Biljke su sastavni dio cjelokupne kompozicije i percepcije krajobraza te ih nalazimo gotovo u svakom vrtu, parku i ulici te drugim prostorima koji nas okružuju i koje doživljavamo svim našim osjetilima. Bilje u krajobrazu, zajedno sa svim drugim, nevegetacijskim i građenim elementima, percipiramo kao nedjeljivu cjelinu – sliku krajobraza, i kao sastavni dio neke zajedničke oblikovne filozofije („genius loci“). U tom smislu, unutar oblikovanih, osmišljenih krajobraza, svi elementi krajobraza poput primjerice, staza, opločenja, biljaka i urbane opreme, pojavljuju se u čitljivom i smislenom uzorku koji nastaje grupiranjem i organizacijom elemenata prema pojedinim načelima oblikovanja poput repeticije, harmonije, sklada, jedinstva, ritma, kontrasta te drugih oblikovnih principa. Ti isti principi primjenjuju se i kada odabiremo biljke koje sadimo u pojedinim skupinama unutar krajobrazna cjeline („nasad“, bilje „u masi“, gredica). U tom smislu, svaka kompozicija krajobraza sastoji se od biljaka sađenih u skupinama („masi“) i pojedinačnih biljka koji se u kompoziciji pojavljuju izdvojene u odnosu na skupine („soliteri“).
Soliterne biljke i akcenti
Soliterne biljke se u krajobrazu koriste kao optički naglasak – akcent, ili kao element raščlanjivanja prostora – biljka koja je svojom pozicijom izdvojena od ostalih biljaka. Kada se neka biljka koristi kao akcent treba imati neka istaknuta i razlikovna obilježja u odnosnu na drugo bilje u kompoziciji – skulpturalni izgled odnosno specifičan habitus, upečatljivu boju, cvatnju ili neko drugo specifično morfološko obilježje. Akcentne biljke se pozicioniraju na mjestima koje se želi posebice optički istaknuti u krajobrazu, a bilje i drugi elementi koje se nalaze u vizualnoj pozadini akcenta trebaju djelovati neutralno (npr. međusobno isto ili slično bilje bez upadljivih obilježja). Osim toga, ulogu naglaska u kompoziciji može nositi i biljka koja je svojom pozicijom istaknuta i izdvojena iz kompozicije a ne nosi neka specifična morfološka obilježja u odnosu na druge biljke (npr. stablo na čistini izdvojeno iz grupacije drugog bilja). Soliteri i akcenti u krajobrazu, osim što stvaraju prostorna odnosno optička težišta, imaju i druge uloge – raščlanjuju prostor a da ga pritom ne dijele u zasebne cjeline, stvaraju osjećaj mjerila i prostorne dubine. Ipak, soliternih biljaka u krajobrazu ne bi trebalo biti previše jer stvaraju previše fokusnih točaka – svaki pojedinačni soliter privlači pažnju zbog čega se stvara dojam rascjepkanosti cjelokupne kompozicije. Soliterno bilje obično spada u kategoriju drveća koje je zbog svoje visine uočljivo i s većih udaljenosti, dok grmlje, iako može imati neke specifične karakteristike, nije vidljivo s većih udaljenosti te stoga obično ne nosi ulogu akcenta. Stoga, što je element manji u odnosu na dimenzije odnosno ukupno mjerilo drugih vegetacijskih i nevegetacijskuih elemenata u krajobrazu, to bi trebao imati upadljivija obilježja u odnosu na druge elemente. Također, soliter ne treba doslovno poistovjećivati s akcentom budući da akcent može biti i pojedinačna biljka no može biti i skupina biljaka koja sađenjem u gustom sklopu gube svoja individualna svojstva i djeluju kao naglašena cjelina (cvijetnjak, ružičnjak, livadna mješavina, skupina trajnica na gredici). Osim toga, možemo razlikovati i pojam akcenta i dominantnog elementa. Dominantna biljka, za razliku od akcenta, nosi toliko naglašena obilježja u odnosu na druge biljke da vizualno dominira nad svim ostalim elementima kompozicije (drugi elementi djeluju sekundarno ili gotovo ne zamjetno). U svakom slučaju, solitera i akcenta u prostoru ne treba imati previše kako ukupna kompozicija (krajobraz) ne bi djelovala isprekidana i nepovezana.
