Teraco pod je oblik dekorativnog mozaičnog kamenog poda odnosno mozaičnog poda izrađenog od umjetnog kamena, koji se izrađuje ulaganjem komadića mramora u zalivnu masu ili žbuku, a potom se stvrdnuta površina brusi i polira da bismo dobili ravnu, glatku i ispoliranu odnosno svijetleću površinu. Izraz teraco, koji se koristi već stoljećima, potječe od talijanske riječi »terrazza«, što znači – terasa.
U okviru sekcije proizvođača pojedinih elemenata i polagača teraco završnih obloga te njihovih udruženja po različitim državama, ovaj se tradicionalni materijal opisuje kao:
»Teraco je kompozitni materijal, sastavljen od mramora, granita, kremena, oniksa, stakla ili drugih odgovarajućih komadića u portlandskom cementu, polimernoj matrici ili njihovoj kombinaciji. Teraco se ulijeva, njeguje, grundira, brusi i polira. Najčešće se koristi kao završna obloga za podove, stube i zidove. Teraco se može polagati izlijevanjem na samom mjestu rada (in situ) ili kao već završeni pred-proizvod. U njega se mogu uključivati i već unaprijed izrađeni različiti uzorci kao što su bordure, rozete, razni ukrasi, cvjetni ili drugi motivi …«
»Rustikalni odnosno isprani kulir terrazzo je izvedba, kod koje se umjesto brušenja i poliranja obavlja pranje površine vodom ili na neki drugi način, da bi se učinila vidljivima unijeta zrna ili odlomljeni komadići. Za ove vrste teraca mogu se koristiti i kremena, kremenačka ili šljunčana riječna zrna agregata.«
»Mozaik je umjetnički završetak, sastavljen od ručno rezanih komadića stakla, obojenih kamenčića ili mramora, zvanih tessarae. Tessarae se rukom polažu na papir tako, da se oblikuju mozaični pokrovi odnosno ploče. Ovi pokrovi se zatim na samom licu mjesta polažu u žbuku, da bi se dobio lijep ornamentalni ili figuralni ukras u podu, na zidu i drugdje.«
Mozaici su se nekad izrađivali i od drugih materijala: opeka, keramičkih kocki, staklaste mase, drugih vrsta kamena lijepih tonova boja, raznih umetaka – metala, poludragog kamenja, kosti … Takvi su se mozaici najčešće koristili za izradu podnih mozaika, a rijetko za zidove, svodove, lukove, polukupole i kupole.
Ovaj način izvedbe se koristio još od 15. stoljeća. Pomno su se odabirale razne vrste kamena različitih boja, kojima su polagači mogli stvarati različite ornamente i figure. Stari venecijanski majstori su teraco naveliko koristili za ukrašavanje i popločavanja dvorišta i vila svojih pokrovitelja. Za dekoraciju su koristili i kamen iz obližnje rijeke, koji bi zatim brusili napravama po načelu poluge (Venecija, 1581.). Neke od ovih podova možemo vidjeti i danas u svoj njihovoj ljepoti, i to neoštećene unatoč višestoljetnoj uporabi.
Teraco se u osnovi izrađuje od ostataka mramora, koji su nastali prilikom izrade drugih djela. Komadići mramora su se polagali na glinu, zatim bi se zapunili te učvršćivali kozjim mlijekom. Od 18. stoljeća se umjesto gline koristio portlandski cement. U tim se vremenima razvio i naziv »terrazzieri« – kao ime za zvanje izvođača teraca, i ubrzo se zahvaljujući migracijama proširio Europom i svijetom. Teraco se još koristio i u javnim zgradama, no prije svega u kućama bogataša i plemićkih vlasnika, sve dok se 1920. godine nije pojavila ponuda električnih industrijskih brusnih strojeva za kamen ili beton.
