Poznavanje morfoloških karakteristika bilja je važno budući da ukupan percepcijski dojam krajobraza, između ostalog, ovisi i o kombinaciji morfoloških svojstava korištenih biljnih vrsta. Morfološka obilježja biljaka odnose se prvenstveno na njihovu veličinu, habitus, boju i teksturu a vizualni dojam svake biljke upotpunjuje i tip lišća, kore, obilježja cvjetova odnosno cvatnje te plodovi bilja. Prilikom oblikovanja krajobraza, morfološka obilježja bilja potrebno je međusobno uskladiti kako bi cjelokupni vizualno estetski dojam krajobraza bio ugodan i skladan. U tom smislu, iako svaka pojedinačna biljka izdvojena iz cjeline može djelovati dojmljivo, grupacija nekoliko takvih, međusobno neusklađenih biljaka, može stvoriti dojam vizualnog nesklada.
VELIČINA BILJNIH VRSTA I OBLIKOVANJE KRAJOBRAZA
Veličinu bilja primjećujemo iz vrlo velikih udaljenosti. Veličina bilja, osim što je vrlo uočljivo obilježje, utječe na mjerilo prostora i osnovne prostorne odnose – proporcije, na kompozicijsku upečatljivost i općeniti dojam krajobraza. Veličina najvišeg bilja u kompoziciji, osobito drveća, gradi i siluetu krajobraza a grupiranje bilja prema visinskim sekvencama određuje i vidno polje promatrača. Stoga visina bilja utječe na dojam zatvorenosti ili otvorenosti prostora i vizura, na percipiranu veličinu prostora, na to hoće li krajobraz djelovati prostrano ili skrućeno, intimno ili izloženo. Međuodnos veličine biljaka i visine drugih elementa u krajobrazu poput urbane opreme, građevina, skulptura i sl., određuje i stupanj percipirane veličine elemenata te percipirane proporcije prostora i elemenata. Ukoliko dosljedno koristimo bilje ujednačene veličine i oblika, bez varijacija u visini, krajobraz može djelovati uniformirano i monotono budući da ocrtava ujednačen i pravilan rub te siluetu krajobraza. Stoga je poželjno unositi promišljene i sekvencionalne izmjene u visini bilja koje unose raznolikost i „živahnost“ kompozicije ukoliko želimo stvoriti ambijent takvih obilježja. S druge strane, ukoliko unosimo preveliki varijetet između visine bilja, osobito ako su promjene nasumične i neskladne, kompozicija može djelovati kaotično i nepovezano. Sadnja drveća u skupinama ujednačene visine i postupnih promjena u visini gradi koherentnost i cjelovitost krajobrazne slike, a bilje koje čini snažan kontrast tim visinama djeluje kao akcent. Ukoliko ima previše odstupanja i kontrasta između visina bilja u obliku previše akcenata, nasumičnih i čestih izrazitih promjena visine, kompozicija može djelovati „točkasto“ odnosno neskladno i nekoherentno, bez čitljivog krajobraznog uzorka.
Bilje se po veličini kategorizira u nekoliko skupina pri čemu visoko bilje obično ima i najveći utjecaj na percepciju krajobraza. Primjerice, na udaljenosti od pedesetak metara, niski grm djeluje gotovo neprimjetno dok s iste udaljenosti visoko stablo djeluje kao fokusna točka. Bilje prema visini dijelimo na visoko drveće (iznad 25 m), srednje visoko drveće (12-25 m), nisko drveće (5-12m) te grmlje i pokrivače tla. Grmlje se dijeli na visoko (2-3.5 m), srednje visoko (1-2 m) i nisko (do 1 m). Najniža kategorija bilja su pokrivači tla (do 30 cm) koji se, zajedno s travnjakom, percipiraju kao ploha a ne vertikalni, voluminozni elementi krajobraza. U krajobraznom oblikovanju visinu biljnih vrsta promatramo prema visini prosječnog čovjeka u slučaju kada krajobraz oblikujemo za ljudski boravak i korištenje. S tog aspekta, razlikujemo bilje sljedećih razina: do koljena (do 0.3 m); između koljena i struka (0.3 – 0.8 m); između struka i ramena (0.8 – 1.5 m); u razini očiju (1.5-2 m); i bilje iznad razine očiju (više od 2 m). Svaka od tih kategorija implicira drugačije funkcionalne i percepcijske osobitosti te različito korištenje. Primjerice, niže bilje možemo fizički prekoračiti a više moramo zaobići; za zaštitu privatnosti bilje mora biti iznad razine očiju čovjeka; za otvorenost vizura bilje mora biti nisko.