Biljke u skupinama i bilje koje nema ulogu akcenta
Većina biljaka u krajobrazu ne ostavlja dojam akcenta odnosno nema neka znatno upečatljiva, kontrastna i izrazita obilježja u odnosu na druge biljke, pogotovo kada govorimo o autohtonoj vegetaciji nekog podneblja. Takve prirodne sastojine (npr. šumski krajobraz, riječni krajobraz, livadne skupine biljaka itd.) obično imaju velik udio biljaka ujednačenih i sličnih morfoloških obilježja i suptilna razlikovna obilježja koje se međusobno nadopunjuju. Iz tog razloga, takve skupine biljaka daju snažno obilježje cjelovitosti i koherentnosti krajobraza, osobito ako su i njegov dominantni element. Obilježja koja se kod takvih biljaka ponavljaju (veličina, boja, habitus i dr.) omogućavaju promatraču stvaranja slike poznatog i familijarnog, djeluju umirujuće (jer nema mnogo vizualnih stimulansa u kompoziciji). Stoga takvo bilje u oblikovanim krajobrazima koristimo kao integrirajući i povezujući element koji dominira u slici krajobraza. Obično se takvo bilje koristi kao pozadina ili „kulisa“ drugim krajobraznim elementima a osobito se to odnosi na visoko drveće koje je zbog svojih dimenzija izrazito uočljivo. Ono se često sadi u većim ili manjim grupama i u takvim grupacijama gube svoje individualne karakteristike te se uočavaju kao skupina odnosno „masa“. Primjerice, u drvoredu (ako je pravilno posađen) ne uočavamo pojedinačno drveće nego cjelokupni potez drveća kao cjelinu, a isto je tako i kod percepcija šume ili većih gustih sklopova drveća (ne percipiramo „pojedinačna stabla“ već vidimo „šumu“ imajući prilično jasno predodžbu o razlici između prvog i drugog). Bilje koje nema karakter akcenta često dominira u krajobrazu, sadi se u većim skupinama (ovisno o dimenzijama prostora) i grupirano (preklapanje krošanja) kako kompozicija ne bi izgledala suviše rastrgana i razbacana. To ne znači da grupacije trebaju činiti kompaktnu masu već da treba postojati dojam njihove povezanosti. U tom smislu velika zbijenost skupine (gusta sadnja) čini strogi prostorni rub pa ako želimo postići manje formalni i „strogi“ dojam, bilje treba saditi rahlije, na način da postoje jedinke ili manje grupacije biljaka koje iskaču iz neke veće i kompaktnije formacije. Takvo rahljenje grupacija, zbog istovjetnosti obilježja izdvojenih i pozadinskih vrsta biljaka doprinijeti će razvedenosti kompozicije bez stvaranja akcentnih točaka i prekida percipirane cjelovitosti grupacije. Takav princip rahlog i razvedenog formiranja skupina primjenjuje se u krajobrazima za koje želimo da djeluju opušteno, prirodno i neformalno. Također, onda kada oblikovna osnova, a i ostali elementi i krajobrazu, djeluju formalno (npr. strogi geometrijski red ili raster staza, opločenja i drugih elemenata) ovakve rahlije i neformalne grupacije mogu unijeti kontrast koji daje interesantnost kompoziciji.
Na istom principu kao i drveće, u krajobraznim kompozicijama grupira se i grmlje bez obzira da li se radilo o višem ili nižem grmlju. Stoga, grmlje koje nema neke naglašene karakteristike obično se sadi u masi, grupirano, te takvo formacije grmlja dominiraju u krajobrazu. Iznimka može biti izrazito visoko grmlje dakle ono koje svojom visinom i habitusom djeluje kao niže stablo budući da svojom visino stvara optičko težište. Grmlje se obično grupira kompaktnije nego drveće i rijetko se sadi individualno. Razlog tome je izbjegavanje „točkaste“, rastrgane kompozicije s previše fokusnih točaka ali i činjenica da pojedinačni grm, pogotovo nižeg rasta, nema značajnu vizualnu ulogu u krajobrazima većih dimenzija – ono je previše sitno u odnosu na mjerilo drugih elemenata i površine u cjelini te ne stvara vizualno težište. U takvim krajobrazima niže se grmlje grupira u mase koje grade kompozicijsku i vizualnu sekvencu. Iznimke mogu biti krajobrazi manjeg mjerila (manje površine poput kućnog vrta) u kojima i neko niže bilje može preuzeti neke značajnije kompozicijske i vizualne uloge.