Jedna od tehnološko-tehničkih metoda izrade teraco podova bila je, da se prostor prvo drvenim okvirima kvadratnog presjeka debljine od 3 do 4 centimetra razdijelio na mrežu polja. Svježu mješavinu mramornih komadića i cementa bi ulijevali u izmjenična polja, povaljali ih, glatko i ravnomjerno zagladili te ostavili da se stvrdne. Za postizanje različitih tonova boja, u mješavinu bi dodavali i mramorni prah. Zatim bi se okviri uklanjali, a preostala polja obrađivala istim postupkom. Ondje gdje su se za razdjeljivanje prostora koristile drvene letve, praznine koje bi ostajale iza njih kasnije su se popunjavale drugim materijalom, primjerice – mesinganim šipkama odgovarajućih dimenzija. Kad bi se mješavina dovoljno stvrdnula, za zaglađivanje površine koristili su se električni industrijski strojevi za brušenje i poliranje. Obrada poda završavala se uporabom mješavine voska, lanenog ulja i terpentina. Kada bi se pod osušio, pročetkavali bi ga rijetkom rastopinom luga (sodium hydroxide) i toplom vodom.
Tehnike izrade teraca i mozaika
Izrada teraca temelji se na tehnici izrade mozaika, koja je najstarija umjetnička tehnika (Mezopotamija, Grčka, Rim, Bizant). Domenico Ghirlandaio je mozaičkim tehnikama nadjenuo naziv »pittura per l’eternità« (slikarstvo za vječnost).
Riječ mozaik ima u različitim jezicima različit oblik, ali i značenje: na grčkom ona glasi musaikon (mosaike tehne) i museion, prema latinskom musivium (opus – izraz od kraja 2. ili početka 3. stoljeća prije Krista), arapski musáuvak (ukrašen) po latinskom musaea (školjkama i kamenčićima ukrašene šupljine ili jame – prebivališta nimfi i muza, opus musaeum). U srednjem vijeku su se za mozaičke tehnike koristili izrazi musaicum, osaique, musykke, mosaick …
Općenito razlikujemo:
> ishodišne tehnike:
– obloga od šljunka i teraco,
– obloga od kamenih ploča nepravilnog ili pravilnog oblika;
> glavne tehnike:
– opus signinum,
– opus tesselatum,
– opus vermiculatum,
– opus sectile.
Ishodišne tehnike
Jedna od tehnika razvila se na temelju polaganja šljunka u vezivo pavimentum (lat. pavire – tvrdo, snažno zbijeno) od gipsa ili kombiniranjem građevinskih materijala kakvi su gips, vapno, a kasnije još i cement. Tehnika izrade teraca nastala je ugrađivanjem drobljenog odnosno usitnjenog pijeska ili šljunka (rječnog agregata) u kombinirane građevinske materijale.
Kod podnih obloga sa kamenim pločama poznata je tehnika lithostroton, gdje se na već učvršćenu nasutu podlogu polažu veće nepravilne ili pravilne kamene ploče (gr. lithos – kamen, stratos – nasut, nasipan).
Glavne tehnike
Ondje gdje se bavimo cementom vezanim monolitnim odnosno lijepljenim dekorativnim podovima, među nabrojenim tehnikama za razvitak odnosno nastanak teraco podova važne su prije svega tehnike opus signinum i opus tesselatum.
Iako druge tehnike nemaju važnijeg utjecaja na nastanak cementom vezanih monolitnih ili lijepljenih dekorativnih podova, ipak ćemo ih ukratko predstaviti radi pojašnjavanja pojedinih pojmova, preglednosti i opće sistematizacije dekorativnih podova.
a) Opus signinum
To je tehnika u teraco uloženog neobrađenog šljunka i obrađenih (kalanih, rezanih) kamenih, a i keramičkih kocki. Opus signinum je izrazito jednostavna dekorativna tehnika koju su poznavali još u antičkoj Grčkoj.
b) Opus tesselatum
Mozaički pod od obrađenih kamenih kocki – mada su mogle biti i keramičke ili od opeka – dimenzija od 0,5 do 2 centimetra, kao i od 1 do 1,5 centimetra (moguća su odstupanja), polagao se u Grčkoj od polovine 3. stoljeća prije Krista. Proširio se već u antičkom Rimu, i to po čitavom rimskom imperiju.