Visoko i srednje visoko drveće značajno je i sa strukturnog aspekta jer djeluje dominantno u krajobrazu. Visoko drveće kompoziciji daje opću trodimenzionalnu sliku, uzorak i formu te čini njegovu bazičnu strukturu („strop i zidove“) što mu osigurava njegova visina i masa. Niži i manji biljni materijal stvar je detaljnijeg oblikovanja i više je personaliziranog mjerila. U mjerilu je čovjeka te se aktivno zamjećuje tek iz blizine, osobito ako nije sađeno u velikim grupacijama. Više grmlje često se koristi kao „zid“ ili ograda jer zatvara prostor, definira vertikalni plan i blokira vizure dok grmlje niže od razine ljudskih očiju, naznačuje prostorne rubove bez blokiranja vizura. Ova skupina bilja može se koristiti kao postupni vizualni prijelaz između visokog i srednje visokog bilja pri čemu ima ulogu povezivanja i stupnjevanja biljnih masa. Može se koristi kako bi se povezalo druge krajobrazne elemente i to posebice onda kada oni djeluju nepovezano ili neujednačeno. Koristi se i kako bi se definirali prostorni rubovi ili za decentno odvajanje prostornih cjelina. Zbog svojih dimenzija niže grmlje se često sadi u masi (grupaciji više jedinki) kako bi postalo vizualno uočljivije. Pojedinačna sadnja ili iznimno male skupine u odnosu na mjerilo prostora, ne djeluju niti kao rubna definicija niti kao akcent, te značajno ne pridonose kompoziciji krajobraza.
HABITUS BILJNIH VRSTA I OBLIKOVANJE KRAJOBRAZA
U oblikovanju krajobraza osobito je važno razlikovanje forme pojedinačne biljke (habitus karakterističan za određene biljne vrste) i forme grupacije bilja (silueta krajobraza koju formiraju grupacije različitih biljka). Pritom, habitus individualne biljke je manje uočljiv nego što je to forma grupacije biljaka budući da ljudsko oko percipira prvotno cjelinu a sekundarno pojedinačne vrste. Stoga kada grupiramo skupine bilja koje su sastavljene od raznolikih biljnih vrsta, tada je usklađivanje biljaka prema njihovom habitusu važan princip oblikovanja.
Razlike habitusa bilja uvjetovane su brojem, dužinom, rasporedom i smjerom grana i grančica. Taj raspored definira gustoću i etažiranost te oblik krošnje. Habitus biljaka prema obliku ili čitljivoj konturi biljke dijelimo na: okrugli, kupolasti (polu okruglasti), ovalni i široko ovalni, jajoliki i obrnuto jajoliki, čunjasti, piramidalni i konični, stupasti ili valjkasti, kišobranasti, ljevkasti i nepravilni (uz određene varijacije oblika između krošnje drveća i grmlja). Osim oblika krošnje razlikujemo i način prirasta izbojaka – „obješeno“, polegnuto ili „puzavo“, uspravno (pravilno ili nepravilno), vijugavo, „čupavo“ i sl. Svaka od tih karakteristika može davati neki određeni prostorni efekt, te ima različiti oblikovni potencijal. Primjerice, oblici pogodniji za tektonsko naglašavanje i strukturno definiranje krajobraza su kuglaste, kupolaste, čunjaste, ovalne i sl.; za stvaranje i naglašavanje horizontalnosti krajobraza koriste se polegnute vrste horizontalnog rasta; za stvaranje prostornih rubova koristi se bilje gušće i pravilnije krošnje. Obzirom na kombiniranje oblika, općenito je poželjno ponavljati sličan oblik bilja sadnjom u većim ili manjim skupinama s ciljem da bilje djeluje kao ujednačena, skladna i koherentna cjelina. Prevelika raznolikost oblika može djelovati kaotično i neskladno, a previše dosljedno korištenje oblika može stvoriti uniformiran, monoton krajobraz. Stoga se one biljke koje habitusom uvelike odstupaju od većine biljaka koriste u manjoj mjeri i uglavnom za stvaranje prostornih akcenata i naglašavanje pojedinih točaka u krajobrazu.
