Bliži se vrijeme godišnjih odmora i poneko će krenuti na putovanje po Italiji, Grčkoj i drugim državama, gdje su nam antičke civilizacije ostavile brojne spomenike i zdanja, prije svega ona izgrađena od kamena. Ona su se očuvala zato što je kamen trajan, a to je posljedica njegove tvrdoće, čvrstoće i otpornosti na habanje. U ovom članku ukratko opisujemo mozaik, rustiku i oblutke kao neke od mogućih načina uporabe ili ugradnje prirodnog kamena u podne površine.
MOZAIK
Mozaik je ornamentalni i figuralni ukras u podu ili na zidu, sastavljen od obojenih kamenih pločica. Izrađuje se od raznih vrsta kamena, najčešće bijelih, crnih ili obojenih vapnenaca i mramora, ponekad i sa drugim umetnutim materijalima (staklenim djelićima, poludragim ili dragim kamenjem, keramikom …).
Mozaike su izrađivali još 3000 godina prije naše ere na Bliskom istoku, da bi ih kasnije prihvatili Grci i Rimljani.
Slika 1: Mozaik na podu crkve Sv. Marije Velike u Rimu (Santa Maria Maggiore), djelo rimskih majstora iz 12. stoljeća
U prošlosti je podrobnija podjela mozaika obuhvaćala sljedeće tehnike:
- opus signinum – u teraco su se ulagale neobrađene ili obrađene (sječene ili rezane) kamene ili keramičke kocke. Ova je tehnika izrazito planska, a poznata je još iz Grčke;
- opus tesselatum – mozaici izrađeni od obrađenih kamenih kocki (a i keramičkih, kao i onih od opeka) u veličinama od 0,5 do 2 centimetra. Ova je tehnika prenijeta iz Grčke na cijeli rimski imperij;
- opus vermiculatum – izrađen od tijesno zbijenih i sastavljanih djelića, promjera od 1 do 3 milimetara i dugačkih do 12 milimetara;
- opus sectile – mozaik od pločica, izrađen od pravilno oblikovanih kamenih ploča (kvadratne, trokutne, šesterokutne, osmerokutne, romboidne) sa stranicama veličine do 30 centimetara;
- inkrustacija – oblaganje zidova kamenim pločama debljine od 4 do 5 centimetara, koje se na kraju izravnavaju brušenjem;
- kamena intarzija – ulaganje kamenih ili drugih umetaka u udubljene dijelove tvrde kamene osnove, koji se na kraju izravnavaju brušenjem.
Slika 2: Staru Apijsku cestu u Rimu (Via Appia Antica) dao je izgraditi cenzor Apije Klaudije Slijepi 312. godine prije naše ere.
Vitruvius je još u 1. stoljeću prije naše ere u svome djelu »De Architectura« opisao idealno složen mozaik (u presjeku, gledan od vrha prema podlozi):
– kocke – tesserae;
– izravnavajući sloj od gašenog vapna i finog kamenog brašna za ulaganje kocki;
– podložni sloj – nucleus: čvrsto zbijena vapnena žbuka sa komadićima izdrobljene keramike ili opeke u omjeru 3 dijela vapna i 1 dio punila;
– rudus – čvrsto zbijena vapnena žbuka sa komadićima oblutaka i usitnjene opeke u omjeru 2 dijela vapna i 3 dijela punila;
– temeljni sloj – statumen: od čvrsto zbijenih do krupnih komada oblutaka, debelih poput šake (kod zidnih mozaika to je zid);
– glina – nekoliko centimetara debeo i čvrsto zbijen sloj gline (kao hidroizolacijski sloj);
– podloga – solidum: navlažena i čvrsto zbijena zemlja ili otpadni materijal.
Mozaici su u prošlosti bili iznimno omiljena tehnika kojom su se ukrašavala značajnija javna i polujavna zdanja, ali ona ni do danas još uvijek nije posve zaboravljena. Pod utjecajem umjetnosti Bizanta mozaik je jedan od svojih vrhunaca dosegao u 13. stoljeću, a bio je značajan i u islamskoj umjetnosti, kao i u indijanskim kulturama Srednje i Južne Amerike. Tehnika mozaika iznova je oživjela u 19. i 20. stoljeću. U ne tako davnoj prošlosti koristili su je na sebi svojstvene načine španjolski arhitekt Antonio Gaudi i slovenski arhitekt Jože Plečnik. Danas su posve drukčija, ali jednako poznata umjetnička mozaička ostvarenja patera Pavla Rupnika, čije je najznamenitije djelo mozaik u papinskoj kapeli Majke Spasiteljeve u Vatikanu.
DEKORATIVNI KAMEN ZA OBLAGANJE PODOVA I ZIDOVA
Klasični mozaik sada su nadopunile kamene obloge (prije svega zidne) od sječenih rezanih pločica ili oblutaka, koje se koriste za oblaganje zidova, dijelova fasada i izradu obložnih zidova.
Slika 3: Detalj Plečnikove fasade Nuka
Takve obloge su:
– rustični mozaik,
– rustika,
– bunja,
– obluci.
Današnja tehnika polaganja mozaika često se temelji na unaprijed pripremljenim pločama koje omogućuju polaganje veće količine komadića odjednom. Komadići kamena (kao i keramike, stakla i drugih materijala) prethodno se lijepe na podlogu (mrežicu ili ploču) u veće formate (na primjer dimenzija 30 x 30 centimetara ili od 15 do 30 x 60 centimetara). Polaganje tako pripremljenog mozaika slično je polaganju kamenih ili keramičkih ploča: ploče se polažu na vlažnu cementnu žbuku i na kraju se izrađuju fuge.
OBLUCI I PIJESAK
Obluci ili »mačje glave« bili su omiljeni u Srednjem vijeku, jer su zapravo bili već izrađeni »podovi« – trebalo ih je samo prikupiti. I u Sloveniji su mačjim glavama popločavali razne trgove, putove i – u pravilu – mulde i pločnike uz kuće.
Slika 4: Obluci od pješčenjaka
Plečnik je oblutke koristio na svoj način: ulagao ih je u podove, obloge i na druga mjesta. Tako ih je iskoristio i za očuvanje visine rimskoga zida na Mirju u Ljubljani.
Oblutke različitih boja (s obzirom na vrstu kamena) i veličina danas prodaju sva veća vrtna i građevinska trgovačka središta, a mogu se naći i u brojnim kamenolomima. Mogu se koristiti kao mozaik (ulažu se u cementnu žbuku), za nasipavanje površina uz kuće ili za nasipavanje u prostoru između raslinja.
Kako se i pijesak ubraja u kamen, trebalo bi na kraju reći nešto i o njemu. Pijesak je najjednostavnija mogućnost za prekrivanje površina, budući da ne zahtijeva ni posebne pripreme, a niti izvedbu. Nekoć je većina cesta bila posuta pijeskom, dok su danas njime uglavnom posuti pješački prolazi u parkovima i na grobljima.
Jožica Curk, dipl. ing. arh.