Njegov sastav je:
- kocke – tesserae (tesserulae, tesselae);
- izravnavajući sloj za ulaganje kocki od gašenog vapna i finog kamenog brašna;
- nucleus – podložni sloj, čvrsto zbijena vapnena žbuka s komadićima zdrobljene keramike i / ili opeke (kao i fino brašno od opeka), usporediva s intonacom na zidnim slikama; odnos građevinskog materijala: 3 dijela vapna i 1 dio agregata (punila);
- rudus – čvrsto zbijena vapnena žbuka sa komadićima šljunka i opeka, usporediva s arricciom na zidnim slikama; odnos građevinskog materijala: 2 dijela vapna i 3 dijela agregata (punila);
- statumen – temeljni sloj, čvrsto zbijen sloj od šljunka (kamenčića debelih najviše poput šake), usporediv s nosačem – zidom kod zidnih slika; kod zidnih mozaika je za ovaj sloj učinkovita zamjena – zid;
- glina – debeo nekoliko centimetara, čvrsto zbijeni sloj gline (kao izolacijski odnosno hidroizolacijski sloj);
- solidum – navlažena i čvrsto nabijena zemlja i / ili otpadni materijal.
Mozaička zgrada (po Vitruviusu, De architectura, 1. stoljeće prije Krista) – Vitruvius pritom ne govori o slojevima gline (hidroizolacija).
c) Opus vermiculatum
Tehnika se naziva po vermiculusu – crvu. Radi se o sitnim kockama ili tankim obojenim staklenim štapićima u obliku crva. Njihov promjer iznosi do 1 milimetra, a štapića oko 3 milimetra, dok su dugački do 12 milimetara. Fuge su nezamjetljive. Tehnika se kombinira sa tehnikom opus tesselatum.
d) Opus sectile
Ova je tehnika dobila ime po izrazu sectilia pavimenta (lat. secare – rezati). Radi se o pravilno oblikovanim, do 30 centimetara velikim kamenim pločama, piljenim, rezanim ili brušenim, kvadratnim, tro-, šestero- ili osmerokutnim, u obliku romba ili romboida te okruglim. To je pločasti mozaik.
Klasifikacija, vrste građevinskih materijala i značajke dekorativnih podova
Teraco podove bismo prema uporabi materijala za zapunjavanje, matricama, mjestu ugradnje i namjeni uporabe mogli razdijeliti na devet glavnih skupina:
podovi na pješčanom jastučiću (posteljici),- monolitni ili liveni podovi,
- vezani (lijepljeni) podovi,
- epoksidni i poliesterski odnosno tankoslojni podovi,
- poliakrilatni podovi,
- konstrukcijski podovi,
- pred-izrađeni podovi,
- specijalni podovi:
– rustikalni (isprani odnosno grubi) podovi,
– suvremeni venecijanski teraco (sa cementom),
– mozaik od mramornih kocki (indirektna metoda),
– teraco sa posutim teracerskim zrnima agregata (genoveški postupak),
– pod s ugradnjom nepravilnih mramornih komada ili postupak palladiana.
1.Podovi na pješčanom jastučiću
Kod ovih se podova gornji sloj sastavlja od cementne matrice (cementnog veziva), koja je učvršćena žičanom mrežom, te od izolacijske folije i sustava pješčanog sloja. Namijenjeni su za unutarnju uporabu i pripadaju najboljim cementom vezanim sustavima.
S obzirom na dubinu uranjanja, učvršćenost žičanom mrežom te izolacijsku foliju i sustav pješčanog sloja, ovaj pod preuzima na sebe minimalna oštećenja podloge te onemogućava njihovo zrcaljenje na površinu. Izrađuje se u debljini od 6,5 do 8 centimetara, zajedno sa približno 15 milimetara debelom završnom teraco oblogom.
Postavljanje razdjelnih dilatacijskih traka je odlučujuće za kakvoću izvedbe, ali je njezina funkcija pritom dvojaka: kontrola predviđenih stezanja i povećanje estetskog izgleda u razdijeljenim bojama. Stranice dilatiranih polja trebale bi od njihovih središta dosezati do dužine od 1,5 metar ili manje. Projektanti odnosno tehnolozi moraju između površina gdje su predviđene najveće deformacije ili pomaci projektirati ekspanzijske umetke odnosno dilatacije.