Većina biljaka našeg podneblja ima okruglastu, ovalnu ili jajoliku krošnju pa takve krošnje podsvjesno smatramo ugodnim ali i uobičajenim. Iznimke od toga su potpuno kuglaste forme, pogotovo ako su kompaktne, jer djeluju artificijelno i neuobičajeno. U prostornom smislu, okruglaste, ovalne i jajolike krošnje ne sugeriraju neki određeni smjer stoga djeluju neutralno po pitanju optičkog usmjeravanja prostora. Obzirom na to da često prevladavaju u krajobrazu, ostale forme biljaka uz njih djeluju upadljivo. Bilje izrazito izduženog rasta (koje su mnogostruko više nego što su široke) djeluju kao vertikalni akcenti i kao fokusna točka. Ako su sađene u masi, brojne i visoke, mogu stvoriti dojam kao da je prostor, a i sama masa bilja, zapravo viša nego što to zapravo jest. Zbog toga što plijene pažnju treba ih koristiti u manjem broju, na pomno odabranim mjestima te pojedinačno ili u manjim grupama. Njihova raštrkana i neartikulirana sadnja može stvoriti previše točki fokusa a samim time i pomalo rastrojeni vizualni učinak i „jumpy“ efekt. Za razliku od vertikalnih krošnji, izduženim horizontalnim krošnjama smatramo one u kojima širina rasta biljke višestruko nadmašuje visinu rasta. Takvo bilje, osobito ono koje je niskog, prizemnog rasta, naglašava konfiguraciju tla te stoga nema ulogu akcenta u krajobrazu. Bilje širokog i horizontalnog rasta promatračevo oko „vodi“ horizontalno, naglašavajući širinu, pa se koristi kako bi se postiglo optičko izduživanje te za vizualno povezivanje vertikalnih ili raštrkanih elemenata.
Iako je oblik pojedinačne biljke važan, silueta koju formira grupa biljaka kao cjelinu daje najveći doprinos krajobraznoj kompoziciji i ambijentu koji u krajobrazu ostvarujemo. Osim prostornih odnosa (mjerilo i proporcije) te vizualnog, estetskog i strukturnog doprinosa, oblik i veličinu biljaka treba odabirati prema željenim funkcijama. Primjerice, za stvaranja hladovine poželjno je odabirati visoko drveće širokih krošanja zbog ostvarivanja veće zasjene u odnosu na jednako visoka stabla stupolike izdužene krošnje; za blokiranje vizura potrebno je birati vrste koje se vrlo nisko i gusto granaju; za sjeverne ekspozicije i mračnije prostore potrebno je birati vrste izrazito rahle i prozračne krošnje; itd. Neželjeni efekti u oblikovanju krajobraza obično su vezani za nasumični izbor i grupiranje biljaka unutar čega previše varijeteta i kontrasta u habitusu odabranih biljaka može djelovati vizualno kaotično i neskladno. U takvim krajobrazima elementi krajobraza djeluju kao masa izdvojenih nepovezanih percepcijskih „točaka“ između kojih ne postoji vizualna veza, sklad i kompatibilnost. Kako bi se izbjegla kaotičnost, potrebno je uskladiti oblik i habitus bilja u kompoziciji na način da se forme ponavljaju ili da se koriste forme sličnih karakteristika. U kompoziciji trebaju dominirati one forme koje su uklopljene u ambijent (osim u nekim specifičnim slučajevima) i krajobraz podneblja a akcenti trebaju stvarati naglaske na ciljanim, dobro promišljenim lokacijama.