Principi grupiranja bilja
Način grupiranja bilja ili sadnja biljaka u skupinama ima izrazi utjecaj na uspješnost kompozicije. Osnova grupiranja bilja u nekoj jedinici površine ili u nekoj jedinici nasada treba biti shvaćanje da svaka upotreba raznolikog elementa (vrste biljke) stvara točku optičkog isticanja. Osnova dobrog grupiranja je upravo to da se promjene i vizualna isticanja događaju artikulirano i tamo gdje je to smisleno (ritam, naglašavanje i dr.). Promjene vrsta biljaka u skupini ne smiju biti produkt slučajnosti i nasumičnog odabira jer će ukupna kompozicija djelovati amorfno, kaotično, neuredno i nabacano. Osnovna karakteristika sadnje u grupi je da se individualni elementi sadnje (pojedinačne biljke) izravno ne percipiraju kao jedinke već se percipira cjelovita skupina biljaka. Grupiranje pritom može biti ujednačeno i zamišljeno na principu ponavljanja – grupiramo biljke iste vrste u neki zajednički skup (drvored, živica ili cvijetnjak sastavljen od istih vrsta biljaka). Grupiranje može biti izvedeno i s određenim udjelom varijeteta u grupaciji – grupiramo nekoliko vrsta različitih vrsta biljaka koje imaju određene zajedničke karakteristike i sličnosti (veličinu, habitus, boju, teksturu i dr.). Koristeći jedan od ova dva principa grupiranja osigurava se čitljivost kompozicije, ostvaruje se mirniji dojam, te grupacija djeluje cjelovito, skladno i koherentno. Za razliku od toga, kompozicija sastavljena od mješovite sadnje u kojoj je varijetet prevelik (veliki broj različitih, međusobno neusklađenih vrsta) može djelovati nepovezano, nemirno, isprekidano pa čak i kičasto. Stoga je, osobito kod mješovite sadnje, potrebno usklađivati pojedina morfološka svojstva kako ne bi došlo do neželjenih efekata.
Određeni principi grupiranja odnose se i na pojedine specifične krajobrazne cjeline ili namjere. Primjerice, kod grupiranja bilja koje bi trebalo činiti pozadinu ili rub krajobrazne kompozicije odabire se bilje koje nema karakteristike akcenta i djeluje neutralno. Takvo bilje obično ima jasnu formu, bogati habitus i teksturu (gušće grananje) te suptilnu boju. U krajobrazima većih dimenzija, u kojima postoje brojne grupacije drveća, preporuča se da dominira neutralno drveće (autohtono drveće koje nema obilježja akcenta). Preporuča se odabrati temeljna stabla koja će kvantitativno dominirati u kompoziciji što osigurava koherentnost i čitljivost kompozicije. Takvo se bilje najčešće sadi u masi (u skupinama) pri čemu veće formacije temeljnih stabla i njihovo ponavljanje ima presudan utjecaj na dojam cjelovitosti krajobraza. Uz temeljne vrste odabiru se sekundarne ili podupiruće vrste koje nadopunjuju temeljna stabla. Sekundarne vrste se pojavljuju u manjem broju od primarnih, te su također u funkciji strukturnog definiranja prostora. One unose raznolikost i osiguravaju da primarne vrste ne djeluju suviše monotono u kompoziciji, no ipak je važno da se osnovna i sekundarna vrsta harmonično uklapaju i nose pojedina zajednička obilježja. Unutar takvih grupacija odabire se i limitirana paleta dopunskih vrsta za specijalne efekte za unošenje raznolikosti i kontrasta te akcentiranje. Za to koristimo bilje naglašene forme, oblika, boje ili drugih obilježja.
Grupacije bilja koje unosimo u neku krajobraznu kompoziciju trebaju biti usklađene i s ostalim biljem koje postoji na lokaciji i koje se vizualno stapa s vegetacijom koja okružuje lokaciju koju uređujemo, osobito kada se radi o prirodnim i doprirodnim krajobrazima s autohtonom vegetacijom. Vrste biljka, a osobito njihove kombinacije treba birati prema međusobnoj kompatibilnosti habitusa, veličine, teksture i boje te njihove usklađenosti ovisne o izgledu biljaka tijekom svih godišnjih sezona (neke biljke se izrazito mijenjaju u pojedinim godišnjim dobima). Osim toga, neizmjerno je važna kompozicijska usklađenosti biljaka s ostalim elementima u krajobrazu poput karakteristika građevina, urbane opreme i drugih elemenata krajobraza. Kod grupiranja nižeg bilja odnosno grmlja poželjno je također da jedna vrta dominira, ili ako to nije slučaj, treba vješto usklađivati oblik, teksturu, veličinu i boju različitih vrsta kako se ne bi izgubio dojam cjelovitosti i jedinstva grupacije.
Principi koje koristimo kod grupiranja bilja ujednačeni su onima koje prepoznajemo i u drugim granama estetskog promišljanja. Pritom, jedan od osnovnih principa koje želimo postići u krajobraznoj kompoziciji jest vizualna cjelovitost (koherentnost) elemenata koje koristimo u oblikovanju odnosno kompozicije u cjelini. Jedinstvo elemenata odnosi se na objedinjavanje i ujednačavanje elemenata kompozicije prema nekom čitljivom uzorku i formi (npr. geometrijski uzorak upadljiv u „francuskom“ krajobraznom stilu ili „organski“ uzorak kod „engleskog“ krajobraznog stila ili njihove kombinacije). Da bi se postiglo jedinstvo treba postojati sveobuhvatna jedinstvena „tema“ i konstantan ponavljajući motiv te čitljiv i ujednačen organizacijski uzorak. Pritom cjelokupna kompozicija elemenata preuzima vizualno “vodstvo“ nad percepcijom pojedinačnih elemenata kompozicije. Elementi osim što posjeduju čitljiv zajednički uzorak grupiranja i prostorni uzorak, posjeduju i međusobnu vizualnu povezanost, srodnost ili bliskost obilježja. Pritom, što je više sličnosti između elemenata više je i jedinstva u kompoziciji. Jedinstvu doprinose principi poput repeticije i harmonije elemenata a kako bi se izbjegla monotonija kompozicija može sadržavati ritam, varijetet i kontrast.