2. Monolitni podovi
Za postizanje odgovarajuće kakvoće ovih podova moraju se nanijeti prevlake od cementne matrice debljine od 12 do 15 milimetara na predviđenu betonsku ploču kao podlogu, koja pokazuje odgovarajuću tvrdoću i razinu izravnanja te sprečava nastajanje raspuklina. Zbog brze izvedbe i najekonomičnije cijene oni se ubrajaju u idealne podove, koji se istodobno još i jednostavno i jeftino održavaju, dok prilikom uporabe pokazuju dobre osobine i nude lijep izgled. Monolitne cementne prevlake se izrađuju u debljinama od 12 do 15 milimetara.
Većina ovih sustava izvodi se tako da se postiže potpuno prianjanje prevlake i površine betonske podloge; stoga se zahtijeva da se dilatacijske razdjelnice odnosno dilatacijske trake razdjeljuju točno iznad svakog spoja odnosno dilatacije u betonskoj ploči. Da bismo spriječili nastajanje raspuklina u betonskoj ploči, a radi toga onda i u teracu, treba poštovati preporuke struke za razdjeljivanje dilatacija. Tako betonske dilatacije treba izvesti na udaljenosti od najviše 35 × d, pri čemu se pod »d« podrazumijeva debljina ploče. Dilatacije moraju biti izvedene i na svim križanjima hodnika, kao i na uglovima. Nikada ne smiju biti raspoređene na udaljenosti većoj od 1,5-kratnika širine ugrađenog betona odnosno polja.
Za pravilno dilatiranje trakama može se preporučiti da se na svaki dilatacijski dodir ugrađuju dva unazad okrenuta kutna profila, tako da se dodiruju s okomitim kracima, i to na jednakoj širini u teraco prevlaci, kao što se utvrđuje kod betonske podloge. Ponekad će možda trebati među razdjelne trake privremeno ugraditi drvenu letvu, koja se nakon završetka izrade teraca uklanja, dok nastalu prazninu treba zapuniti elastičnom masom za zapunjavanje.
Preostale dilatacijske trake mogu se dodatno namjestiti tako da njima postižemo i razdjeljivanje boja ili ih naglašavamo. Ondje gdje se dilatacijske trake ne ugrađuju nad betonske dilatacije odnosno spojeve, one više služe za dekoraciju, a ne za izravnavanje ili onemogućavanje stvaranja raspuklina.
Širina dilatacijskih traka odnosno debljina letve kreće se od 1,2 do 4,5 centimetara. Standardno se dilatacije izvode od pocinčanog željeza, ali se ipak najčešće rabe one od mesinga i obojene plastike. Projektanti ili tehnolozi moraju između površina gdje su predviđene najveće deformacije odnosno pomaci predvidjeti ekspanzijske umetke ili dilatacije.
3. Vezani odnosno lijepljeni podovi
Kod ovih podova se sustav cementne matrice i podloge koristi za unutarnje i vanjske površine, kada okolnosti zahtijevaju od 3 do 4,5 centimetara produbljenja, kako bi se ona mogla dodatno zapuniti približno 12,5 centimetara debelim slojem teraco prevlake.
Prednost ovih podova je u tome što prilikom postizanja željene kakvoće pješčano-cementne posteljice nema tolike ovisnosti o postignutoj razini izravnanja betonske ploče, kao što je to slučaj kod monolitnih podova. Debljina podloge podova kreće se od 4,5 do 6 centimetara kod 13-milimetarske teraco prevlake. Drugi zahtjevi i preporuke jednake su kao i kod gore spomenutih monolitnih podova.
4. Epoksidni odnosno tankoslojni podovi
To su podovi kod kojih se tanka polimerna prevlaka nominalne debljine 6 ili 10 milimetara nanosi na ravnu betonsku ploču. Dodatno se mogu poboljšati uporabom staklenog, umjetnog ili granitnog agregata umjesto mramora, da se osiguraju sjajne boje ili kemijska otpornost. Epoksidni odnosno tankoslojni podovi su najbolji tankoslojni sustav.
Njihove prednosti su u neograničenim mogućnostima odabira boja za matricu, u kontroli boja, elastičnosti, kemijskoj otpornosti i natezno-pritisnoj čvrstoći, svega što ne možemo naći kod sustava na cementnoj osnovi. Odlični su za mnogobojne uzorke odnosno zamisli i nacrte (crteže). Zbog malene težine i ugibljivosti idealni su za uporabu kod izrade stuba. Radi niske sposobnosti upijanja omogućuju i najniže troškove održavanja. Kod sanitarnih površina se mogu ugrađivati s najmanjim brojem dilatacijskih letvi, ako se utvrde okolnosti koje omogućuju neprekinutu (bez-spojnu) izvedbu. Takvi su, recimo, cementno – betonski podovi koji se ne stežu, pripremljeni od nestežućeg odnosno ekspanzivnog cementa. Kada se ovi podovi izvode u povezanosti s fleksibilnom polietilenskom membranom koja je dodatno određena, oni mogu na sebe preuzeti neke vodoravne raspukline u betonu ili umirene (kontrolirane) pomake spojeva odnosno dilatacija. Vrijeme od ugradnje do brušenja najkraće je upravo kod ove vrste podova. Mogu se izvoditi i preko pravilno položene podloge od vezanog drva. Stakleni i drugi dekorativni agregat povećava troškove izvedbe.
Nominalna debljina epoksi teraco prevlake iznosi od 6 do 10 milimetara. Kao punilo se koriste prosijana zrna frakcije od 0 do 1 milimetra za debljinu 6 milimetara, a za 10 milimetara debelu prevlaku zrna od 0 do 2 milimetara. S obzirom na postavljanje i izvedbe dilatacija, ovdje važe ista pravila kao i za monolitne i vezane podove.
5. Poliakrilatni podovi
Kod ovih se podova tanka modificirana polimerno-cementna prevlaka nominalne debljine od približno 10 milimetara nanosi na predviđenu ravnu betonsku ploču. Polimer osigurava čvrstoću i time omogućuje tanje izvedbe prevlaka kao kod onih sustava koji se temelje na cementu.
Prednosti ove vrste podova su u brzom polaganju i umjerenim cijenama, što ih uvrštava među idealne podove za nadomještanje vinilnih ili tekstilnih završnih obloga, i to bez poteškoća radi visinske razlike. Isto tako, prikladni su za uporabu na površinama koje su izložene vlazi zbog prolaska pare, jer epoksidni teraco ili neki drugi paronepropusni materijal ne bi prionuo uz podlogu.
Nominalna debljina poliakrilatne izvedbe prevlake iznosi približno 10 milimetara. Kao punilo se koriste zrna agregata veličine 0,3 i 0,6 milimetara. S obzirom na postavljanje i izvedbe dilatacija važe ista pravila kao i za monolitne, vezane i epoksidne podove.
6. Konstrukcijski podovi
Rabe se za velike površine preko kompaktiranih podloga na zemlji. Sačinjavaju ih betonske podloge debljine 13 centimetara, koje iskazuju razred čvrstoće C 20/25 N/mm2, te teraco prevlake debljine približno 15 milimetara. Betonska podloga se u donjem dijelu učvršćuje armaturom kao i armaturnim zavarenim mrežama, koje kod određenih klimatskih ili drugih agresivnijih uvjeta trebaju biti izrađene od pocinčane žice ili čak i nerđajućeg čelika.
Prednost ovih podova je u pojednostavljenoj izvedbi i kontroli: jedan izvođač može izraditi obje betonske ploče, a završno i samu površinu teraca. Debljina podova se kreće od 11 do 15 centimetara, zajedno sa teraco prevlakom debljine približno 15 milimetara. Dilatacijske trake se ugrađuju dublje nego što je uobičajeno. Zaustavljaju se na dubini od 4 do 5 centimetara u podlozi, i to na udaljenosti od 2,5 do 3 metra. Kontrolne trake se predviđaju za izvedbu steznih odnosno kontrolnih dilatacija na mjestima linije stupova.
7. Pred-izrađeni podovi
Izrađuju se u okvirima betonskih poluproizvoda ili betonske galanterije. Obično se koriste kao pred-izrađene jedinice za stube, podloge, staklenike, klupe, stolove, zidne panel – ploče … Vrlo se često i naveliko kod nas koristi oblik podne obloge od pred-izrađenih dekorativnih teraco prohodnih ploča, koje nakon polaganja sačinjavaju jedinstveni teraco pod visoke kakvoće. Za teraco ploče se mogu koristiti najrazličitiji materijali i načini polaganja – od standardnog teraca do venecijanskog mozaika – te se time nude nebrojene mogućnosti izvedbe. Kako se odljevi izrađuju u tvornici poluproizvoda, i njihova je kakvoća visoka i ujednačena.
Prednosti ovih podova su njihova razmjerno niska cijena i neizmjerne mogućnosti uporabe. Debljina proizvoda i izvedba dilatacija ovise o pojedinom proizvodu.
8. Specijalni podovi
Specijalni venecijanski i rustikalni teraco podovi ne pripadaju standardnoj podjeli. Palladiana i venecijanski teraco (‘terrazzo veneziano’) su visoko dekorativni oblici teraco podova i vrlo prikladni za prometom snažno opterećene površine. Palladiana i venecijanski teraco imaju obično kao vezivo matricu od portlandskog cementa. Glavne značajke specijalnih podova su:
a) Rustikalni (isprani odnosno kulir) podovi
Kod ovih podova brušenje nije potrebno, odnosno – ono se ne zahtijeva. Umjesto toga, prevlaka se pere ili obrađuje tako, da se naglašavaju zrna agregata koja ostvaruju ravnomjerno teksturiranu površinu. Rustikalni teraco je siguran, neklizavi pod sa cementnom prevlakom i zbog toga je i prikladan za vanjsko popločavanje. Njegova tekstura se mijenja u skladu sa veličinom ugrađenih frakcioniranih zrna te velikom raznolikošću odgovarajućeg tvrdog, žilavog i obojenog agregata.
Ovi se podovi izvode bez nosive podloge, imaju strukturnu površinu i vrlo su prikladni za vanjsku uporabu. Kod vanjskih prostora, gdje će rustikalni pod biti izložen smrzavanju i otapanju, može se preporučiti uporaba kompaktnog agregata otpornog na smrzavanje te odgovarajućeg kemijskog dodatka – aeranta, kojega mora sadržavati matrica.
Sustav se koristi u kombinaciji sa podovima na pješčanom jastučiću, vezanim, konstrukcijskim i monolitnim podovima ili drugim cementom vezanim sustavima. Njegova je prednost u neograničenom broju površinskih struktura, boja i uzoraka koji se može izvesti na pokrivnoj površini, otpornoj na vremenske prilike, a usto još i neklizavoj.
Debljina podova iznosi prilikom izvedbe na tlu od 13 do 15 centimetara, zajedno sa teraco prevlakom debljine približno 13 milimetara. Kod izvedbe na AB-ploči kreće se od 4 centimetra prema gore. Za dilatiranje se koriste privremene drvene letve koje se kasnije uklanjaju, a na njihovim se mjestima fuge spojnica zapunjavaju ulivnim kitom.
b) Venecijanski teraco
Ovaj oblik teraca je jednak kao i kod standardnog teraca, samo što se pri ovome koriste veće frakcije agregata – od 10 do 30 milimetara. Zbog toga venecijanski teraco zahtijeva veću debljinu za prilagođavanje većim zrnima zapunjujućih frakcija agregata.
c) Palladiana
Kod ovog poda se približno 12 milimetara debele, naknadno čekićem lomljene pločice mramora polažu u podlogu, a fuge među njima zapunjuju teracom odnosno malostežućim bijelim ili lagano obojenim materijalom za zapunjavanje utora spojeva.
Izradu specijalnih, kao i drugih teraco monolitnih podova podrobnije ćemo predstaviti u nekom od idućih brojeva Koraka. U sljedećem ćemo obraditi teraco matrice te održavanje i njegu teraco podova.
Zdeslav Jamšek, dipl. ing. građ.