BOJA BILJNIH VRSTA I OBLIKOVAVNJE KRAJOBRAZA
Na percepciju krajobraza veliki utjecaj može imati i njegova boja. Specifičnost krajobraznog oblikovanja je ta što se zelena boja smatra temeljnom bojom, a razlog tome je što u slici mnogih krajobraza dominiraju upravo vegetacijski elementi koji su najčešće prirodnih zelenih tonova. Iz tog razloga druge boje u krajobraznim osnovama privlače više pažnje. Za razliku od drugih grana umjetnosti i dizajna, boja u krajobrazu je privremeni čimbenik i može se dramatično mijenjati kroz vegetacijski ciklus biljaka promjenom boje lišća, gubitkom lisne mase te pojavom cvatnje ili plodova. Pritom se na pojedinom bilju, a posebice grupaciji različitih biljaka izmjenjuje čitav niz tonova i boja od listanja pa sve do jeseni i zime. Korištenje određenih prevladavajućih boja može utjecati na „atmosferu“ krajobraza – svijetle i tople boje osiguravaju razigranost i veseliju „atmosferu“ a tamne i hladne boje stvaraju „mračan“ i turoban ambijent ukoliko je tamna boja jako izražena. Općenito, smatra se i da hladne boje smiruju, a tople boje stimuliraju. Suženi raspon korištenih boja koristimo onda kada želimo postići utisak monumentalnosti, ozbiljnosti i pijeteta (memorijalni prostori, groblja, spomen područja i sl.). Otvoreni prostori suženog raspona korištenih boja su oni koji služe pasivnoj rekreaciji, opuštanju i kontemplaciji. U njima ne koristimo jarke i intenzivne boje, niti veliki raspon različitih boja već prevladava zelena. S druge strane, krajobrazi koji su namijenjeni aktivnostima zabave, igre i dinamičnih aktivnosti (prostori za mlade, skate parkovi, plaže za zabavu, dječja igrališta i dr.) mogu imati raznolikiju i življu paletu boja.
U otvorenim prostorima, kombiniranje boje u fazi projektiranja prezentira ekspresiju principa oblikovanja poput kompleksnosti, kontrasta, harmonije i drugih. Primjerice, povećanjem raznolikosti boja povećava se vizualna kompleksnost krajobraza; korištenjem jedne uočljive boje koja je u kontrastnu s drugima postiže se naglašavanje pojedinih elemenata; ponavljanje neke izražajne boje može utjecati na prepoznatljivost krajobraza; repeticija neke boje utječe na harmoniju; ponavljanje sličnih tonova jedne boje stvara osjećaj jedinstvenosti i cjelovitosti krajobrazne kompozicije.
Boje, kao i njihove promjene vidljive su i prisutne skoro na svim dijelovima biljaka uključujući listove, cvijet, plodove, grane i na kori. Jedna od najupečatljivijih promjena boje jest za vrijeme intenzivne cvatnje bilja no cvatnja je kod većine biljaka kratkotrajni efekt. Obzirom i na druge privremene efekte, moguć je čitav niz kombinacija boje koje se mijenjaju u krajobrazu obzirom na vrijeme cvatnje i promjene proljetne i jesenske boje listova. Sve te promjene potrebno je međusobno usklađivati tijekom cijelog vegetacijskog ciklusa svih biljaka koje grade kompoziciju. Neka od temeljnih promišljanja baziraju se na principima „spektralnog kruga“ te općem shvaćanju značenja i dojma koje pojedine boje ostavljaju na čovjeka. U krajobrazu se mogu koristiti raznolike sheme boja – monokromatska shema; shema temeljena na komplementarnim bojama; „nasumična“ sheme; itd. Osim toga, potrebo je uskladiti boju bilja i: boje ostalih elemenata krajobraza (klupe, opločenja, ograde itd.); arhitekture (građevina); vegetacije okolnog krajobraza; namjenu krajobraza; „raspoloženje“ mjesta koje želimo postići.
TEKSTURA BILJNIH VRSTA I OBLIKOVANJE KRAJOBRAZA
Tekstura biljnih vrsta odnosi se na vizualni dojam hrapavosti (grubosti) odnosno glatkoće (finoće) svake pojedine biljke, ali se može odnositi i na teksturu pojedinog dijela biljke (kore i lista). Tekstura koju uočavamo na biljci uvjetovana je veličinom, oblikom i gustoćom grana i lišća na biljci. Taktilna je i vizualna kategorija i percepcijski ovisna o udaljenosti promatrača i biljne skupine koju promatramo. S neke male udaljenosti teksturu uočavamo obzirom na veličinu i oblik listova, a što se više udaljavamo od biljke uočavamo teksturu krošnje. Tekstura krošnje ovisna je o veličini listova, njihovog rasporeda te o karakteristikama grananja krošnje. Tekstura koju uočavamo na krošnjama drveća i grmlja može biti fina, srednja ili gruba. Bilje koje u krajobrazu doživljavamo kao grubo teksturirano obično ima krupne listove, masivno granje, malo postranih grančica i dosta nepravilnu i rahlu krošnju. Drveće grube teksture obično je robusnog rasta i ima upadljive pojedinosti zbog čega vizualno dominira i koristi se kao akcent. Bilje grublje teksture obično je transparentno pa se u kombinaciji s biljem fine teksture može koristiti kako bi se povećala dubina prostora (drveće grube teksture pozicionirati u prednji plan s pozadinom od bilja fine teksture). Bilje grube teksture i robusne krošnje obično propušta dosta svjetlosti stoga može stvoriti upečatljive uzorke igre svjetla i sjene na podlozi iznad koje je posađeno no stvara manje hlada. Biljke s finom teksturom imaju vrlo sitne listove, gusti i „puni“ rast. Takvo bilje je efektnije kada se gleda izbliza i zbog fine teksture djeluje „meko“ i nježno. S obzirom na ujednačen i kompaktan rast na biljci ne uočava se puno pojedinosti i vizualnih promjena te djeluje umirujuće (slični dojam kao i sitniji uzorci na sobnim tapetama u odnosu na krupne masivne uzorke). Kod bilja fine teksture naglašena je i linija koja definira vanjski rub i formu krošnje stoga i sam oblik cjelokupne biljke dominira u odnosu na individualne listove ili grane. Vrlo finu teksturu ima i travnjak kao i velik broj pokrivača tla. Većina bilja koje primjećujemo u krajobrazu ipak je srednje izražene teksture i zbog toga djeluje neutralno. U oblikovanim krajobrazima stoga je dobro da dominira bilje srednje izražene teksture a da grube ili fine teksture koristimo za naglašavanje i akcentiranje kako bi se izbjegla kaotičnost tekstura. Teksturu na razini detalja možemo uočavati i taktilno osjetiti na lišću bilja i na kori debla što ima veću ulogu u dimenzijama manjih prostora gdje je korisnik u bliskom vizualnom i taktilnom odnosu s biljem.
TRAJNOST I TIP LIŠĆA BILJAKA I OBLIKOVANJE KRAJOBRAZA
Prema tipu lista biljne vrste dijelimo na crnogorično i bjelogorično bilje a prema trajnosti lista razlikujemo listopadne i zimzelene vrste. Pritom, crnogorično i bjelogorično bilje ostvaruje sasvim drugačiji vizualni dojam u krajobrazu dok omjer listopadnog i zimzelenog bilja u nekoj osnovi utječe na promjene vizualne slike krajobraza kroz godišnji ciklus.
Listopadno bjelogorično bilje karakterizira naglašena sezonska promjena obzirom na opadanje lišća. Općenito, listopadno bilje djeluje atraktivno tijekom većeg dijela godine no zimi gubi svoja vizualna obilježja, ali gubi i neke funkcije (blokiranje vizura, zasjena i sl.). Zimi se zbog gubitka lišća pojavljuje povećana transparentnost biljnih grupacija, gubitak voluminoznosti, gubitak boje i otvaranje vizura. S time se mogu izgubiti i neke važne uloge koje smo predvidjeli u krajobrazu poput vizualne zaštite, privatnosti, odvajanja pojedinih funkcija i sl. S druge strane, navedene promjene mogu biti i vrlo upečatljive vezane za jesenske promjene boje bilja (intenzivno žuti ili crveni tonovi lišća prije opadanja), upečatljivo grananje krošnje ili zanimljive karakteristike kore (šarenilo, boja, ispucanost i sl.). Listopadno bilje koristimo kao primarno i dominantno bilje u oblikovanju vanjskih prostora u kontinentalnoj ili umjerenoj klimatskoj zoni budući da je takva i autohtona vegetacija, ali i stoga što ima mnogobrojne i univerzalne funkcije u krajobrazu. Zimzeleno bilje treba miješati s listopadnim te posebice koristiti u svim situacijama kada nam je potreban neki trajni efekt u krajobraz (blokiranje vizura, zaštita od vjetra, buke i sl.).
Crnogorično bilje, u usporedbi s ostalim biljem, spada u grupu koja generalno ima najtamniju boju. Tamna boja crnogorice je najviše uočljiva od sredine ljeta do ranog proljeća i posebice zimi te zbog tamnije boje koju posjeduje djeluje vizualno masivno „teže“ od bjelogorice. Stoga se obično koristi u manjem udjelu u oblikovanju krajobraza, kao nadopunjujući element, naglasak ili akcent. Iznimke su krajobrazi u kojima prirodno raste velik udio crnogorice ili u nekim specifičnim tematskim krajobrazima. Crnogorično bilje uglavnom se mnogo ne mijenja tijekom godine stoga djeluje statično. Crnogorica guste krošnje efektna je kod blokiranja pogleda (zadržava tu ulogu i zimi) i za zaštitu od vjetra. Zbog tamne boje crnogorica se često koristi kao pozadina za bilje svijetlog lišća te cvatućih vrsta. Preporuka je ipak da listopadno bilje u krajobraznim osnovama dominira nad crnogoričnim budući da korištenje crnogorice u prevelikoj mjeri, stvara tmuran ambijent zbog tamne boje i male prozračnosti krošanja. Osim toga, crnogoricu i bjelogoricu treba pažljivo kombinirati pri čemu neartikulirano miješanje crnogorice i bjelogorice može djelovati vizualno „nemirno“, kaotično i bez vizualne ravnoteže.
Morfološka obilježja bilja na različite načine utječu na konačni izgled i funkcioniranje krajobraza. Stoga je o mnogim aspektima pozicioniranja i odabira biljnih vrsta potrebno promišljati simultano, stavljajući ih u međusobni odnos te ih usklađivati s prostorno funkcionalnim osobitostima krajobraza koji oblikujemo.
Slika 1: Promjene obilježja vizura obzirom na visinu vegetacije. U prva dva primjera visoka vegetacija zaklanja vizure i fizički odvaja prostor dok na druga dva primjera niža vegetacija iako decentno odvaja prostor, djelomično ili potpuno otvara vizuru.
Slika 2: Skupina bilja usklađenih habitusa, teksture, veličine i boje (San Leonardo – Bolzanu, Italija), usklađenost biljnih vrsta i drugih krajobraznih elemenata s građevinom u pozadini.
Slika 3: Kombiniranje vrsta fine i grube teksture. Slika lijevo: u prvom planu stablo grubo teksturirane krošnje kroz čiju se rahlu krošnju otvaraju vizure na krajobraz i pozadinska stabla finije teksture. Slika desno: kombiniranje bilja srednjih i finih tekstura (travnjak i grmlje – fina tekstura; cvijeće- srednja tekstura).
Slika 4: Kombiniranje bilja različitih visina, tekstura, boja i habitusa. Slika gore: usklađeno kombiniranje tekstura, boja i habitusa zbog koje kompozicija djeluje raznoliko, povezano i skladno. Slika u sredini i dolje: neskladna i kaotična kompozicija bilja zbog korištenja pretjeranog broja vrsta neusklađenih prema habitusu, boji, teksturi i veličini.
Autori:
doc.dr.sc. Petra Pereković, dip.ing.kraj.arh.
doc.art. Monika Kamenečki, dip.ing.kraj.arh.
Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu