marmor) i sedimentnih stijena (vapnenci, vapnenasti pješčenjaci), u kojima prevladavaju minerali kalcit i dolomit. Tvrdoća tih stijena prema Mohsu iznosi od 3 do 4.
mr. Ana Mladenovič
