Moserova svjetiljka
Još je davne 2002. godine brazilski mehaničar Alfred Moser došao do ideje kako osvijetliti svoj dom ne koristeći električnu energiju. Ideju je dobio prilikom jedne redukcije struje, koje su bile učestala pojava u njegovom gradu Uberabi.
Njegovu ideju je prihvatilo mnogo stanovnika siromašnijih zemalja koji žive u mračnim potkrovljima te nemaju dnevnog svjetla. Zahvaljujući Moseru svjetlo je ušlo u njihove domove bez dodatne investicije. Jednostavno uzmete plastičnu bocu, ispunite ju vodom i dodate malo izbjeljivača kako bi voda ostala bistra, kroz krov napravite prodor kako bi boca virila van krova i dopirala do sunčevih zraka. Oko boce bi naravno trebalo izolirati krov da oborine ne bi prodirale u domove.
Princip se bazira na refrakciji sunčeve svjetlosti. Refrakcija je lom svjetlosti uslijed promjene brzine koja je definirana gustoćom tvari kroz koju svjetlost prolazi. U našem konkretnom slučaju, zraka svjetlosti se iskrivljuje s obzirom na oblik plastične boce te se širi prostorijom.
Inžinjeri su mjerili intenzitet svjetla te ovisno o jačini sunca toga dana dobili su vrijednosti u rasponu od 40 do 60 wata.
Kako se danas ušteda mjeri i u količini proizvednog CO2, matematika je sljedeća.
Plastične boce se sakupljaju od lokalnog stanovništva čime se uštedi energija za prikup i uništenje starih boca te za izradu i transport novih. Pri proizvodnji obične žarulje proizvede se 0,45 kg CO2. Ako ta ista žarulja (prosjek 50 wata) gori 14 sati dnevno, zagađuje atmosferu s oko 200 kg CO2, dok svjetiljka gosp. Mosera ne ispušta niti gram.