Kod grupiranja biljaka repeticija se postiže ponavljam istovjetnog bilja i uzoraka po kojem grupiramo biljke (ista vrsta biljaka, isti razmak sadnje). Ponavljajući elementi mogu biti grupirani na jednom mjestu i/ili se ponavljati na različitim pozicijama u kompoziciji čineći „prostorni interval“. Pretjerano ponavljanje istovjetnih biljnih vrsta kao i istog prostornog intervala, može uzrokovati monotoniju. Sklad (harmonija) postiže se kombinacijom elemenata koji su u jednom ili s više karakteristika srodni, odnosno, ponavljanjem sličnih biljaka s bliskim obilježjima (oblik, veličina, boja, teksture…). Što su pritom bliskija obilježja biljaka veća je i harmonija cjelokupne grupacije. Harmonično grupiranje biljaka, kao i princip ponavljanja, stavaraju krajobrazne kompozicije koje djeluju staloženo, mirno i opuštajuće. Princip raznolikosti (varijeteta) koristi se kako bi se izbjegla monotonija i jednoličnost kompozicije u krajobrazima u kojima se želi unijeti više vizualne i prostorne dinamike. Raznolikost koja u krajobrazu može biti vezana za čitav niz raznolikih obilježja biljaka poput veličine, oblika, teksture i boja biljaka ali i raznolikog načina pozicioniranje bilja u kompoziciji. Raznolikost pritom treba biti odmjerena (“začin” kompozicije) jer previše raznolikosti može djelovati konfuzno i kaotično. Ritam se također primjenjuje kako bi se unijela dinamika u krajobraznu kompoziciju a odnosi se ponavljanje elemenata s promjenom intervala. Ritmičko ponavljanje stvara dinamičko stanje u odnosima unutar kompozicije a nastaje ponavljanjem dva ili više motiva (elemenata ili biljaka) na ujednačen način. Pri tome se stvara kontrolirana živost i zanimljivost. Kontrast se odnosi na korištenje elemenata i biljaka koji imaju neku naglašenu i izrazitu različitost (kontrast veličine, boje…). Kontrast se također koristi umjereno kako kompozicija ne bi djelovala nepovezano i kaotično („jumpy“). U svakom oblikovanom krajobrazu, kao prostoru koji doživljavamo trodimenzionalno, potrebno je voditi računa o proporcijama odnosno međusobnim relacijama i odnosima između pojedinačnih biljaka i grupacija bilja, odnosno svih vegetacijskih elemenata u odnosu na cjelinu krajobraza i njegovih nevegetacijskih elemenata (veličine visokih grupacija biljaka u odnosu na niske grupacije, odnosi biljaka u grupacijama, odnosi grupacija biljaka naspram zgrada i drugih građenih elemenata).
Uz navedene principe, potrebno je napomenuti da prilikom osmišljavanja krajobraza, te posebice kod odabira vrsta biljaka, ne treba predviđati nijednu biljku bez jasno poznate svrhe, bilo da se radio o njezinoj korisnoj funkciji (zasjenjivanje, ograđivanje itd.) bilo da se radi o njezinoj vizualnoj i estetskoj (kompozicijskoj) ulozi. Zatim, treba odabrati vrstu biljke koja najviše odgovara ekološkim, pedološkim i klimatološkim uvjetima lokacije i mikroklimatskim specifičnostima te koja je usklađena s načelima održivosti i bioraznolikosti. Kod grupiranja bilja treba voditi računa o izgledu biljaka tijekom svih sezona i u svim periodima rasta, kompatibilnosti forme, teksture, boje i drugih morfoloških obilježja biljaka te o kompatibilnosti bilja i drugih elemenata oblikovanja (zgrade, urbana oprema…). Pritom, potrebno je težiti kvaliteti a ne kvantiteti – ponekad samo jedna, vješto odabrana i pozicionirana biljka, može biti mnogo efektnija od mnoštva raznolikih, neusklađenih i loše grupiranih vrsta.
doc.art. Monika Kamenečki
doc.dr.sc. Petra Pereković
Agronomski fakultet, Sveučilište u Zagreb
Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost